U sjeni rasprava o pitanjima koja za našu zemlju predstavljaju nešto dramatično  značajno dešavaju se zaiste opasne i ništa manje važne demografske promjene, npr. kada je u pitanju broj onih koji napuštaju  BiH. Dramatično visok broj, bolje rečeno, zabrinjavajuće konstatno visok broj mladih ljudi odlazi (bježi)  iz BiH. Međutim, to kao da nikoga i ne zanima previše. Čak se stiče dojam da je političarima to dobro došlo, kako narod kaže „jedan problem manje“ jer ne moraju voditi računa o zapošljavanju mladih ili o mjerama poticanja socijalne sigurnosti, a uz to statistički to mogu  iskazati kao „smanjenje nezaposlenosti“.

Podaci o smanjenju populacije  koji su  objavljeni od strane državne agencije za statistiku su neumoljivi. Prema tim izvještajima u BiH je tokom prošle godine bilo čak 22.633 umrlih više nego rođenih, što je gotovo polovina grada veličine Lukavca ili kako neki autori ukazuju to je grad veličine Novog Travnika. Kako je prikazano, u cijeloj državi je tokom 2021. godine rođeno 25.870 osoba dok je broj umrlih bio daleko veći, 48.503. Promatrajući podatke Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, vidimo kako je najviše osoba umrlo u aprilu 2021., čak 6.051 osoba. U promatranoj su godini 17.274 osobe odlučile uploviti u bračnu luku, a 2.103 osobe izišle su iz bračne zajednice.U Bosni i Hercegovini tokom 2021. godine registrovano je 25 870 živorođene djece što u odnosu na 2020. godinu pokazuje pad broja živorođenih za 0,48%, a umrlo je 48 503 lica, što u odnosu na 2020. godine pokazuje rast broja umrlih za 13,32%.

Također se na osnovu izvještaja entitetskih agencija  za statistiku može konstatirati istovjetan trend smanjenja populacije. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, svi kantoni imali su negativan prirodni priraštaj tokom prošle godine. Pridoda li se tomu broj onih koji su svjetliju budućnost odlučili potražiti u nekoj od europskih zemalja, dolazimo do dodatnog pada broja stanovnika u BiH. No koga briga za to . Važno je ko će ostati u foteljama i u naredne četiri godine.

Ako pogledamo brojeve  odlaska naših građana u pojedine  zemlje, a prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, tokom prošle godine 2.059 bosanskohercegovačkih građana odlučilo je jasniju i mirniju, zapravo, sigurniju, budućnost potražiti u nekoj od evropskih zemalja, među kojima je  Hrvatska najpoželjnija destinacija i  u kojoj je novi dom pronašla 521 osoba iz FBiH. Tradicionalno odredište naših ljudi , Njemačka,    je na drugom mjestu sa 515 osoba. Na trećem mjestu je Austrija u koju se odselio 471 bh. stanovnik te Slovenija kojom je njih 350 odlučilo zamijeniti BiH.

Navedeni procesi poprimaju konstantan nivo i nema niti jednog znaka da će se ovi procesi usporavati ili čak zaustaviti.

Ali kako bi i zašto bi? Pogledajmo samo odnos prema trudnicama, porodiljama i  rođenoj djeci. Ukoliko promatramo nove naraštaje kroz finansijske obaveze koje se nikako ne mogu zaobići u našim uvjetima,to je zaista teško, pa čak na granici izdržljivosti rađati djecu i  podizati ih.

Iz navedenih podataka jasno je da je budućnost naše zemlje veoma ugrožena i da zahtijeva hitne mjere, osmišljene i održive mjere kako ne bismo „primjetili“ da nas ima manje  kada već bude kasno.

Svakako da za ovu poražavajuću sliku kao razlog moramo uzeti u obzir  i nerazumna ponašanja političara, nesposobnost za dogovor, paradere i borce za lične interese, nemogućnost zapošljavanja,  uništeno zdravstvo i obrazovanje, sport i kulturu da ne pominjemo. Mnogo toga ima što ukazuje na zaista obeshranrujuće zaostajanje u razvoju, jednu poražavajuću i sliku koja mladima ne obećava ništa dobro u slučaju da ostanu ovdje. Užasno i obeshrabrujuće o čemu god razmišljamo, no osvrnimo se barem u nekoliko rečenica  na populacionu politiku. Nije mi namjera da komentiram pojedina zakonska rješenja,  nego ću pokušati slikovito i sa konkretnim pokazateljima da pokažem neefikasnost mjera ukoliko one i postoje.

