Jasmin Bešić genocid preživio odjenuvši žensku odjeću

Tužne su sudbine hiljada ljudi koji su se u ljeto 1995. godine nalazili na području Srebrenice. Većina je u Srebrenicu stigla ranije tih ratnih godina tražeći utočište od napada. Mislili su da su na sigurnom mjestu. Nisu mogli ni zamisliti šta će se desiti tog jula prije 29 godina.

Jasmin Bešić je tada imao samo 16 godina. Tinejdžer koji je samo želio uživati kao svi njegovi vršnjaci u drugim dijelovima svijeta, javlja Anadolu.

Te svoje tinejdžerske dane provodio je pod granatama, uz glad i nedostatak osnovnih potrepština za život. Sretan prijeratni život sa ocem, majkom i sestrama zamijenjen je borbom za preživljavanje.

Prije rata, tačnije do 1992. godine živio je u Bratuncu. Početkom rata napustili su svoju kuću i utočište pronašli u selu Blječeva gdje su imali vikendicu. Selo je bilo na liniji razgraničenja i često je bilo granatirano. Poginuo je veliki broj ljudi. Tu su bili do 1995. godine, do pada Srebrenice.

“Srebrenica je bila logor bez rešetaka. Tu su se dešavale strašne stvari. U Srebrenici su se stalno dešavali zločini – granatiranja, napadi srpske vojske…Tada je u Srebrenicu došlo stanovništvo iz okolnih opština – Zvornik, Vlasenica, dijelom iz Višegrada, pa čak i Rogatica. U Srebrenici je tada u jednom trenutku bilo do 90.000 ljudi”, ispričao je Bešić.

Zbog ubrzanog pogoršavanja humanitarne situacije i samo nekoliko dana nakon masakra na školskom igralištu, 16. aprila 1993. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojio je Rezoluciju 819, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom”.

Bešić je kazao da su se do tada na tom području dešavali strašni zločini.

“Ubijana su djeca, mladi ljudi i nije bilo selekcije u tom pogledu. Sjećam se te 1993. godine kada je stanovništvo dovedeno na rub egzistencije”, prisjetio se Bešić.

Desetog jula su u njegovom selu dobili informaciju da je Srebrenica pala i da svi treba da napuste to područje. Rečeno im je da treba da odu do Buljima. Tu je bio i njegov otac Fehim koji je sa jednom grupom muškaraca bio vojno sposoban, majka i njegove dvije sestre.

Donijeli su odluku da Jasmin ide sa majkom i sestrama prema Potočarima, a otac sa grupom muškaraca.

“Otac je rekao da će svratiti do vikendice da uzme duhana i vode. Okrenuo sam i pogledao oca dok je išao prema našoj vikendici. To je posljednji put da sam ga vidio. Ta slika mi je ostala urezana u sjećanje i umrijet ću sa njom. Nikada ga više nisam vidio. Kasnije sam saznao da je zarobljen i ubijen”, prisjetio se Bešić tog trenutka sa suzama u očima.

On je sa majkom i sestrama krenuo prema Potočarima. Kretali su se satima u grupi, po velikoj vrućini.

“Na putu prema Potočarima nikoga nije bilo u selima, već su napustili kuće. Na putu su bile samo životinje. U Potočare smo došli u večernjim satima. Tamo su već bile hiljade ljudi. Više nisi znao gdje je ko, dok hodaš nagaziš na nekoga, čuje se zavijanje pasa, stoka…Otišli smo u jednu kuću gdje je bio veliki broj ljudi, spavali su na stepenicama, na hodniku…Tu noć smo proveli u priči. Ta kuća mi je ostala u sjećanju. U zoru smo izašli vani. Tada smo mislili da će djelovati međunarodna zajednica”, istakao je Bešić.

Sjeća se i da je u jednom trenutku stigla vijest da srpska vojska ulazi u Potočare.

