Čudo jedno kako smo mi nacija spremna za svaku vrstu globalne krize ili nekog planetarnog vanrednog stanja. Iranci nisu stigli još ni da zatvore Hormuški tjesnac, a mi smo se, preduzimljivi i oprezni kakve nas je dragi Bog dao, buljucima nakamarali na benzinske pumpe. Slilo se pod limene krovove pumpi i staro i mlado, kašljivo i nejako, stvarajući gužve ne bi li kako napunili što više goriva.  

Neki su, bogami, pokazujući da su zadivljujuće praktični, sa sobom doteglili i razne kanistere za vodu, sve po četrdesetak, pedeset litara, bijesni na ove nedosjetljive i površne proizvođače vozila što ne prave rezervoare u koje stane bar petsto litara, pa da se čovjek osigura, zlu ne trebalo, za sljedeću godinu dana. Napunili smo garaže, podrume, potkrovlja, nagurali kanistere i u prostore pod stepenicama, ma sve je toliko zapaljivo i eksplozivno, ne daj Bože da neko šibicu baci, pola stanovništva odletjelo bi u nebesa i izgorjelo u benzinskom ognju, zajedno sa pripadajućim nekretninama. Ali neka smo se mi snabdjeli, dok to potrošimo valjda će i dragi Bog dati da ovaj rat prestane, a možda će i njegove kreatore đavo nekud odnijeti da više ne prepadaju planetu energetskim kolapsom i enormnim poskupljenjima goriva.

Ova energetska događanja naroda na benzinskim pumpama podsjetiše nas na prve dane korone, kad smo isto ovako spremno i temeljito nagrnuli u prodajne centre grabeći sve što nam stigne pod ruku – vreće brašna i šećera, pakete ulja i drugih nužnih potrepština sa elementarnog spiska potrošačke korpe za ne daj Bože. Mogli su se tih dana vidjeti razni epski prizori:  čitave porodice – domaćin, domaćica i četvoro-petoro djece razvijeno u strijelce, sve jedno drugom do uha, kako nose pune kese svega i svačega, poneki sitan i žgoljav starčić koji se na drhtavim nogama povija pod teretom velike vreće brašna ili neka otresita dobrodržeća tetka poluteške kategorije, koja iz samoposluge odjednom iznosi deset pakovanja deterdženta od po sedam kila. Svi su trčali da napune stanove, kuće, garaže i tavane, pa je u svakom domu bilo zaliha za bar tri sudnja dana. Redali smo se džematile ispred bankomata podižući i zadnji fening s računa da nas ne bi iznenadio kakav pičvajz u globalnom bankarskom sektoru.

Biće da nam je ta trenutna spremnost i mobilnost da munjevito djelujemo već u prvim trenucima krize ostala u venama još od onog apsolutističkog socijalističkog vakta i čuvene doktrine propisane elaboratima opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Bila je to ona čuvena parola – ništa nas ne smije iznenaditi. Tako smo izvježbani da odmah nanjušimo svaki globalni belaj pa se, evo i danas, haman 40 godina kasnije, istog trenutka mobilišemo trenutno odgovarajući na krizu. Čim se neko nakašlje tamo u tim zemljama petrohemijskog svijeta, mi odmah znamo šta nam je činiti da nas ovi pokvareni domaći naftni i drugi trgovački lobiji ne bi zatekli nespremne i izlevatili dižući cijene u nebesa. 

Ali zato su nam institucije temeljito raskrstile s apsolutizmom i starim socijalističkim navikama da zemlja bude spremna za krizu. Dok se običan narod bez ikakve komande i preko noći samoorganizuje stvarajući rezerve i zalihe goriva i hrane, država i vlast nemaju ni zalihe ni robne rezerve, a provođenje svake odluke u kriznim situacijama – a donose se ionako radi reda, tek da vlast stvori privid kako nešto radi – rasteže se sedmicama sve dok ne postane nepotrebna jer svaka kriza ionako jednog dana sama od sebe mora prestati.

Život nam tako u svakoj vanrednoj situaciji potvrdi onu čuvenu mudrost drugarice tetke iz serije Tale – što ne može država može narod. Dok država još nije ni u fazi osmišljavanja kako odgovoriti na energetske potrese uzrokovane američko-izraelskim napadom na Iran, a bogami i iranskim kontranapadom, naročito strateškom blokadom Hormuškog moreuza, narod je već popunio sve raspoložive kapacitete za skladištenje goriva. Ma ni terminal na Krku nam nije ravan, toliko smo navukli nafte i benzina. 

Ali kako u svakoj krizi ima pitanja na koja niko nema odgovor, i ovaj posljednji udar na planetarnu energetsku stabilnost pred nama u Bosni i Hercegovini je otvorio dvije strateški važne dileme. Prva je više individualna, stvar dosjetljivosti i snalažljivosti: otkud nama, ovako osiromašenim, odjednom pare za tolike zalihe goriva? Druga je mnogo važnija – u šta ćemo investirati ovih pet-šest, neko i čitavih sedam i po maraka koje smo uštedjeli gurajući se po pumpama i puneći, pored rezervoara do vrha, još i kanistere, kante, ibrike, bokale, flaše, čuturice i sve drugo u šta se gorivo može natočiti prije nego što mu cijena skoči za tih nekoliko feninga.

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: Ilustracija)