Kada je Emira Havdić Cof okupila 44 porodice porijeklom iz Bosne i Hercegovine koje žive u Švedskoj u zatvorenoj Facebook grupi i zamolila ih da doniraju 20 švedskih kruna kako bi pomogli porodici u BiH koja se nalazi u teškoj situaciji, nije ni zamišljala da će deceniju kasnije njen mali čin ljubaznosti prerasti u humanitarnu organizaciju sa preko 13.000 članova i prikupljenih više od 1,3 miliona eura.

Havdić Cof, osnivačica humanitarne grupe BiHelp – koja je na početku nosila naziv „20 kruna za čovjeka“ – provela je deset godina dokazujući da male, transparentne akcije mogu promijeniti živote i vratiti dostojanstvo porodicama koje se nalaze u teškoj situaciji.

„Vidjela sam da poznajem 44 porodice bh. porijekla u Švedskoj, pa sam ih dodala u ovu zatvorenu grupu. Ono što nisam znala je da i oni mogu dodavati ljude i već sljedećeg dana sam, kada sam se probudila, vidjela da broj članova raste“, kaže Emira za BIRN.

„Ono što također nisam očekivala je iznos donacija koji je završio na mom ličnom računu. Jedva sam čekala ponedjeljak da nazovem svoju banku i provjerim jesam li na neki način prekršila zakon“, prisjeća se ona.

Upravo je to bilo ono što je Emira prvo uradila u ponedjeljak ujutro – nazvala je svoju banku. Žena s kojom je razgovarala rekla joj je da prva akcija koju su organizirali nije problem, ali da će morati, ako žele nastaviti s tim, osnovati organizaciju.

„Zatim me je pitala za broj, kako bi i ona mogla donirati nešto novca za tu porodicu u Bosni“, dodaje ona.

BiHelp djeluje na jednostavnom principu: pomoći porodicama direktno, efikasno i transparentno. Porodice u teškim situacijama – od žrtava poplava, do ljudi kojima je potreban medicinski tretman i ljudi u potrebi – primaju konkretnu i hitnu pomoć. Svaka akcija traje 10 do 15 dana, a donatori tačno vide kako se njihov novac koristi.

Tokom protekle decenije, BiHelp je realizirao više od 200 inicijativa, podržavajući porodice poput porodice Melise Kovačević iz istočne Bosne, koja je malu donaciju koju je primila pretvorila u uspješan mikrobiznis, uzgajajući stoku, obrađujući zemlju i proizvodeći sir i tjesteninu za lokalne škole.

„Ključ za aktiviranje ljudi je povjerenje i transparentnost“, kaže Emira. „Članovi, donatori i volonteri imaju osjećaj jedinstva, ne samo transakcije. Pokazujemo da je pomoć moguća kada ljudi rade zajedno“.

Izgradnja doma daleko od doma

Emira Havdić Cof (druga s lijeve strane) sa prijateljicama na proslavi 10. godišnjice BiHelpa. Foto: BiHelp.

Emira je rođena u Tuzli 1969. godine. Njeno djetinjstvo je bilo obično, teklo je u okviru škole i porodičnog života. Kada je završila osnovnu i srednju školu, nastavila je studirati rudarstvo.

Smijer njene budućnosti je bio poznat, gotovo predvidljiv: diplomirati, započeti karijeru i možda istražiti svijet izvan BiH. Ali sve se to promijenilo u aprilu 1992. godine, kada je u njenoj domovini izbio rat, koji je trajao do novembra 1995. godine.

„Tek sam počela raditi na svom diplomskom radu kada je rat doslovno počeo“, prisjeća se ona. „Tako je bilo. Studirala sam rudarstvo i čak dobila svoj prvi posao u Rudarskom institutu u Tuzli. Ali rat je već počeo i prva dva mjeseca sam provela dolje, u ratnoj zoni“.

Želju koju je imala prije rata – da napusti BiH i iskusi život u inostranstvu, početkom rata je postala još jača. Pod zaštitom svojih roditelja i odrastajući u stabilnom okruženju sa sestrom, Emira se nikada nije suočila sa svijetom svakodnevne neizvjesnosti. Međutim, sukob ju je prisilio na izbor – ostati i izdržati ili otići i spasiti se.