“Tada sa vidio val ljudi koji se panično diže, haotično kretanje, kao plimni val. Kreću se i onda se naglo spuštaju, ta slika se ne zaboravlja. Bijeg, ali ne znaju gdje. Tada sam shvatio da su ljudi mislili ako se spuste da će biti zaštićeniji”, kazao je Bešić.

Obukao žensku odjeću

Prije polaska prema Potočarima sa sobom je ponio žensku odjeću jer je mislio da je to jedini način da preživi.

“Kada su roditelji vijećali da li da idem sa ocem ili majkom, bio sam svjestan težine puta kojim će se muškarci kretati. U tom momentu sam bio uznemiren. Kada je majka rekla da će me ona povesti, osjetio sam olakšanje. Tada sam majci rekao da ću sa sobom ponijeti žensku odjeću. Ponio sam neku haljinu, njenu maramu. Obukao sam zimsku jaknu, što je tokom ljeta bilo strašno. I tog dana, 11. jula, kada su počele stizati informacije, otišao sam u jedan podrum i obukao žensku odjeću i jaknu”, ispričao je Bešić.

U blizini je bila garaža sa nekim starim autobusima. Odlučili su da idu prema njima i da se tamo sakriju.

“Bilo je jako puno ljudi, djeca su plakala, teško smo se mogli kretati. Zrak je bio težak, nije se moglo disati. Ušli smo i sjeli u autobus. Ja sam uzimao i prašinu i nanosio na lice da me ne bi prepoznali jer je brada počela rasti. Tu smo bili sat. Mati je otišla da donese vodu, a pri povratku je rekla da su Srbi ušli u Potočare. Rekla je da je vojska među ljudima. Tada je primijetila da su počeli odvoditi neke ljude. Nakon što je majka došla, vidio sam tri, četiri vojnika. Izgledali su mi zastrašujuće. Dvojica su mi ostala u sjećanju. Jedan je bio krupan čovjek, imao je taman ten, bio mi je strašan. Drugi je imao plavu kosu i crnu traku. Bio je u odijelu, ali mi je izazivao jezu”, prisjetio se Bešić.

Prema njegovim riječima, vojnici su bili jako dobro naoružani, a oni su se osjećali jadno u odnosu na njih.

“Tada sam osjetio toliku nadmoć tih ljudi pa sam se pitao kako im se mi možemo suprotstaviti. Kroz glavu je tada prolazilo puno stvari, kako proći kraj njih, a da me ne vide”, rekao je Bešić.

Tada su donijeli odluku da među prvima krenu prema autobusima koji su počeli pristizati u Potočare. Sa njima je bila i jedna njihova rodica i komšija sa suprugom.

“Imali smo do 200 metara do konopca kojeg su postavili. Tu je bila masa ljudi. Međutim, mi smo nekako prošli i došli do njega. Tada je počela neka gužva, majka je podigla konopac i svi su krenuli prema autobusima. Vojska je bila poredana sa obje strane asfalta. Bila su dva reda vojnika – oni sa puškama i sa psima. Koridor kroz koji smo prolazili bio je dug od 500 do 800 metara. Kada smo došli do autobusa i kamiona, već su bile gužve. Ušli smo u jedan plavi. I tu je bila gužva i panika. Ušli smo u autobus, nismo imali mjesta da sjednemo, ja sam se uvukao između sjedišta na prolazu. Kada su nas prebrojali, u autobusu nas je bilo 94, a kapacitet autobusa je bio oko 60”, ispričao je Bešić.

U autobusu nije bilo zraka

U autobusu je bila velika gužva, ljudi su bili jedni na drugima. Vozač autobusa je psovao jer su ušli u tolikom broju, zatvorio je vrata i tada nije bilo zraka u njemu.

“Ja sam se počeo gušiti. Nisam smio reagovati jer sam bio obučen u žensku odjeću. Neko je tada rekao da otvore vrata i vozač je to i uradio. Tada je krenula kolona. Vozač nam je tada rekao ime i prezime, bio je iz Ljubovije u Srbiji. Tada nam je rekao: ‘Dobri moj narode, muslimani, nemojte se bojati, dok sam ja u autobusu ništa vam neće biti’. To je bio jedan gest tog čovjeka u tom trenutku”, prisjetio se Bešić.

