I dok smo zauzeti predizbornom kampanjom, stvaranjem novih političkih stranaka, uz pokliče i prelete koji znače besplatanu životnu lagodnost još četiri godine, dotle nam životi nikad nisu bili jeftiniji.

Društvo sile, teške riječi, bezobzirnosti i bahatosti je za sve ove godine čvrsto sazidalo bedem oko svojih dvora u kojima nasilnici, ohrabreni jezikom sile kojeg jedino razumiju i kojim komuniciraju sa svojom okolinom.

Svojim ćutanjem, tišinom pa i neopravdanim strahom, prihvatenjem nametnutih normi ponašanja koje su razorile srž društva, obezvrjeđivanjem vrijednosti koje su ionako snažno devalvirale, zanemarivanjem porodice, ponižavanjem učitelja i profesora i ruganjem lijepoj riječi, mi smo kreirali društvo monstruma kojima nasilje nije oblik ponašanja nego način života u koji se kao poslušni saputnik, ili prolaznik moraš uklopiti.

Vršnjačka nasilja, nasilja u porodici, na cestama, mobinzi različitih vrsta, bahatost, ucjene i prijetnje su jezik svakodnevnice koju živimo.

Nasilje je svuda oko nas i toliko smo srasli s njim da je pitanje, da li ga uopšte možemo prepoznati kao opasnost.

Nasilje prosto vrišti s naših ulica, iz škola, sa TV ekrana, društvenih mreža, muzičkih spotova, debatnih emisija, filmova, sportskih terena itd.

Niti nasilja su toliko tanke da su ljudskom oku nevidljive, ali je mreža koja njima ispletena, doslovno, svuda oko nas.

Baš kao zrak koji dišemo.

Jer ako nešto, što nije univerzalna i civilizacijska norma ne nailazi na žestok otpor društva onda se upravo to i nameće kao norma njegovog ponašanja.

Nesvjesno postajemo društvo ovisno o nasilju.

Ne odupiremo mu se i spuštenih ruku ga hranimo, podržavamo pa i slavimo.

Nasilje ima svoje oblike, od kojih je uzimanje života najteži i tek kad se ubistvo, kao kulminacija nasilja, desi odjednom nas tiče.

Tek onda one tanke, ali izuzetno čvrste niti nasilja postaju svima vidljive i kako smo već odavno naučili bavimo se njegovim posljedicama.

Žalimo, izražavamo saučešća, okrivljujemo, čekamo hapšenja i presude.

Sve do tada, ćutimo i gledamo svoja posla.

Nasilje se, prosto rečeno, ne dešava negdje drugo.

Tu je, u našem dvorištu u kojem je taj korov duboko pustio korjenje i prerastao cvijeće koje se od njegovih tamnih listova ni ne vidi.

Oči su se davno navikle, a generacije odrastaju uz taj korov kao uz nešto što je sastavni i prirodni dio dvorišta.

Kad se ubistvo, kao kulminacija nasilja, desi odjednom nas tiče.

Sutra je ponedjeljak, nova radna sedmica, žurnim korakom kroz nevidljive niti i korov i ispod balkona gdje se, gotovo sigurno, odvija još koja porodična drama, koračamo ka radnom mjestu gdje ćemo sređivati prvomajske utiske koji će nadglasati ubistva koja su se desila za vrijeme produženog vikenda.

Jedno, dva, ili tri ubistva sasvim svejedno.

Njihov broj je, ionako, odavno samo uzgredna statistika.

(TIP/Autor: Elvir Bijedić/Foto: Ilustracija)