Video/Foto: Nolanov najveći film dosad? “Odiseja” je spektakl koji ima nekoliko problema

Otkuda početi s ovakvim megafilmom za koji su tisuće ljudi kupile ulaznice godinu dana unaprijed, a o kojem pak milijuni imaju mišljenje iako ga još nisu ni pogledali niti predložak pročitali? Osobno, pročitao sam “Ilijadu” i bio impresioniran njome, no “Odiseju” tek manjim dijelom: nije mi bila zanimljiva kao “Ilijada”, iako se općenito smatra da je mnogo lakša i podesnija za širi krug čitatelja.

Možda je upravo to razlog zašto je Christopher Nolan za adaptaciju izabrao “Odiseju”, a ne “Ilijadu”, no njegovo obrazloženje kako se odlučio na ekranizaciju antičkog mita jer ništa slično u Hollywoodu dugo nije snimljeno ne govori nam mnogo. Doduše, priča “Ilijade” velikim je dijelom obrađena u filmu Wolfganga Petersena “Troja” (2004.), no riječ je o slabom filmu koji malo tko doživljava ozbiljno te ne bi mogao biti preprekom za eventualnu novu ekranizaciju.

“Ilijada” je ratni, politički i akcijski ep, dok je “Odiseja” sazdana na mnogo većem broju žanrova: kod Nolana riječ je o miksu koji spaja antički mit, fantasy, pustolovni film, film mača i sandala, road movie, film osvete, triler, ali i ljubavni film, što je čini istovremeno atraktivnom, no i vrlo kompliciranom za filmski format. Nije stoga neobično što se kao jedna od najuspjelijih adaptacija često ističe talijanska televizijska serija u osam nastavaka “Odissea” iz 1968., s Bekimom Fehmiu u ulozi Odiseja. Nolan je, međutim, u svom filmu uspio ostati vjeran originalnoj priči, ali i ostati unutar filmski podnošljivih tri sata, čak i koju minutu manje.

Kulturni rat zbog boje kože Lupite Nyong’o

Nolan je redatelj koji često, s manje ili više uspjeha, spaja kompleksne intelektualne koncepte s holivudskim spektaklom i “Odiseja” je očito na tom planu imala mnogo toga za ponuditi, a on je pronašao čitanje koje korespondira s našim vremenom. Pri tome ne mislim na glumačku postavu koja je već unaprijed izazvala brojne kontroverze, a u čijem centru je izbor Lupite Nyong’o za inače malu i ovdje ne pretjerano važnu ulogu Helene (i njezine polusestre Klitemnestre, također). 

Lupita nije jedina crna glumica u glumačkoj postavi; ima ih više, različitih boja kože, no inzistiranje na povijesnoj točnosti u adaptaciji antičkog epa koji je 99% fikcija posve je sumanuto. S obzirom na kulturni rat koji se oko toga već dulje vrijeme vodi, a koji se fokusirao prvenstveno na boju kože, a onda još malo i na transrodnog glumca Elliota Pagea (koji glumi Sinona), čini se da su anti-woke odredi zadovoljni povijesno točnim prikazom Scile, Polifema i Kirke, kao i pjesmom morskih sirena te ležernim suvremenim engleskim kojim govore likovi. Koje glume glumci koji nisu Grci.

Tko god pogleda film bit će mu jasna Nolanova namjera da ispriča priču koja ne govori samo o kulturnom nasljeđu starih Grka, već čitavog čovječanstva, što opravdava ovakvu umjetničku slobodu u odabiru glumaca, a redatelj će se potruditi da nam priču istovremeno i približi i proširi ne samo putem casta.

Kako je Odisej zbog lijepe nimfe izgubio pamet

“Odiseja” počinje pjevanjem također crnog barda koji nabraja ključne riječi priče koja nas očekuje, a zatim u tipičnom Nolanovom stilu slijedi ekspozicija u kojoj priča skakuće po vremenskoj crti naprijed-natrag, no pripovijedanje je koliko efektno, toliko i efikasno te ne zbunjuje gledatelja. Saznajemo kako je Odisej (Matt Damon) nakon pobjede u Trojanskom ratu, u kojem je odigrao ključnu ulogu jer se dosjetio čuvenog trika s konjem, negdje zapeo i ni nakon deset godina nije se vratio kući.

