U ekskluzivnim intervjuima BBC Archive, Francis Ford Coppola opisuje kako je svojim remek-djelom filmom Kum vizualizirao zamršenu mrežu utjecaja, manipulacije i nasilja koji su bili u osnovi svijeta organiziranog kriminala – i pokazao kako se to odražava na SAD.

Na današnji dan, 14. marta 1972. u New Yorku je premijerno prikazan kultni kriminalistički ep Kum. Sa svojom zadivljujućom partiturom, suptilnom, evokativnom kinematografijom, dijalozima koji se beskrajno citiraju i moćnim izvedbama – koje su poslužile za oživljavanje karijere Marlona Branda i tada mladog Al Pacina koji je bio zvijezda u usponu – danas se Kum naširoko smatra jednim od najvećih filmova svih vremena.

Optužen za glamurozni zločin i mafiju prije nego što je uopće objavljen, mnogi su ga vidjeli kao definitivni gangsterski film. Ali ne i njegov režiser. “Uvijek sam osjećao da je Kum zapravo manje o gangsterima,  a više o moći i moćnim porodicama, i sukcesiji moći, makijavelističkom načinu na koji stvarna moć djeluje u svijetu”, rekao je Francis Ford Coppola BBC-jevom Barry Normanu 1991.

Coppola je imao samo 29 godina kada mu je prvi put ponuđena šansa da režira adaptaciju bestselera Marija Puza iz 1969. godine. Priča je usredsređena na izmišljenu njujoršku mafijašku porodicu poslije Drugog svjetskog rata, predvođenu patrijarhom Don Vitom Corleoneom (eponimnim kumom te titule), koji pokušavaju da osiguraju svoj opstanak u brutalnom i izdajničkom svijetu organizovanog kriminala. Kada je Don izdat, njegov najmlađi sin Michael, koji se nadao životu daleko od mafije, biva uvučen u porodični posao, jer izbija rat između različitih kriminalnih porodica i oni se bore za kontrolu.

Coppola se u početku nije slagao s knjigom. Nije ga mnogo zanimala mafija, a kada ju je prvi put pročitao, odvratili su ga neki od njenih jezivih aspekata. „Za mene, kao i za svakoga ko se sjeća originalne knjige Kum, imala je mnogo ljigavih aspekata, koje su u filmu, naravno izostavljene i nije mi se baš svidjela iz tih razloga”, rekao je Coppola Christopheru Fraylingu u intervjuu za BBC iz 1985. Ali budući da je italijansko-američkog porijekla, poput autora knjige Puzoa, Coppola je razumio kulturu, tradiciju i porodične rituale u koje je priča bila utopljena. I, dok je ponovo čitao knjigu, vidio je da u njoj ima mnogo više od obične mješavine zločina, seksa i osveta. Priča je imala teme koje su bile klasične po svojoj prirodi, moćan otac i porodične veze, sin koji žudi da pobjegne od svoje sudbine, starosvjetske vrijednosti koje se sukobljavaju s društvom koje se mijenja, čast i izdaja i kako moć kvari duše onih koji je imaju.

„Očigledno su me više zanimale te teme, ali te teme bi se mogle primijeniti na Shakespeareovu dramu, ili bilo koji drugi komad koji se bavi, znate, pa grčkom dramom ustvari, koja se bavi tim većim temama, i to je više ono na šta sam obraćao pažnju, “, rekao je Coppola Barryju Normanu.

On i Puzo su izvukli ove teme dok su zajedno radili na scenariju. Coppola je za BBC rekao da u srcu filma leži ispitivanje dinamike moći, koruptivnog utjecaja moćnih porodica i komentar na načina na koji SAD djeluju na svjetskoj sceni.

Paralele sa SAD-om

Vremenska linija prvog filma, koja se proteže od 1940-ih do 1950-ih, poklapa se s erom u kojoj SAD izlazi iz pepela Drugog svjetskog rata i postaje dominantna sila na globalnoj sceni. Corleonovi, porodica vezana ne samo krvlju, već i imigrantskom pozadinom, predstavljaju Ameriku koja izgleda izolovana i nemilosrdna u primjeni sile i uticaja u sopstvenom interesu.

U filmu, Don Corleone (glumi ga Marlon Brando) će, ovisno o situaciji, pregovarati, podmićivati, zastrašivati ili pribjeći divljem nasilju kako bi osigurao očuvanje interesa i moći njegove porodice. Isto tako, SAD, suočene s onim što su smatrale prijetnjom Sovjetskog Saveza, bile su optužene za korištenje tajnih operacija ili podmićivanja za destabilizaciju suparničkih zemalja, formiranje saveza s drugim nacijama, obećavajući im svoju zaštitu i vođenje proxy ratova u drugim zemljama. Sve kako bi se osiguralo da interesi SAD prevladaju.

Michael (Al Pacino) izričito pravi paralelu sa svojom devojkom Kay Adams (Diane Keaton) kada joj kaže da će da radi za svog oca, govoreći joj: „Moj otac se ne razlikuje od bilo kog drugog moćnog čovjeka, svakog čovjeka koji je odgovoran za druge ljude, poput senatora ili predsjednika.” “Znaš li koliko naivno zvučiš”, kaže Kay. “Senatori i predsjednici ne baručuju ubistva.” Na šta Michael, realan kao i obično, odgovara: “Ko je sad naivan, Kay?”

Don Corleone, koji je pobjegao iz Evrope nakon ubistva svoje porodice, kao i mnogi imigranti, ukorijenjen je u tradiciji kulture iz koje je došao, dok je njegov sin Michael, koji je odrastao u SAD-u, više asimiliran u promjenjivi, post- ratni svijet.