Slučajno je pronašla put do Švedske. Preko daleke porodične veze, prijatelja njenih roditelja koji su živjeli u Švedskoj od 1970-ih, uspjela je osigurati potrebnu dokumentaciju za odlazak u tu zemlju.

„U to vrijeme sam mislila da sam posljednja osoba koju će pogoditi nostalgija, posebno nakon svega što se dogodilo. Ali odvojenost od porodice i Bosne bila mi je izuzetno teška. Uprkos ratu kod mene se razvila velika nostalgija“, kaže ona.

U prvim mjesecima u švedskom izbjegličkom kampu razmišljala je o povratku u BiH, iako je rat bjesnio. „Osjećala sam da nešto nije u redu, da ovo nije ispravno“, priča Emira.

Tek kada je švedska vlada za bh. državljane odobrila stalne boravišne dozvole, mogla je početi graditi život izvan granica neizvjesnosti. Kursevi jezika, nostrifikacija diploma i ulazak na tržište rada označili su početak spore normalizacije.

U kampu je upoznala svog supruga, Davora Cofa, čovjeka iz Banje Luke koji je služio u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Stacioniran u Prištini na Kosovu, iz prve ruke svjedočio je užasima bojnog polja. Nakon odsluženja vojnog roka, roditelji su ga upozorili: „Ne vraćaj se ovdje. Bježi gdje god možeš, ali se ne vraćaj“. I on je pronašao utočište u Švedskoj.

Zajedno su započeli delikatan posao obnove. Emirina majka je tokom rata oboljela od raka i potrebno joj je bilo liječenje u inostranstvu. Davorova porodica je također na kraju uz pomoć Crvenog križa napustila Banju Luku. Život se polako stabilizirao: pronašli su posao, rodila su im se djeca, a ideja o povratku u BiH postala je daleka nada, a ne plan.

Prolazeći kroz sve to, Emira je u sebi tiho, ali uporno razmišljala o onome što je izgubljeno u BiH. „Od prvog dana me proganjala jedna misao: kakvu smo zemlju nekada imali“, objašnjava ona.

„Imali smo sve, stvari su funkcionirale pozitivno. Naravno, nije sve bilo savršeno, ali to je bio fantastičan temelj na kojem se moglo izgraditi nešto još bolje, umjesto uništenja kroz rat. U Švedskoj sam uvijek razmišljala koliko bi nam malo trebalo da i mi imamo isto. Samo malo ljudske mudrosti i pozitivne energije“.

Saznanja o „ping-pong efektu“

Kampanja prikupljanja sredstava za pomoć dvjema porodicama u decembru 2025. Foto: BiHelp.

Njena karijera u Švedskoj išla je gornjom putanjom. Priznali su joj diplomu iz inženjerstva materijala i radila je u laboratorijama, proizvodeći materijale za pakovanje, a kasnije i nuklearno gorivo. Stekla je ekspertizu u optimizaciji i digitalizaciji procesa, te se na kraju preselila u regionalnu organizaciju javnog sektora koja pokriva 600.000 ljudi, uključujući bolnice i škole.

Ipak, njena zahtjevna karijera u privatnom sektoru, dugo radno vreme i stalni rad, čak i tokom praznika, uzeli su lični danak. Toga je postala svjesna kada joj je njen šestogodišnji sin rekao: „Mama, razumijem – ponekad me ne razumiješ jer ti švedski nije maternji jezik“. To jednostavno zapažanje natjeralo ju je da shvati da joj je posao progutao život.

„Rasplakala sam se jer sam shvatila da ne mogu tako nastaviti“, priča Emira. Zato je promijenila posao, usporila tempo i uz karijeru počela davati prioritet porodici, balansirajući odgovornost sa prisutnošću.