Zaglavio je kod prekrasne nimfe Kalipso koju igra Charlize Theron u izdanju kao da je upravo izašla iz salona ljepote pa nas ne čudi što se kod nje malo dulje zadržao, kojih 7-8 godina, te doslovno izgubio pamet. Ipak, prije nego što je pokleknuo pred Kalipsinim čarima, Odisej se zaista trudio vratiti kući, no pri tome je samo upadao iz jedne pogibelji u drugu: kiklop Polifem, čarobnica Kirka koja je njegove vojnike pretvorila u svinje, zavodljive morske sirene te čuvene Scila i Haribda samo su neke od njih.

A cijelo to vrijeme doma ga čeka njegova vjerna supruga Penelopa (Anne Hathaway) i sad joj je već stvarno gusto. Naime, u njezinoj se palači svakoga dana okupljaju brojni prosci, među kojima je najantipatičniji i najagresivniji Antinoj (Robert Pattinson), te vrše na nju pritisak da izabere budućeg muža i kralja Itake. Njezin sin Telemah (Tom Holland) nije nikada upoznao svog oca koji je neposredno po njegovu rođenju otišao u rat, no odlučan je pronaći ga i pomoći mu da se vrati kući. Ako u tome ne uspije, Penelopa će na kraju ipak morati popustiti nekom od udvarača.

Motiv povratka kući ovdje se perpetuira češće nego “it’s coming home” u engleskim tabloidima, no, kažem, treba imati razumijevanja za pripovjedača jer situacija na Itaki stvarno je napeta, i to ne samo emotivno, već i geopolitički. 

Utjecaji Kurosawe, Tarkovskog i Raya Harryhausena

Christopher Nolan često ističe kako je inspiraciju za ovaj film našao u radu genijalnog majstora specijalnih efekata Raya Harryhausena koji je svojim trikovima obilježio niz filmova, često upravo iz žanra mača i sandala, ali istovremeno navodi i utjecaj filmova Ran Akire Kurosawe te Andreja Rubljova Andreja Tarkovskog. Kurosawin utjecaj u načinu koreografiranja bitaka nije teško primijetiti, no doprinos Tarkovskog ipak je skriveniji. Očituje se, vjerujem, u trajanju kadrova koji pripovijedanju daju kontemplativni karakter te donekle i u mračnom, prljavom i krvavom prikazu svijeta u kojemu se film događa.

Što onda zapravo novo nudi Nolanova ekranizacija Homerova epa? Mislim da će mnogima u budućnosti, pri spomenu filma, prvo na pamet pasti scena s trojanskim konjem. Ovaj konj nije izgrađen banalno i nezgrapno kako su ga prikazivale ranije filmske adaptacije ili ilustracije u knjigama, već je riječ o zahtjevnoj i jako atraktivnoj strukturi konja u pokretu, a jednako imponira i inženjerski pothvat njegova teglenja s morske obale u unutrašnjost trojanskih zidina.

Usput rečeno, dotična epizoda ne potječe iz Homerove “Ilijade”, u “Odiseji” se tek kratko spominje, a detaljno je opisana tek u Vergilijevoj “Eneidi” zbog čega bi ovaj, da je živ, zasigurno digao tužbu zbog izostanka scenarističkog kredita na špici.

Nolanova strategija nema za cilj da nas uvede u svijet antike, već upravo suprotno, da taj stari i teško shvatljivi svijet preoblikuje kako bismo ga lakše prihvatili. Primjerice, bogove čiji prikaz nije znao prilagoditi realističnom diskursu gotovo je posve izbacio iz filma (iznimka je tek božica Atena koja se sporadično pojavljuje u Zendayinu obličju), ekipa koja izlazi iz trojanskog konja više podsjeća na specijalce Navy SEALs nego na trome antičke borce, Agamemnon je opremljen high-tech odijelom koje je mnoge gledatelje podsjetilo na Batmanovo, a razgovori između Odiseja i Kalipso kao da su prepisani iz reklamnog letka kakvog psihološkog savjetovališta ili telenovele. 

