Edis Adilović je slijep od svoje druge godine, ali u njegovom životu ne postoji riječ nemoguće. Ovaj 32-godišnji Bosanac, koji danas živi i radi u Danskoj, snagom, voljom, upornošću i odlučnošću ostvario je mnoge ciljeve koje je pred sebe stavio.

Zbog imunološke bolesti izgubio je vid u svojoj drugoj godini, a s obzirom da je tada počeo rat u Bosni i Hercegovini, nije bilo mogućnosti za liječenje u domovini, pa je s roditeljima preselio u Dansku, gdje žive od 1993. godine.

Odmalena je, kako kaže, volio fizičku aktivnost. Pliva od svoje sedme godine, skija od jedanaeste i bavi se raznim sportovima. Trčao je polumaraton, maraton, a u augustu je ostvario podvig i prešao čuveni Camino, put kroz Francusku i Španiju u dužini od 800 kilometara.

Doktorirao je upravljanje ljudskim resursima na Univerzitetu Južne Danske (Syddansk Universitet), a u sklopu studija boravio je jedan semestar i na jednom od najprestižnijih svjetskih univerziteta – Columbia u New Yorku.

Radi kao informatički savjetnik u Centru za komunikacijsku i socijalnu tehnologiju, gdje savjetuje slabovidne osobe o tehnologiji koja im može pomoći u svakodnevnom životu.

• Kako biste opisali svoje iskustvo studiranja u New Yorku? Koji su to izazovi koje ste morali savladati kako biste uspjeli kao slijepa osoba u jednom tako velikom gradu?

– U to vrijeme, kada sam otišao u New York, to je bio najveći trenutak u mom životu. Glavni razlog za to je bio moje razmišljanje: ‘Uskoro završavam svoje obrazovanje. Kako mogu uvjeriti poslodavce da zaposle slijepu osobu?’ Tako sam pomislio, odlazak u New York, potpuno sam, studiranje na Univerzitetu Columbia, koji je dio Ivy League, mora nešto značiti.

Glavni izazovi su bili uvjeriti prijatelje i obitelj da je ovo dobra ideja. Međutim, kada sam bio u avionu na putu, stvarno sam imao čvor u želucu. Kada sam došao u New York, predstavnik univerziteta dočekao me na aerodromu. Onda smo otišli do mog stana. Sljedećeg dana, instruktor me proveo okolo. Pokazao mi je kampus univerziteta, javni prijevoz i slično. Nakon toga, bio sam sam.

Bilo je prilično zastrašujuće, ali nije bilo ništa drugo što sam mogao učiniti osim koristiti svoj iPhone i štap, te tražiti pomoć.

Rekao bih da je New York jedno od najprijateljskijih mjesta za slijepe osobe na kojima sam bio. New York je vrlo strukturiran, ulice imaju brojeve, a sve avenije idu od istoka prema zapadu. Tako je bilo zapravo vrlo lako orijentirati se.

• Prošle godine ste istrčali maraton u Odenseu. Kako je došlo do te ideje, na koji način ste se pripremali i koliko je to zaista bilo zahtjevno?

– Imam dobrog prijatelja s kojim sam radio mnoge sportske aktivnosti. Skijali smo zajedno i učestvovali u trkama s preprekama. Dugo smo razgovarali o maratonu, a onda sam jednostavno odlučio da nas prijavim za trčanje. Kada sam istrčao polumaraton, dobio sam snažnu inspiraciju da organizujem prikupljanje sredstava za Dansko društvo za slijepe. Uspio sam prikupiti 70.000 danskih kruna (9.400 eura) za organizaciju.

Pripremao sam se prateći strogi program trčanja. Zanimljivo je bilo to što se moj prijatelj povrijedio, pa nije mogao trčati, tako da sam morao to raditi s potpunim strancem, ali je sve ispalo veoma dobro. Posljednjih 10 kilometara je bilo jako teško, čak sam morao i hodati nekoliko minuta, ali sam ipak uspio završiti ispod četiri sata.

