Prosječan zaposlenik u Federaciji Bosne i Hercegovine godišnje provede i do 25 dana na bolovanju – gotovo četiri puta više nego u zemljama Evropske unije. Jedan radnik u realnom sektoru poslodavca može koštati više od 13.500 KM godišnje, a srednju kompaniju i više od milion KM gubitaka. Shodno tome, može se reći da bolovanja u BiH odavno nisu individualni problem radnika, nego ozbiljan sistemski i poslovni rizik. Da li su najavljene izmjene Zakona o zdravstvenom osiguranju rješenje ili samo prebacivanje tereta razgovarali smo u “Novom danu” na N1 sa Mehmedom Hadžićem, stručnjakom za radno pravo, Damirom Kovačevićem, ekspertom za absence leave i Vedranom Marčinkom iz Federalnog ministarstva zdravlja.

Kovačević je na početku razgovora pojasnio kako je moguće da je u Federaciji BiH zabilježeno i do četiri puta više dana bolovanja nego u Evropskoj uniji.

“Zapravo rekao bih da gotovo cijela zapadna hemisfera ima vrlo sličan problem. Rekao bih da ključ prvenstveno leži u demografiji, međutim, mnogi faktori zapravo utječu na taj dio neplaniranog absentizma. Kolokvijalni naziv za odsustvo radnika iz radnog procesa se stručno naziva absentizam, a bolovanje je samo jedan dio njega. Postoji niz faktora – od onih sistemskih (sporost javnozdravstvenog sistema) preko onih organizacijskih samih poslodavaca do zloupotrebe radnika”, naveo je Kovačević.

Zatim je naveo i podatke kojima se trenutno raspolaže:

“Prosjek provedenih dana na bolovanju u onih primarno 12 zemalja EU po svakom zaposlenom u državi je 7,4 dana. Republika Hrvatska konkretno ima 13,3 dana, BiH ovisno o dijelu između 15,5 i 22 do 25 dana ovisno o kantonu i području koje istražujemo. Problem bolovanja nije vezan samo za Federaciju BiH, cijelo područje biše Jugoslavije je pogođeno poput Slovenije, naprimjer, koja ima gotovo 12,5 do Srbije i Makedonije koje teže ka 22 dana po svakom zaposlenom u državi”.

Poslovni rizik ili socijalno pravo?

Marčinko smatra da su uposlenici u EU demotivisani da koriste bolovanje.

“U nas je zakon o zdravstvenom osiguranju iz 1997. godine s izmjenama koje su bile kozmetičke prirode tako da imamo ta 42 dana koje koriste uposlenici pa i Federalnog ministarstva zdravstva da odrade te nekakve privatne stvari. Slabe su kontrole na kantonalnom nivou. Pokazuje se da ljudi koji odu na bolovanje zapravo odlaze na godišnji odmor i na putovanje van granica BiH, a koje nije u svrhu liječenja tako da mi moramo demotivisati uposlenike u FBiH da uzimaju bolovanje za te svrhe. Naprimjer kontrolori na kantonalnom nivou slabo kontrolišu provedbu bolovanja. Naprimjer, ne dolaze kući ljudima koji su na bolovanju 13 dana u kuću da ih provjere, ja tu osobu još nisam upoznao”, kazao je Marčinko.

Hadžić je konstatovao da BiH po ovom pitanju ne odudara mnogo od evropskog prosjeka, ali je napomenuo da je za adekvatnu procjenu najbitniji onaj regionalni kontekst.

“I evidentno je da kako mi, tako i druge zemlje regije imaju problem sa povećanim procentom privremene spriječenosti za rad zbog bolesti. Ovo je sistem spojenih posuda. Jako je teško unaprijeđivati jedan sistem da istovremeno ne unapređujete drugi. Ovdje govorimo o sistemu radnih odnosa, zdravstvenog osiguranja i sistemu zaštite na radu. Ova sva tri sistema trebaju biti usklađena i poboljšavana u kontinuitetu kako bismo smanjili bolovanje, a ne ih izbacili jer je to nemoguće zato što je suština sistema da omogući socijalnu zaštitu ljudima u radnom odnosu ako zbog bolesti ili iz drugih stanja ne može raditi”, pojasnio je Hadžić.

