S košarkaškog parketa u predavaonice najprestižnijih svjetskih sveučilišta – put Karla Vrančića zvuči kao scenarij za film, ali njegova priča zapravo je puno jednostavnija, ali i inspirativnija. Vrančić je, između ostalog, ove godine bio i učesnik IT dana MoStart konferencije u Mostaru, edukativno-tehnološkog događaja koji okuplja studente, stručnjake i IT kompanije iz regije i šire.

Ovaj nagrađivani student FER-a, bivši mladi reprezentativac iz Šibenika, danas studira na Harvardu i MIT-u (Massachusetts Institute of Technology), pokreće startupove, osvaja globalne hackathone i drži predavanja na elitnim fakultetima, ali njegov pogled na uspjeh daleko je od spektakularnog narativa koji se često nameće.

“Jasno mi je da se moj put može gledati kroz neki isforsirani holivudski per aspera ad astra narativ, međutim, na mikrorazini je to samo niz malih očitih koraka koje radite jer vam se u tom trenutku čine ispravnima”, rekao je Vrančić u razgovoru za Fenu.

Upravo u toj rečenici krije se srž njegove priče, umjesto velikih planova i konačnih ciljeva naglasak je stavio na kontinuitet i svakodnevni rad, kako pojašnjava Harvard i MIT nikada nisu bili cilj sami po sebi.

“Jednostavno sam radio stvari koje su me zanimale i u kojima sam pokušavao biti što bolji, a ispostavilo se da je put do takvog mjesta puno kraći nego što se čini iz pozicije srednjoškolca iz Šibenika”, navodi.

Vrančić posebno naglašava da ključ uspjeha ne leži nužno u tehničkom znanju nego u osnovama koje se razvijaju mnogo ranije, smatra da sve polazi od usađivanja dobrih radnih navika, empatije, konzistentnosti i socijalnih vještina, odnosno da sport, timski rad i svakodnevne životne situacije oblikuju kompetencije koje kasnije postaju presudne u znanosti i poduzetništvu.

“Uopće ne mislim da su ljudi talentiraniji nego na FER-u ili nekom drugom fakultetu, već su stvarno ohrabreni raditi stvari, kod nas nerijetko postoji kultura u kojoj je pomalo sramotno učiti, pomalo sramotno reći koliko dobro prolaziš, pomalo sramotno isticati se u bilo čemu, ovdje toga nema, izvrsnost se cijeni ali ljudi nisu njome opsjednuti na toksičan način koji bi ih paralizirao”, ističe Vrančić.

Na Harvardu se studenti uključuju u znanstveni rad već od prvih godina, dok u regiji mnogi završe studij bez takvog iskustva, ne zbog manjka sposobnosti nego zbog ograničenja sistema.

Na pitanje o tzv. „hat-trick“ pristupu koji povezuje sport, znanost i biznis, Vrančić objašnjava da se ta tri područja nisu razvijala paralelno nego postupno, jedno je vodilo prema drugome.

“Ako tri mjeseca treniraš za neku utakmicu pa se ozlijediš ili te trener ne stavi u igru, u tom trenutku ne postoji nikakva nagrada, ali ujutro se ionako moraš probuditi i nastaviti, sport te nauči živjeti u tom paradoksu, a jednom kad to savladaš prenosi se na sve ostalo”, pojašnjava.

Govoreći o sportu, ističe da se već na početku karijere suočio s činjenicom da fizička snaga nije dovoljna, pa je razvijao snalažljivost, čitanje situacije i timski rad.

“Brzo shvatiš da se ne možeš nametnuti time što si najveći, najjači ili najbrži, pa razviješ druge stvari, snalažljivost, čitanje situacije, rad s timom, razumijevanje igre iznad individualnog dara”, objašnjava.

Kao primjer navodi i vrhunske igrače poput Luke Dončića i Nikole Jokića, ističući da njihova snaga nije samo fizička nego u sposobnosti da iz svake situacije izvuku maksimum.

“Ali kada njih usporedite s prosječnom osobom shvatite da su zvijeri i fizički, jer su naučili iz svega izvući maksimum, meni se to čini kao dobra metafora za ono što vještine iz sporta daju čovjeku kasnije u životu, riječ je o sposobnosti da kada su vam sve vanjske prednosti oduzete i dalje nastavite sve dok ne nađete način”, rekao je Vrančić.

Govoreći o umjetnoj inteligenciji, ističe da se ključne vještine ne mijenjaju nego način njihove primjene.

“Vještine koje će imati najveću vrijednost za pet ili deset godina su pomalo ironično iste kao i danas, kreativnost, empatija, sposobnost rješavanja problema, kritičko mišljenje”, naglašava.

Osvrćući se na obrazovni sistem, smatra da se fakultet pogrešno doživljava kao formalnost, a ne kao temelj znanja.

“Danas kada AI obavlja taj mehanički dio posla od inženjera se traži upravo ona širina i teorijska dubina koju smo se naučili ismijavati, ako ne želite biti zamjenjivi AI-jem fundamentalno razumijevanje postaje vaš najveći adut, a na to tek ide konkretan rad i projekti”, smatra Vrančić.

Govoreći o MoStart konferenciji, naglašava da je njen značaj u stvaranju okruženja i novih perspektiva.

“Čovjek je prosjek ljudi kojima je okružen, a ovdje je barem na nekoliko dana to okruženje drugačije, to sjeme često puno vrijedi iako plodove ne vidite odmah”, ističe.

Na kraju poručuje da se karijerni put ne može planirati kao jedna odluka nego kao kontinuiran proces rada i učenja, te da je najvažnije biti posvećen onome što trenutno radiš.

“Zbog toga je moj savjet manje ‘nađi svoj smjer’, a više ‘budi ozbiljan i predan u onome čime se trenutno baviš’”, poručio je Vrančić u razgovoru za Fenu.

(TIP/Izvor: Fena)