Dobar student koji se vratio iz borbe za svoju zemlju, Michael u početku djeluje kao idealista, i čini se da je jasan u pogledu toga šta njegova porodica radi i po čemu se razlikuje od njih. Kada ispriča Kay priču o tome kako je njegov otac izvukao svog kumčeta, pjevača Johnny Fotanea iz ugovora koji ga je obavezao– tako što je na glavu vođe benda prislonio pištolj – Michael je uvjerava govoreći: „To je moja porodica Kay, ali to nisam ja. “

„Činilo mi se da je Michael Corleone u prvom Kumu, kao i Amerika, zaista počeo sa nekim idealima, svježinom, i iako je došao iz Evrope, pošto je Amerika zaista rođena iz Evrope, postojali su ti novi ideali i novi pravac što je bilo tako inspirativno”, rekao je Coppola Barryju Normanu 1991. godine.

Vito Corleone, i Michael nakon njega, nisu samo kriminalci, već posrednici moći koji razumiju da je utjecaj jednako bitan kao i nasilje, kako bi manipulisali i kontolisali situaciju u njihovu korist. Vito shvata da je suština moći sposobnost da primora druge da djeluju protiv svojih najboljih interesa, i ovu ideju svodi na rečenicu koja je postala sinonim za film: „Daću mu ponudu koju ne može odbiti.”

Kulturološki kamen temeljac

Kako film napreduje, Michael polako preuzima ulogu svog oca. Počinje vršiti vlast putem prisile, ucjene ili nasilja. Ipak, on se, kao i njegov otac, još uvijek drži zamki respektabilnosti, koja se često vidi kroz njegove odnose s Katoličkom crkvom, preduzećima ili političarima, kako bi osigurao legitimitet za svoje ponašanje.

Kada Michael nemilosrdno konsoliduje svoju moć i dijeli ono što vidi kao pravdu svojim neprijateljima, ovaj izgled respektabilnosti se dovedi u fokus. Scene u kojima se odriče đavola na krštenju svog nećaka isprepletene su jezivom montažom brutalnih ubistava koje je naručio nad ljudima koje smatra prijetnjom. Coppola je smatrao da izdaja ideala – koje je Michael izgleda predstavljao na početku filma – djeluje kao metafora za vlastito ponašanje Amerike na svjetskoj sceni. „Kako je [Michael] rastao, kao što je ilustrovan u drugom dijelu,  kaomi Amerika, kako je zaista počela da funkcioniše u svijetu i bavi se odgovornostima i manipulacijama moći, počeo je da konstruiše skoro pa licemerje. Govoreći: ‘Radim ovo za dobro, radim ovo za porodicu, radim ovo za dobre stvari'”, rekao je tada Coppola.

Michael svoje postupke opravdava navodno “dobrim ciljevima” zaštite svoje porodice, koje spaja sa sopstvenim strateškim kriminalnim ciljevima i, kako filmska saga pokazuje, u konačnici tu porodicu ne uspjeva da sačuva. U vrijeme kada je radio na filmu, slike brutalnosti i anarhije rata koji su SAD vodile u Vijetnamu i njegove užasne ljudske cijene dolazile su nazad, što je dovelo do toga da se ljudi pitaju šta SAD tamo rade.

Coppola povlači ovu paralelu s Michaelovim sumnjivim tvrdnjama o vlastitoj motivaciji i ciljevima SAD-a da se bore za slobodu i demokratiju u inostranstvu, dok nemilosrdno slijedi svoje ciljeve vanjske politike. “Njegovi postupci su svakako bili poput Amerike, govoreći da želimo demokratiju, želimo slobodu, sve te dobre stvari, ali većina akcija iza scene, koje je politika zahtijevala značila je da smo na neki način prljali sebe, poput Michaela Corleonea, kao što je duša Doriana Graya bila umrljana.”

Nakon objavljivanja, Kum je postigao veliki uspjeh, kako onaj komercijalni tako i onaj kod kritičara. Osvojio je tri Oskara, uključujući onaj za najbolji film i najbolji adaptirani scenario, a njegov uspjeh je podstakao jednako hvaljen nastavak dvije godine kasnije, Kum II, koji je osvojio još šest Oskara.

Film je postao trajni kulturološki kamen temeljac koji se može sagledati kroz mnogo različitih sočiva, metafore američkog kapitalizma, komentara američkog sna, pa čak i kritika same filmske industrije. Zaista, u znak toga koliko je priča bogata mogućim tumačenjima, knjiga Johna Hulsmana i Wessa Mitchella iz 2009., Doktrina kuma, tvrdi da je film zaista parabola upravo o pragmatičnom vanjskopolitičkom pristupu koji bi SAD trebale usvojiti u svijetu nakon 11. septembra, kakav je danas.

Kako god da ga gledate, film je, između ostalog, priča o moći, kako je steći, kako je zadržati i kako će težnja za njom neminovno koštati onoga ko je ima i onih koje voli. Coppola je pisao scenario u periodu kada su se SAD pojavile kao supersila, i smatrao je da ta zemlja sve više opravdava upotrebu bilo kakvih sredstava za oblikovanje globalnih događaja u svoju korist.

Prvi film završava u sumornoj noti snimkom kako se vrata pred Kay zatvaraju, dok je Michael, koji je upravo lagao svoju ženu o svojim ubilačkim postupcima, krunisan za novog Dona. Čini se da Coppola nudi oštro upozorenje – baš kao što Michaelovi postupci korumpiraju osobu koja on misli da je nekada bio i imaju strašnu cijenu za one koje voli i želi da zaštiti, tako bi slično ponašanje moglo učiniti isto sa Amerikom.

(TIP/Izvor: federalna.ba/BBC/Foto: Getty Images)