Svakoj državi je bitno da se rađa više djece nego što umire ljudi. Taj interes se iskazuje u konkretnim mjerama koje pomažu mladima da bez straha osnuju porodicu jer rade i  da uz razne poticaje podižu svoju djecu.

Da, trebalo bi, ali nije tako.

Uzmimo primjer jedne četveročlane porodice.

U slučaju da roditelji rade djeca moraju u obdanište. Meni je poznat slučaj u kome niti jedno dijete nije moglo biti upisano u javnu predškolsku ustanovu (iz potpuno nejasnih razloga i sa nemuštim objašnjenjem, da nema mjesta ili ne zadovoljava kriterijume) i roditelji su  potom svoju djecu upisali u jedno kvalitetno privatno obdaniše i što se tiče uvjeta boravka i načina rada sa djecom mogu se izreći samo riječi pohvale. Za oboje djece trošak boravka u toj ustanovi je oko 600,00 KM . Morate priznati nije jeftino. Ove godine jedno dijete polazi u školu i mora ići u produženi boravak i to se plaća od 300,00 KM do 450,00 KM. Ukupno je to za dvoje djece između 600,oo KM i 800,00 KM mjesečno. Ukoliko roditelji žele da im se dijete pravilno razvija  potrebno je djecu upisati na dodatne aktivnosti (sport, muzika, strani jezik i slično) za to je potrebno izdvojiti za dvoje djece minimalno 400,00 KM. To je ukupno oko 1000,00 KM do 1.200,00 KM. Moramo se složiti da to nije za zanemariti i teško izdvojivo za mnoge  mlade roditelje. Ovdje nisu navedeni  troškovi za pelene, (privatnog)ljekara  i lijekove, garderobu, igračke, literaturu i niz dodatnih troškova kako bi dijete imalo pravilan razvoj.  Da, neko će reći da je to normalno i da o tome ne treba niti razgovarati i da ako imaš novac imaj i djecu i obratno. E, upravo tu dolazi do izražaja država, svjesna potrebe i obaveze da obezbjedi potporu mladim ljudima da mogu normalno imati i podizati djecu.

Međutim, potrebno je istaknuti i neravnopravan tretman predškolskih ustanova od strane države. Samo da napomenem kako ovo privatno obdanište nije moglo dobiti (a uredno je apliciralo za sredstva, dok javne ustanove jesu dobili potporu i olakšale roditeljima plaćanje obdaništa) finansijsku potporu u vidu subvencija (u Kantonu Sarajevo je to već praksa). Ovo bi roditeljima barem donekle olakšalo finansiranje svih potreba za normalan razvoj njihove djece. Moramo biti svjesni da se budžetska sredstva obezbjeđuju porezima koje plaćamo svi mi, a da se broj mjesta u javnim predškolskim ustanovama godinama ne povećava a time ni obuhvat djece predškolskim obrazovanjem. Porez plaćaju i roditelji koji nisu mogli upisati svoju djecu u javnu ustanovu. Dakle, potrebno je na sistemski način urediti ova pitanja, a donošenje parcijalnih, populističkih mjera, neće donijeti potrebne promjene i rezultate. Konačno, a zašto ne reći, i ova navodna pomoć određenim kategorijama porodilja u iznosu od 1.000,00 KM nije pomoć koja rješava problem, jer za mlade roditelje problemi tu tek počinju. Sve bi ovo bilo donekle lakše shvatljivo i podnošljivo kada bi država obezbjeđivala, recimo, poreske olakšice roditeljima ili pristojan dječiji doplatak! Sve ovo nije fikcija autora ovih redova. Tako se radi u svim zemljama u koje naši mladi bježe“ glavom bez obzira“. Slobodan sam reći da mjere populacione politike ne postoje ili nisu adekvatne. Da li će našim političarima sve ovo biti prioritetan zadatak u njihovom narednom mandatu? Sumnjam.

(TIP/Autor: Prof.dr Mirsad Đonlagić)