Kolumna iz Jutarnjeg programa BHRT-a “Jutro za sve”, pod nazivom “Braća i državnici”.

U naopakoj i vjetrovitoj istoriji balkanskih naroda, krvavoj do epskih razmjera, ovdašnji ljudi stekli su neuništivu naviku da se uvijek uzdaju u nekog velikog i moćnog brata negdje tamo u svijetu, nekakvog snažnog državnika, padišaha, cara ili, u novije vrijeme, predsjednika. Prosto ne znamo živjeti bez svijesti da neko tamo daleko, na nekom dvoru, u palači ili predsjedničkoj rezidenciji, misli i brine o nama i ne da dušmanima raznih boja da nam rade o glavi. Ta velika braća toliko su nam važna da smo spremni pogaziti i sopstvene interese, samo da bismo njima bili od koristi ili da ih nečim, ne daj Bože, ne bismo nasekirali pred svijetom. Nikako nismo u stanju da priznamo sebi kako nam je istorija mnogo puta pokazala da su ti naši moćni, mudri i plemeniti zaštitnici počesto digli ruke od nas, prepuštajući nas našoj hudoj sudbini u nevakat, onda kad nam je najteže – nećemo valjda pamtiti i te sitnice, koje u našoj nepreglednoj odanosti prema njima nisu vrijedne spomena.

Zlobnici tvrde da se ta braća u ovo naše doba uvijek pojave u vrijeme neke izborne kampanje, da nam pruže bratsku podršku i da nam usput pokažu ili naišarete koga ćemo to od domaćih vlastodržaca zaokružiti kad izađemo na birališta. Ne treba baš vjerovati takvim zajedljivcima, prije će biti da se to slučajno potrefi baš pred izbore u pretrpanim i prenapučenim državničkim kalendarima. Šta ćeš, takva im služba!

Sad, šta god da je u pitanju, u proteklih mjesec dana poneka krupna politička ličnost ili se nađe kod nas, ili se neko od naših glavešina nađe u njihovom dvorištu. Tako turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan, kako i dolikuje čovjeku tog ranga, obiđe, sasluša i posavjetova političke glavare i u Bosni i Hercegovini i u dvije susjedne zemlje, jasno nagovijesti da se s Bosnom i Hercegovinom i njenom cjelovitošću niko ne smije igrati i bratski i zaštitnički poruči da njegova moćna politička figura stoji na braniku naše zemlje, izazivajući bratsku toplinu prije svega u bošnjačkom dijelu populacije.

Drugi moćni vladar, bratski prisutan u glavama, dušama i emocijama dobrog dijela ovdašnjih ljudi, Vladimir Putin, bješe spriječen da nas počasti posjetom zbog ranije preuzetih obaveza na ukrajinskim bojišnicama, ali će, srećom, uprkos tome biti sveprisutan u mislima mnogih kad 2. oktobra porane na glasačke kutije. Zbog njegove spriječenosti da dođe nama, Milorad Dodik se zaputi u Moskvu da posjeti njega i da mu kaže kako srpski narod, u ovim teškim vremenima kad pogani i pokvareni svijet brutalno i evropejski bezobzirno omalovažava majčicu Rusiju, čvrsto stoji uz svog brata iz Kremlja, spreman da ide za njim do kraja.

Treća bratska strana nije daleko, evo je tu, odmah preko Une i Plješevice. Tu imamo čak dva državnika koji, doduše, u posljednje vrijeme više liče na dva zavađena polubrata, ali obojici su Bosna i Hercegovina, a posebno hrvatski narod u njoj, u svakoj rečenici. Jedan od njih je toliko porastao u svojim očima da nemilice dijeli lekcije svima, od Ujedinjenih naroda, preko evropskih institucija, pa sve do najmoćnije organizacije na planeti, registrovane kao NATO pakt.

Od silne ushićenosti zbog njihove bratske brige prema nama, već decenijama nemamo vremena da se zapitamo – jesmo li mi tim moćnim ljudima doista tako važni i prirasli srcu ili smo opet, kao i mnogo puta kroz istoriju, tek sitan kusur u njihovim krupnim državničkim računima. Ali odgovor je na sasvim drugoj strani. Njihova moć, autoritet i uticaj itekako su potrebni našim domaćim liderima, koji se, pozivajući se na ugled tih politički moćnih vladara i trčkarajući oko njihovih skuta, i sami nastoje prikazati kao nekakvi svjetski državnici, čija se riječ tobože sluša i poštuje u svijetu. Dok im država i narodi grcaju u siromaštvu, kriminalu i korupciji, a niko ozbiljan iz međunarodnih krugova nije spreman bez velike nevolje ni sastajati se s njima – samo što bi se ovdje reklo, za veliku nuždu – domaći vlastodršci, koristeći te susrete sa uticajnom političkom braćom iz svijeta, uzduž i poprijeko mudruju o nečemu s čim blage veze nemaju – o globalnim pitanjima, svjetskim problemima i planetarnim krizama, baš kao da su oni neki istinski faktori na svjetskom nivou i kao da iza njih, božemeoprosti, stoje stotine miliona građana, moćna diplomatska infrastruktura i ubitačno opremljene armije.

Dok tako glume važne i uticajne ličnosti, ne smiju ni sami sebi da priznaju kako iza njihovog političkog autoriteta stoji jedva šaka stanovništva nad kojim vladaju. Kad bi sakupili sve svoje uboge podanike, i one što im oduševljeno kliču na izbornim skupovima i teferičima i one druge, koji ih zbog njihove vladavine očima ne mogu vidjeti, jedva da bi bili u stanju napuniti tri frtalja prosječne stambolske ili moskovske mjesne zajednice.  I ono će, tako sitno i beznačajno – što bi rekao Abdulah Sidran, posralo košulju – svjetske državnike da izigrava.

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: Ilustracija)