PTSP zbog zločina u Troji

Odisejev PTSP zbog klanja koja je prouzročio u Troji, također, korespondira s osjećajima suvremenih vojnih veterana iz besmislenih i krvavih ratova, recimo vijetnamskog, iračkog ili afganistanskog.

Naravno, Odisej je centralni i ključni lik za razumijevanje filma, a Nolan ga oblikuje onako kako manje-više uvijek oblikuje sve svoje junake, onako kako je npr. učinio i s Batmanom: umjesto jednodimenzionalnog superheroja, nudi nam traumatiziranog muškarca koji zbog okrutnosti i zločina koje je počinio teže bitke vodi sam sa sobom nego sa svojim protivnicima. 

Njegovo pozicioniranje kao heroja ili zločinca otvara nam pak vrata za daljnje interpretacije priče u čijem je ishodištu Trojanski rat, odnosno čuvena prevara s trojanskim konjem. Zbog ovog lukavstva kojim je završen rat, Odiseja i dalje muči grižnja savjesti: smatra kako je tim podmuklim činom završeno jedno doba, doba civilizacije, prosperiteta i viteštva. 

Prevara nakon koje je uslijedio masovni pokolj, zapravo označava početak jedne nove ere u kojemu pravila viteštva više neće važiti, a ni pravila općenito. Ni ovdje uopće nije teško povući još jednu paralelu sa suvremenošću. Drži li ta interpretacija vodu ili ne – nemam pojma, no filmu svakako pomaže da iskorači iz žanra filmova mača i sandala u nešto ambicioznije vode i približi se suvremenom gledatelju.

Batman iz brončanog doba

Matt Damon u ulozi Odiseja na svom je terenu, kao neki antički superheroj, Batman iz brončanog doba, ili makar akcijski heroj s amnezijom, Jason Bourne s dušom, on ovdje podnosi sve patnje i sva iskušenja kako bi na kraju ipak spasio makar mali dio našega svijeta, a prije svega svoj mali itački svijet i svoju obitelj.

Ipak, uz sve vrline koje ovaj film čine vrlo ugodnim i usprkos gotovo trosatnom trajanju ne odveć zamornim iskustvom, valja reći kako je “Odiseja” daleko od remek-djela. Neki problemi tipični su za Nolana, čovjek je cijepljen od seksa i humora što ovaj inače na drugim područjima vrlo taktilan film čini prilično suhoparnim, da ne kažem sterilnim.

Drugi su problemi pak specifični za ovaj film. Što se mene tiče u njemu nema nijedna scena s wow efektom. Cijeli je film vizualno atraktivan, no ni genijalni snimatelj Hoyte van Hoytema, ni švedski skladatelj Ludwig Göransson, ni budžet od 250 milijuna dolara, ni upotreba IMAX 70mm kamere nisu uspjeli nadomjestiti manjak kreativnosti u koncipiranju akcijskih sekvenci. One su atraktivne i povremeno uzbudljive, ali sve u svemu nisu ništa novo. Tek spomenuta sekvenca s drvenim konjem donekle se izuzima iz ovog dojma. 

Christopher Nolan navikao nas je na grandioznost i spektakularnost kakvu u drugim filmovima ne možemo naći, a sada kao da je i sam postao žrtvom previsoko postavljene letvice. Osobno, uspoređujući njegove novije filmove, “Odiseja” je slabija od “Dunkirka”, ali ipak nešto bolja od “Oppenheimera”. Ako ništa, barem bilježimo uzlazan trend.

(TIP/Izvor: Index.hr/Autor: Igor Tomljanović/Foto: Press)