Upitali smo Kovačevića da li je bolovanje u BiH postalo poslovni rizik, a ne socijalno pravo ako jedan radnik godišnje košta firmu 13.500 KM upravo zbog takve vrste odsustva zbog posla?

“Govorit ću s aspekta podataka iz Hrvatske jer ih imam trenutno ‘u glavi’. U Hrvatskoj je u 2024. godini zabilježeno 1,8 miliona slučajeva bolovanja, odnosno, gotovo 21 milion radnih dana bolovanja. Poredeći tu sa 2013. godinom, dakle, oko 11 godina unazad, tada je bilo 13 miliona dana bolovanja i za samo 10 godina on je skočio na 21 milion. Dakle, ovdje ne možemo govoriti o zloupotrebi kao problemu. Zloupotreba postoji i mi smo na to jako osjetljivi, pogotovo poslodavci, ali ključni problem nije to. I kada bismo eliminisali zloupotrebu, mi bismo otklonili samo oko pet posto tog problema. Ključni problem je sporost javnozdravstvenog sistema. Dakle, pacijent, odnosno, radnik odlazi svom porodičnom ljekaru i ovaj na temelju izjave otvara bolovanje jer on mora povjerovati da s njegovim pacijentom nešto nije uredu. I onda ga nakon toga šalje dalje u sistem na obradu. Zbog liste čekanja i ne mogućnosti pristupa javnozdravstvenom sistemu koji je druga vrsta problema mi zapravo dobijamo nepotrebne dane bolovanja jer prekasno počinje liječenje radnika (pacijenta) zbog čega se u kumulativu stvara veliki broj dana bolovanja. Na drugom mjestu opet nije zloupotreba već su organizacijski problemi. Veliki broj problema poslodavci prave sami sebi lošom organizacijom, vršnim opterećenjem procesa, menadžmentom koji nije na nivou upravljanja gdje često imamo favorizovanje radnika i druge nepoželjne situacije koje rezultiraju preopterećenjem radnika i to u uslovima optimalnog broja radnika jer mi zbog trenutne demografske slike imamo manjak radne snage. I ako poslodavac ostane bez jednog radnika koji je na bolovanju onda on mora da rasporedi taj posao na ostale. Ti ostali radnici, naprimjer njih četvero, ako to stalno trpe onda zbog frustracija jedan po jedan ispadaju iz radnog sistema i sve se vrti u krug. Loptica se stalno prebacuje na zloupotrebu koja postoji, ali nije ključni problem”, naveo je Kovačević.

“Svi plaćaju cijenu bolovanja”

Kazao je da je o egzaktnim podacima za BiH jako teško pričati jer su oni veoma fragmentirani zbog uređenja države.

“Postoji 11 ministarstava, odnosno, 11 zavoda zdravstvenog osiguranja imaju podatke koje je jako teško dobiti, ali kada je riječ o podacima koje smo dobili za privatna istraživanja od poslodavaca, oni po jednom radniku imaju između 17 i 22 radna dana bolovanja”, dodao je.

Hadžić, s druge strane, navodi da svi u radnom procesu plaćaju cijenu dugih bolovanja:

“Poslodavac odmah osjeti finansijsko opterećenje jer je dužan naplaćivati naknadu plate u skladu s normativnim okvirom. I u ovom slučaju trebamo razdvojiti dvije stvari – da li govorimo o opravdanom ili neopravdanom odsustvu (zloupotrebi). Privremeno odsustvo je radniku i omogućeno da se u slučaju bolesti oporavi kako bi neometano mogao nastaviti svoj radni angažman, međutim, kada govorimo o zloupotrebi, taj radnik je u njegovoj viziji problema na dobitku, ali dugoročno je na gubitku. Zatim su na gubitku i kolege tog radnika čiji će posao biti dodatno opterećen zadacima odsutnog kolege”.

