Ova Evropa je toliko zastranila i zglajzala da nam kao uslove za otvaranje pregovora za članstvo u Uniji stalno postavlja neka nepotrebna zakonska rješenja k’o što su nekakvi zakoni o Sudu, VSTV-u i raznim drugim pravosudnim institucijama. Šta će zakoni u oblasti pravosuđa zemlji u kojoj je, bar tako kažu obični ljudi, na snazi krivosuđe i u kojoj pravda nikad ne stiže nekoga iz vlasti ili ove pajdaše vladajuće garniture, uvijek stigne nekog nesretnika za kakav sitan prekršaj poput krađe državne šume.

Tako je to u carstvu u kojem tužilaštvo svaki put kad neko optuži neku veliku zvjerku po difoultu, što bi rek’o naš narod, prebaci predmete na okružne i druge niže nivoe, gdje im ni dlaka s glave faliti ne može. Tako je to u zemlji u kojoj pravdu dijele i zakone propisuju nedodirljivi ljudi. Za neke od njih, bogme, čovjek se ne bi mogao zakleti s koje strane brave i zakona bi uopšte bili kad bi kod nas nekim slučajem nekad zaživjela pravna država.  

Šta će nama zakoni iz oblasti pravosuđa!!! 

Ako već tvrdi da nas želi u svom sastavu i punopravnom članstvu, ova tupa i nedosjetljiva Evropa trebala nam je kao uslov postaviti neki lakši zakon, mnogo prihvatljiviji za naš mentalitet i za naše okolnosti. Na primjer – Marfijev zakon. 

To zakonsko rješenje sadrži jednu jednostavnu odrednicu, tako blisku vremenu i prostoru u kojem živimo: sve što može krenuti naopako, krenuće naopako. To je valjda jedini zakon na čitavom svijetu pod koji se može svrstati sve što radi vlast radi u Bosni i Hercegovini, a bogami ne samo vlast, nego i mi građani, posebno oni s pravom glasa. Čega god smo se prihvatili, od Aprilskog paketa do ovih posljednjih reformskih zakona, sve je otišlo naopako – helać, što bi se reklo u usmenoj narodnoj tradiciji. Ubili smo se za funkcionisanje po Marfijevom zakonu. 

Nije samo da nam taj zakon na najbolji način i najslikovitije pokazuje kako nam funkcioniše društvo, vlast, život, a bogami i mentalitet, nego bi ga bilo i mnogo prirodnije usvojiti u parlamentu. To da nam sve uvijek krene kako ne treba je, uz odlagalište radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, jedino pitanje oko kojeg postoji puni konsenzus u zemlji. E baš zbog toga bilo bi mnogo prirodnije krenuti u puno provođenje procedure za njegovo konačno usvajanje, i to u oba doma.

Najprije bi Predstavnički dom bez previše političkih sukobljavanja u prvom čitanju usvojio njegove principe, što će reći ovu jednu rečenicu – da sve što može krenuti naopako uvijek i krene naopako. Za tu odrednicu sigurno postoji politička volja. 

A onda bi sve krenulo kako ne treba. Prvo bi se u amandmanskoj fazi pojavilo jedno 200 amandmana u kojem bi predstavnici SNSD-a učinili sve potrebne korake kako bi se i u tom zakonskom rješenju jasno vidjela i naznačila ustavna pozicija Republike Srpske. Prihvatiti tek tako ocjenu da na državnom nivou sve ide naopako ne spominjući entitete, bilo bi prenošenje nadležnosti sa entiteta na državu, pa bi bilo neophodno u tom zakonu jasno naglasiti kako je Republika Srpska, sa svojom ustavnom ulogom, posebna ustavna kategorija i kako je za srpske predstavnike neprihvatljivo da u zakonu stoji kako sve ide naopako na nivou Bosne i Hercegovine. Oni će amandmanima tražiti zakonsku formulaciju da sve ide naopako na nivou entiteta, što bi Republici Srpskoj osiguralo poseban status u Marfijevom zakonu koji bi bio usvojen na nivou države, u državnom parlamentu.

A onda bi se usvajanja Marfijevog zakona dočepao i Dom naroda. Tamo bi poslanici SNSD-a tražili pauzu, pa se onda ne bi vratili na zasjedanje da bi Nikola Špirić mogao konstatovati kako ne postoji kvorum i entitetska većina za nastavak zasjedanja i usvajanje Marfijevog zakona u tom domu. Tako bi taj zakon, za razliku od svih usvojenih koji se ne primjenjuju, bio jedinstven i počeo da funkcioniše i da se primjenjuje još prije nego što bi bio usvojen u parlamentu. To bi mu u pravnom smislu dalo status lex specijalis, čime bi momentalno zaživio i prije usvajanja. Sve što može krenuti kako ne treba, krenulo bi kako ne treba još u parlamentarnoj proceduri. I da ga nikad ne usvojimo, Borjana Krišto bi u svom izvještaju Evropskoj komisiji mirne duše mogla napisati da se Marfijev zakon i prije usvajanja nemilice primjenjuje u svim oblastima života u Bosni i Hercegovini i da nam sve ide naopako, kako ne treba. Niko u tim Briselima i Strazburima ne bi joj mogao ni pera odbiti na takve argumente – bio bi to najprimjenjivaniji i najpoštovaniji zakon u čitavom domaćem  zakonodavstvu. Nema boljeg i prirodnijeg zakona za ovu našu zemlju na evropskom putu od Marfijevog zakona.

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: Ilustracija/AA)