“Problem diskriminacije koji je ugrađen u politički sistem Bosne i Hercegovine nažalost prevazilazi bilo šta što je racionalno, pa tako i matematiku. Naš ustavni i legislativni sistem se mora preurediti na način koji će dati svima ista prava, koji će sistemski eliminisati nebitne stvari kao sto su etnička i nacionalna pripadnost. Izborni zakon bi tada naravno trebao da bude refleksija takvog stvarnog demokratskog, inkluzivnog sistema. U tom smislu bi ustvari politika trebala da bude kao matematika, objektivna i u funkciji univerzalnih, nediskriminatornih načela”, kaže Ismar Volić, profesor matematike na Wellesley Collegeu u Bostonu. Volić je i jedan od osnivača Instituta za matematiku i demokratiju u Sjedinjenim Američkim Državama te predsjednik Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka (BHAAAS).

Nismo navikli da kritički razmišljamo

Dodaje da se matematika pojavljuje u politici na nekoliko načina, a jedan je i kroz statistike uz pomoć kojih razmišljamo o politici ili političarima.

“Ekonomski razvoj, zaposlenost, potrošačke korpe, plaće i porezi, demografska slika… fundamentalno su matematički koncepti. Političarima je stalo da se takve informacije percipiraju kao povoljne, kao dokaz da oni rade prave stvari i da ih zbog toga treba ponovo izabrati. Tu se onda otvara prostor za manipulaciju statistikom, a politici ide na ruku to što mi nismo navikli da kritički razmišljamo o takvim stvarima. Matematika je bauk, ljudi zaziru od nje pa je ne preispituju i slijepo je prihvataju. Dok god politička kvantitativna pismenost nije integrisana u obrazovni sistem, a samim tim i u društvo, teško je da ćemo imati populaciju koja je sposobna da efektivno i do kraja učestvuje u demokratiji”, ističe sagovornik.

Prema njegovim riječima, druga bitna manifestacija matematike u politici je u samim demokratskim procesima kao što su glasanje i dodjela parlamentarnih mjesta.

“Iza njih stoje matematičke metode, a problem je da ih ima koje su bolje i koji su gore. Nažalost, javnost nije ni svjesna da postoje razne opcije za izvršavanje ovih procesa niti se pita ko je i zašto izabrao upravo ove koji se trenutno koriste. Neke metode favorizuju kandidate koji su u utrci za reizbor, neke su naklonjene velikim strankama, a neke su podložne strateškom glasanju. Idealno bi bilo kada bi ljudi bili dovoljno osviješteni i politički kvantitativno pismeni da sami za sebe izaberu metode koje im najviše odgovaraju, koje podržavaju vrijednosti i naklonosti tog društva”, govori Volić.

Postoje bolje metode koje na kompletniji način uzimaju u obzir želje glasača, kaže Volić

Posebno se osvrnuo na relativnu većinu koja se koristi u većini izbornih procesa, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Kako tvrdi, osnovni problem s relativnom većinom je da, ako izbori imaju više od dva kandidata, pobjednik može biti neko ko nema podršku većine glasača.

“Na primjer, prije nekoliko mjeseci su u Bostonu, gdje ja živim, održani izbori za gradonačelnika i pobijedila je kandidatkinja koje je osvojila 33 posto glasova. Dakle neko ko nije prvi izbor za 67 posto glasača sada predstavlja čitavu populaciju Bostona. Slično je bilo s izborom Donalda Trumpa kao kandidata Republikanske stranke na američkim predsjedničkim izborima 2016. godine. U Bosni i Hercegovini imamo Šefika Džaferovića koji je izabran za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda sa samo 37 posto glasova. Ovo se nažalost dešava često i svuda u svijetu”, navodi Ismar Volić.

Relativna većina ima dodatne nuspojave

Također, smatra da relativna većina generalno ide na ruku velikim strankama i tako potiskuje diverzitet i različitost mišljenja i ideja.

“Relativna većina ima dodatne nuspojave kao što su disperzija glasova pri kojoj slični kandidati podijele glasove omogućavajući nepopularnim ili ekstremnim kandidatima da pobijede, što se također desilo s Donaldom Trumpom i spoiler effect gdje kandidati koji nemaju šansu da pobijede oduzmu dovoljno glasova od nekog od glavnih kandidata i tako preokrenu izbore. Najpoznatiji primjer za to u Sjedinjenim Američkim Državama je pobjeda George W. Busha nad Al Goreom 2000. godine”, pojašnjava sagovornik.

Mišljenja je da matematika može i treba da igra konkretnu ulogu u odabiru glasačkih metoda, a da je relativna većina matematički loš način da se bira pobjednik.

“Postoje bolje metode koje na kompletniji način uzimaju u obzir želje glasača. Jedan od njih je takozvano preferencijalno glasanje u kojem glasači rangiraju kandidate, dakle ne selektiraju samo njihovog favorita kao sto je slučaj u relativnoj većini, nego uspoređuju sve kandidate jedne naspram drugih. S obzirom na to da ovakvo glasanje sadrži više informacija, matematika može da na sveobuhvatniji način odluči, putem algoritma koji se sastoji od iterativne eliminacije kandidata i transferom njihovih glasova niz glasačke listiće, koji kandidat je na određen način najprihvatljiviji za većinu glasača”, kaže Volić.