Dalje je pojasnio da zloupotreba predstavlja mali procenat odsustva zbog bolesti, ali da ipak i zbog tako malog udjela, kako kaže, jako utječe na cjelokupan sistem.

“Zbog toga što radnici koji dođu do saznanja da je neko zloupotrijebio bolovanje postaju demotivisani, poslodavci imaju negativan stav prema tim radnicima i zloupotrebu kao takvu treba identifikovati i smanjiti je na adekvatan nivo na kojem bi sistem funkcionisao. Nju je nemoguće iskorijeniti, ali se barem može smanjiti”, konstatovao je Hadžić.

Marčinko je dalje naveo da je analitika Zavoda zdravstvenog osiguranja FBiH pokazala da radnici bolovanje uzimaju u proljetne dane.

“Kada je sjetva i onda radnici u mjestima koja su prepoznatljiva po poljoprivredi uzimaju bolovanje kako bi mogli završiti te poslove. I u Hercegovini kada je berba grožđda za to se uzme odsustvo. Analize po kantonima su pokazala da imaju zloupotrebe, ali mislim da je u realnom sektoru mnogo manji procenat dok se u javnom vrlo često uzmu privremene spriječenosti za rad (bolovanje) kako bi obavili svoje poslove. I čini mi se da ta bolovanja nekako više podnosi javni nego realni sektor. Ne potiču se bolovanja, ali je zakonski okvir napravljen tako da je jako teško provesti taj dicsiplinski postupak koji demotiviše uposlenika”, naglasio je Marčinko.

Kako spriječiti zloupotrebe?

Shodno tome, pitali smo Hadžića da li to znači da negdje u podsvijesti ljudi misao da je sistem spor i da im ne može ništa i ako se to desi da će ishod biti dalek i možda nikad neće doći?

“Ta percepcija je znatnim dijelom prisutna, ali je do sistema da pokaže da nije tako. Normativni instrumentarij za kontrolu postoji. Naime, privremenu spriječenost za rad uvtrđuje doktor primarne zdravstvene zaštite tokom prva 42 dana i ocjenu privremene spriječenosti za rad. Prigovor na tu ocjenu ima osiguranik, zatim fizičko lice kod kojeg je osiguranik zaposlen i ima kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja u roku od 48 sati. Tokom trajanja cijele privremene spriječenosti za rad postoji mogućnost nadzora i kontrole i u pravilu to bi trebao obavljati kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja, ali i pravno i fizičko lice apsolutno može pokrenuti kontrolu bolovanja u periodu u kojem on plaća teret naknade zbog odsustva. Poslodavci to mogu raditi na osnovu ličnih saznanja ili određene vrste provjerljive dojave. Mogu se obratiti ljekaru primarne zdravstvene zaštite kao i kantonalnom zavodu zdravstvenog osiguranja da se pokrene odgovarajuća procedura i provjeri da li se taj radnik iz opravdanog razloga nalazi na bolovanju”, kazao je Hadžić te pojasnio da li radnik ima pravo putovati van BiH ako je na bolovanju, a put nije u svrhu liječenja:

“U tom slučaju sada govorimo o nalazu ljekara primarne, odnosno, specijalističko-konsultativne zdravstvene zaštite. I osiguranik treba da se ponaša u skladu s uputama koje su vezane za njegovu anamnezu. Ako put nije u svrhu liječenja onda ne može napuštati granice BiH. U Republici Srpskoj imate čak jasnu odredbu da se ne smije napustiti granica države dok je radnik na bolovanju, a u FBiH ne postoji, ali ona se može iščitati na osnovu ostalih odredbi koje su navedene, a to je da se one moraju poštovati. A ako se ne pridržava onda se pokreće procedura da se on vrati na posao, a u određenim situacijama i procedura naplate štete”.

(TIP/Izvor: N1/Autorica: A. H.,Minela Jašar-Opardija/Foto: Ilustracija)