Tokom kursa upravljanja stresom, Emira je naučila princip koji će kasnije voditi njen humanitarni rad: „ping-pong efekat“. Informacije stalno stižu do mozga, ali samo neke od njih trebaju doći do srca. Fokusirajte se na ono što možete promijeniti; pustite da ode ono što ne možete. Ta lekcija će kasnije oblikovati način na koji je pristupala pomaganju drugima.

Održavati jednostavan fokus

Porodice kojima je BiHelp pomogla nakon poplava u BiH u oktobru 2024. godine. Foto: BiHelp.

Uspjeh BiHelpa temelji se na preciznoj organizaciji. Odbor profesionalaca, svi bh. građani koji žive u Švedskoj, nadgledaju operacije, uz pomoć revizora i volontera iz više disciplina. Donacije se kreću od 20 do 50.000 kruna. Učestvuju članovi iz cijele Evrope, Australije i Sjeverne Amerike, ujedinjeni zajedničkim ciljem pomaganja ljudima u BiH.

Upravljanje globalnom mrežom i značajnim donacijama zahtijeva pažljivu organizaciju. Emira naglašava da je rad kolektivan. „Ne želim graditi kult ličnosti. Želim da odbor bude vidljiv, ne samo ja“, kaže ona.

Priča BiHelpa ilustruje efekte lančane reakcije humanitarnog rada. Porodice poput Ševala Dalića, bošnjačkog povratnika u kanjon rijeke Drine kod Srebrenice, koji je uspio da ponovo stane na noge nakon što su mu vukovi uništili stoku, imaju koristi od pravovremene, ciljane pomoći koja obnavlja i resurse i dostojanstvo.

Za svo to vrijeme, Emira je ostala posvećena nepristrasnosti. Religija, nacionalnost ili politika ne diktiraju prioritete BiHelpa. Fokus je jednostavan: ljudi pomažu ljudima.

U regiji u kojoj podjele i dalje postoje, takav pristup je i rijedak i neophodan. „Da, bilo je slučajeva kada ljudi nisu htjeli pomoći jer je neko bio druge vjere ili nacionalnosti“, priznaje ona. „Ali to je vrlo minimalno. Fokusiramo se na 99,9 posto lijepih priča“.

BiHelp naglašava i mjerljiv utjecaj. Svaka akcija je kratka, transparentna i odgovorna, te se osigurava da donacije direktno odu ljudima kojima je pomoć potrebna. Od računara za školarce do stoke i poljoprivredne opreme za porodice u udaljenim selima, model je jasan: omogućiti samoodrživost i dostojanstvo, a ne podsticati ovisnost.

Ipak Emira ostaje realistična. „Neki vjeruju da možemo potpuno promijeniti Bosnu. Ja ostajem realistična. Mali smo u poređenju sa (humanitarnom organizacijom sa sjedištem u Sarajevu) Pomozi.ba“, kaže ona.

Njen fokus je praktičan, održiv i prije svega ljudski. Politika nema mjesta u njenom radu; ne dozvoljava da organizacija postane platforma za lične ili političke agende.

Lekcije koje je naučila u svom profesionalnom i ličnom životu spajaju se u BiHelpu: filtrirajte ono što ne možete promijeniti, fokusirajte se na ono što možete, djelujte transparentno i vjerujte u kolektivni napor.

BiHelp je, tokom svog desetogodišnjeg rada, transformirao ne samo živote onih koje podržava, već i dijasporu koju mobilizira. Članovi, mnogi od njih uspješni profesionalci u inostranstvu, ostaju povezani s BiH kroz strukturirane i efikasne humanitarne napore. Svaka donacija, bez obzira koliko mala ona bila, dio je šireg narativa o brizi i solidarnosti.

Za Emiru, ovaj rad je duboko ličan. To je nastavak vrijednosti s kojima je odrasla: suosjećanje, odgovornost i posvećenost zajednici.

„Kada budemo slavili našu 15. godišnjicu, želim da svi dođemo sa svojom djecom. Želim da se ovaj rad prenese na generaciju naše djece. Nemojmo ovo uništiti prije nego što ga njima predamo“, zaključuje ona.

(TIP/Izvor: Detektor.ba/Autor: Azem Kurtić/Foto: BIRN/Igor Vujčić)