Naglašava i da je misija Instituta za matematiku i demokratiju edukacija, istraživanje i širenje svijesti o ulozi matematike u politici, a u fokusu su politička kvantitativna pismenost i matematičke metode u demokratskim procesima.

“Za dvije godine koliko postojimo nevjerovatno smo narasli. Više od 20 studenata su prošli kroz naše istraživačke programe, a gotovo 50 akademskih radnika iz cijelog svijeta su naši saradnici. Pod našim pokroviteljstvom je već objavljeno nekoliko istraživačkih radova visokog kvaliteta, kreiramo nastavne module koji se koriste po srednjim školama i fakultetima, držimo predavanja i organizujemo konferencije koje su fantastično posjećene. Predmet ‘Matematika i politika’ koji ja predajem na svom fakultetu se popuni u prvoj minuti nakon sto se otvori registracija. Dakle, potreba za ovakvim institutom i aktivnostima koji leže u presjeku matematike i politike očigledno postoji i mi uspijevamo da ispunimo taj prazni prostor”, podvlači Ismar Volić.

Objašnjava da je uloga matematike u savremenom društvu ogromna, što je pokazala i pandemija jer mnogi pojmovi s kojima smo se susretali poput stope infekcije i smrtnosti, poravnanje krive, rata lažnog pozitivnog/negativnog testiranja, apsolutni i relativni rizik, kolektivni imunitet, efektivnost vakcine su ustvari matematički.

Potrebna kolektivna kvantitativna pismenost

“Da bi oni bili korisni društvu, potrebna je kolektivna kvantitativna pismenost jer je jedino tako moguće ubijediti javnost da su određene mjere neophodne i da je njihova implementacija bukvalno pitanje života i smrti. Kvantitativno pismena osoba ne prihvata politizaciju pandemije i lakše se odupire proliferaciji dezinformacija i teorija zavjere. Kada bi svi mogli da se tako ponašamo, ova pandemija bi puno brže završila i odnijela mnogo manje života.

Naravno, uloga matematike ne prestaje s pandemijom. Ovo je vrijeme tehnologije, informacija i masivnog iznosa podataka s kojima smo prisiljeni da svakodnevno baratamo. Matematička, kvantitativna pismenost je ne samo poželjan, nego i neophodan dio ovog evolucionarnog procesa kroz koji prolazimo, željeli mi to ili ne. Društvo koje u tom procesu aktivno ne učestvuje je osuđeno na jednu vrstu nepismenosti i zaostajanje za ostatkom svijeta”, upozorava sagovornik.

Apostrofira i da je Bosanskohercegovačko-američka akademija umjetnosti i nauka jedna izuzetno važna i velika organizacija koja je sve više prepoznatljiva kao model za akademski rad na svjetskom nivou i principijelno ponašanje prema visokim naučno-istraživačkim standardima.

“U posljednjih nekoliko godina smo intenzivirali saradnju s naučnicima u Bosni i Hercegovini, a moj cilj je da stvorimo još bolje uslove za kolaborativni rad između naših stručnjaka u Sjedinjenim Američkim Državama, Evropi i ostatku svijeta s kolegama u Bosni i Hercegovini. Također želim da što više uključimo studente u naše aktivnosti, da im ukažemo na dobre akademske prakse, prenesemo znanje koje bi im otvorilo vidike i da im pomognemo da se umreže i ostvare saradnje van Bosne i Hercegovine.

U isto vrijeme ne želim da zanemarimo naše aktivnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Mi smo osnovani kao organizacija koja prvenstveno okuplja akademske radnike, doktore, umjetnike i profesionalce u Sjedinjenim Američkim Državama i jedan od naših primarnih fokusa treba da ostane okupljanje i umrežavanje tih ljudi”, navodi Volić.

Napominje kako nema punu sliku situacije odnosa vlasti Bosne i Hercegovine prema nauci, ali koliko vidi iz svog iskustva i koliko razumije kolege, podrška nauci bi mogla i trebala da bude puno veća.

“I tu ne govorim samo o finansijskoj pomoći za sama istraživanja, nego i o tome da su profesori i asistenti zatrpani obavezama i predaju previše predmeta dok se u isto vrijeme moraju boriti s arhaičnom i nepotrebnom administracijom. Nemoguće je posvetiti se nauci i biti produktivan istraživač ako se za to ne može odvojiti znatno vrijeme.

Situacija u Kantonu Sarajevo s kojim sam najviše upoznat je izgleda malo bolja, čini se da ipak tu postoje neki ljudi u političkom svijetu koji se trude da se uloži više u nauku. Žao mi je da je prijedlog zakona o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo oboren prošlog ljeta. To je mogao biti dobar pomak za istraživački profil Bosne i Hercegovine”, konstatuje Volić.

Mladima poručuje da se odupru politici koja ih dijeli te da jasno i kategorično odbiju upiranje prsta u druge kao uzroke problema.

“Želim da mladi razumiju da su podjele kojima su indoktrinirani umjetne, da im je servirana politička retorika koja samo služi toj istoj politici da opstane i da se obogati. Poručujem im da se obrazuju, da uzmu stvari u svoje ruke i izgrade društvo bazirano na toleranciji, inkluziji i zajedničkom cilju ekonomskog i kulturološkog progresa koji će nas priključiti Evropi i svijetu”, zaključuje sagovornik.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Jasmin Alibegović)