U putu su imali još teških situacija, psovanja sa ceste i bacanje kamenja. Ovaj tada 16-godišnjak iako je bio u zimskoj jakni u julu nije osjećao toplotu, borba za preživljavanjem je bila jača. U Konjević Polju je pukla guma na autobusu, vozač ju je promijenio i krenuli su dalje. Kroz prozor je tada vidio kolone tenkova, oklopnih vozila i kamiona koji su se kretali u pravcu Milića.

“Nakon nekog vremena stigli smo do mjesta gdje su nas krenuli puštat. Tu je bila jedna krivina i od tada više nismo vidjeli srpske vojnike. Pitao sam majku smijem li skinuti žensku odjeću. Rekla je da mogu. I danas znam tačno gdje je mjesto gdje sam skinuo tu odjeću, nikada ga neću zaboraviti. Imao sam osjećaj da sam se tu ponovo rodio. Kada sam skinuo odjeću, majka me zapnjujuće gledala, kao da me poznaje. U putu je non-stop gledala u mene. Kada smo sreli prvog našeg vojnika, rekao sam sebi: ‘Preživio sam’. Ne mogu vam objasniti kakve su to bile emocije. Tada sam u sebi osjetio svu sreću svijeta, bio sam sretan”, istakao je Bešić.

U ta protekla 24 sata ne sjeća se da je nešto jeo ili pio. Držala ga je želja za preživljavanje. Kada su prešli na slobodnu teritoriju majka mu je kazala: “Sine, toliko si se promijenio, mnogo si smršao, bio si blijed”.

Prvenstveno su ih prebacili na aerodrom Dubrave, a nakon toga su pronašli nenu i djeda u Živinicama koji su tamo bili od 1992. godine. Nakon toga su mijenjali smještaj još nekoliko puta. U tom periodu su počeli da se pitaju šta je sa njihovim najbližim koji su otišli preko šuma. Dolazile su različite informacije.

Posmrtni ostaci oca pronađeni 2009.

“U prvim danima prelaska – 13. i 14. jula, počeli smo da shvatamo šta se dešavalo, kakva tragedija je bila. Tada sam sanjao svog oca, bio sam i bolestan. Mislim da je tada i ubijen. Tih dana nisam mogao doći sebi, san je bio jako jeziv. Sanjao sam ga u nekoj bjelini, čudan je bio san”, naglasio je Bešić.

Nakon nekoliko dana počinju dolaziti i prve grupe ljudi koji su preživjeli “put smrti”. On je odlazio svaki put da vidi da li je njegov otac među njima.

“Tada ljudi počinju da shvataju šta se desilo. Mjesecima sam dolazio na aerodrom nadajući se da će otac doći. Jedan dječak – Taib Osmić, rekao mi je da mi je otac zarobljen. Tada nisam želio da čujem tu vijest, bježao sam od nje. Međutim, bio je upravu. Sve do 2009. godine nadao sam se ocu. Tada sam dobio poziv iz Tuzle. Rekli su da su pronašli njegove posmrtne ostatke. Izgubio sam se, tada je umrla ta posljednja nada”, kazao je kroz suze Bešić.

Pronađen je u masovnoj grobnici Čančari. Pronađeno je oko 70 posto posmrtnih ostataka. Na kolektivnoj dženazi 11. jula ove godine ukopat će zeta Ahmeta Jašarevića.

“Odrastao sam čovjek, nemam mržnju ni prema kome, ali strašne su se stvari desile”, poručio je Bešić.

Bešić je 1999. godine došao u Sarajevo gdje i danas živi sa porodicom. Završio je Pravni fakultet. Borio se da uspije u životu nakon tragedije koju je doživio. Međutim, i danas se bori da bi našao stalno zaposlenje.

(TIP/Izvor: Agencija Anadolija)

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena        

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima. Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.