• Nakon New Yorka i maratona, uslijedio je Camino, koji predstavlja nedosanjani san i nepremostivu prepreku za mnoge ljude. Kako ste se pripremali za sva ova postignuća?

– Camino je za mene bio san otkako sam prvi put čuo za njega 2018. godine. Originalno, htio sam to uraditi s prijateljem, ali niko nije mogao uzeti 40 dana slobodno od posla da prođe cijeli Camino. Onda sam pomislio: zašto jednostavno ne pokušam to učiniti sam?

Nikada se nisam puno pripremao. Kada dobijem ideju i nešto što želim uraditi, jednostavno to uradim i onda vidim rezultat. Moj pristup životu je veoma oblikovan od strane mojih roditelja i moje porodice. Moja majka i otac nikada nisu pravili razliku između mene, mog brata i moje sestre, pa sam uvijek tretiran kao normalno dijete. To mi je puno pomoglo u životu.

• Šta je bio glavni motiv da se upustite u sve te podvige i koje su bile ključne misli ili uvjerenja koja su vam pomogla da se suočite sa svim izazovima i preprekama?

– Moja glavna motivacija je pokušati srušiti barijere između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta. Ja sam prilično sposobna osoba i vjerujem da je moja obaveza koristiti svoje resurse. Želim pokazati poslodavcima, potencijalnim partnerima, prijateljima i ljudima općenito da, ako se timski radi, postavljaju pitanja i ako se ne bojimo tražiti i pružiti pomoć, onda gotovo ništa nije nemoguće. Također, svi smo mi ovisni jedni o drugima, bez obzira imamo li invaliditet ili ne.

Uvijek sam vjerovao da mogu nešto uraditi. Uvijek sam mislio da je u redu ne uspjeti. I nikada se nisam bojao tražiti pomoć. Zbog toga, mogu završiti ove izazove.

• Kako su Vas podvizi oblikovali kao osobu? Koliko su oni pomogli da razvijete snagu volje i samopouzdanja? Ili je bilo obrnuto: da su vas jaka snaga i samopouzdanje zapravo i naveli da se upustite u sve te zahtjevne zadatke?

– Svi moraju početi negdje. Imam dobre roditelje koji me nikada nisu krivili za neuspjehe, već su mi uvijek bili uz mene. Disciplinirali su me kada sam bio u krivu, ali su me uvijek podržavali. Takav sam stvoren s puno dobrih iskustava. Zbog toga, lakše mi je započeti nešto, jer sam od malih nogu naučen da je u redu ne uspjeti, kao što je i u redu pokušati nešto novo.

• Vjerujete li da Vaša životna priča može nadahnuti ljude da prepoznaju svoju unutrašnju snagu i pronađu motivaciju da ostvare svoje ciljeve?

– Nadam se da moja priča može inspirisati ljude da pomažu jedni drugima, rade zajedno i definitivno, da budu otvorenog uma i pokušaju nove stvari. Kroz iskustva i avanture formiraju se vaše sposobnosti.

• Koliko je u svim tim izazovima važna podrška okruženja, prije svega porodice i bliskih prijatelja?

– Mislim da su to najvažnije stvari. Moji roditelji su me uvijek tretirali jednako kao i moju braću i sestre. Moj brat se nikada nije sramio izlaziti u bar sa mnom. Prijatelji u srednjoj školi i na univerzitetu mislili su da sam cool osoba za druženje, pa sam bio vrlo blagoslovljen da imam sve to. Kao što kažem: svi smo mi ovisni jedni o drugima. I svakako, pripisujem svoj uspjeh sebi, ali još više svojoj okolini.

• Nakon svih ovih dostignuća, šta je sljedeći korak, imate li već neke planove za budućnost? Prošle godine ste trčali Sarajevski polumaraton, možemo li Vas očekivati na još nekoj utrci na Balkanu, prije svega u rodnoj Bosni i Hercegovini?

– Haha, to je dobro pitanje. Zapravo sam istrčao Sarajevski polumaraton u septembru 2022. godine, što je bilo sjajno iskustvo. Moj sljedeći veliki projekt je da postanem otac i osnujem porodicu.