Izrada ručnih raketnih bacača (RPG) za inostrano tržište trebala je biti posao koji će izvući „Tehnički remontni zavod Hadžići“ (TRZ) sa puta propasti, ali su te nade brzo splasnule. Iako je projektom iz 2018. planiran milionski prihod, prodano je samo 20 bacača, a firma je za pet godina vratila 23 puta manje od uloženog novca.

Pod izgovorom sanacije štete Uprava je počela prodavati imovinu preduzeća. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su otkrili da su od 2020. godine prodali: tri hale, zemljište i pomoćni objekat na ukupno 16 hiljada kvadrata u krugu preduzeća. Tri od pet nekretnina prodate su po cijenama nižim od procijenjene vrijednosti.

Dvije nekretnine kupio je advokat Kadrija Kolić, a tri nekretnine su prodate firmama „Liten“ i „KM Trade“ u (su)vlasništvu članova porodice Kolić. Postupci prodaje su pogodovali privatnim firmama, dok je TRZ izgubio skoro 170 hiljada KM. Uprava je umanjivanje početne cijene pravdala ranijim neuspješnim prodajama i krizom uzrokovanom pandemijom.

TRZ je ovu imovinu prodao za ukupno 2,2 miliona maraka kojima je otplatio porezna dugovanja. Uprkos obećanjima, radnicima nije otišla nijedna marka za plaće zbog čega su štrajkovali.

Projekat osuđen na propast

„Tehnički remontni zavod Hadžići“, preduzeće za proizvodnju, održavanje i remont vojne opreme, izašlo je iz rata devedesetih devastirano, a ni postratni period nije donio sigurnost i razvoj. Uprava je godinama prihvatala sve poslove kako bi opstali pa je bivši direktor Zijad Fazlagić 2015. godine počeo razvijati program proizvodnje ručnih raketnih bacača.

„Meni je trebalo neko sredstvo koje ima prođu na tržištu, a čiji razvoj traje kratko“, kaže Fazlagić.

Već sljedeće godine je napustio preduzeće, a ideju je preuzeo njegov nasljednik, bivši policajac iz Bihaća Meho Rekić. Projekat je nazvao po rijeci iz rodnog kraja „Una“.
Novi čelnik se odmah suočio sa glavnim problemom: iako je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) 2017. godine dala TRZ-u za projekat 300 hiljada KM, trebalo je pronaći još milion. Rekić je zbog toga raspisao javni poziv za investitora sa kojim bi preduzeće dijelilo zaradu napola. Javio se samo vlasnik firme za trgovinu farmaceutskih proizvoda Austrijanac Huseyin Gul.

Početkom 2018. godine Gul je za uloženi novac tražio garanciju pa je direktor Rekić stavio u zalog halu za servis vozila čija je vrijednost procijenjena na više od dva miliona maraka. Ugovorom su se obavezali da se nekretnina u sljedećih 12 godina ne može prodati bez Gulove saglasnosti te da se zalog briše čim mu TRZ isplati 2,5 miliona maraka od prodaje – dva i po puta više od uloženog. Gul nije želio razgovarati sa novinarima CIN-a.

Ugovoreno je da se uloženi milion koristi isključivo za finansiranje projekta „Una“, ali izvršni direktor TRZ-a Halid Škrijelj kaže da je novac u to vrijeme uglavnom potrošen na plaće radnika: „Živjeli su od tog miliona dok su imali sredstva, onda je opet (2020. godine, op. a.) došla kriza.“

Uz to, TRZ se obavezao da će najkasnije za 15 mjeseci proizvesti 10 komada nulte serije ili isplatiti Gulu dva miliona KM ako se to ne desi.

Vrijeme je prolazilo, a proizvodnja nije tekla po planu. Troškovi su rasli pa je Vlada FBiH opet priskočila upomoć i u aprilu 2019. dala još 330 hiljada maraka za proizvodnju ručnih bacača.

No, to nije zaustavilo probleme prilikom serijske proizvodnje i isporuke slovačkoj kompaniji „Compel Industries“ koja je već bila odložena za mjesec dana. Iako su svi bacači morali proći test opterećenja na pritisak, dvije od 20 testiranih cijevi su pukle prilikom ispitivanja. U istoj sedmici vođa tima za razvoj ovog oružja Muris Palo vršio je finalnu probu pred kupcima, ne znajući za eksces prilikom testiranja.

Palo je tužiocima Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu kasnije rekao da je ispaljujući projektil iz ruku rizikovao svoj život. Zbog lošeg odnosa sa direktorom i njegovog ignorisanja da hitno reaguje na ove propuste u proizvodnji Palo je brzo napustio TRZ, a preduzeće je naknadno uradilo kontrolu kvaliteta kako bi pronašlo razlog pucanja cijevi.

Jedan od članova tima Esnef Begović kaže da su utvrdili da materijal nije bio dovoljno debeo da bi izdržao pritisak pri testiranju.

Tehnolog i konstruktor ručnog bacača Meho Škrijelj smatra da je projekat od početka bio osuđen na propast zbog upitnog kvaliteta izrade oružja. Naime, on tvrdi da su nosioci projekta prilikom proizvodnje smanjili kriterije za izradu oružja koje je propisao pri konstrukciji, ali da to nisu uveli u papire.

„Znači, to je odstupalo od dokumentacije. Ako je neko mislio da to ne mora biti tog kvaliteta, onda je trebao reći promijeni dokumentaciju, radi po ovome i stavi svoj potpis“, kaže Škrijelj.

On je u TRZ-u bio angažovan na osnovu ugovora o djelu i ugovora o radu na određeno vrijeme. Zbog stalnih primjedbi na kvalitet izrade ručnih bacača Uprava ga je prvo udaljila sa projekta, a potom mu nije produžila ugovor pa je ostao bez posla.

„Završio sam kod psihijatra. I dan-danas imam terapiju koju koristim“, kaže Škrijelj.

Serijska proizvodnja je ubrzo zaustavljena. TRZ je 20 komada ručnih raketnih bacača prodao 2019. godine slovačkom kupcu za oko 70 hiljada maraka, od čega je dio isplaćen Gulu. Ostalih 180 komada nije proizvedeno i isporučeno, iako je slovačka kompanija uplatila avans od oko 40 hiljada maraka.

Iz TRZ-a navode da je razlog bila pandemija korona virusa, a iz slovačke kompanije nisu odgovarali na upite i pozive novinara CIN-a.

Nermin Džindić, federalni ministar energije, rudarstva i industrije, kaže da „apsolutno ne vodi računa“ i da ga „nije briga“ za nesrazmjer uloženog i dobijenog novca: „Bitno je da je projekat koji je predstavljen Vladi FBiH opravdan. Bitno je da sredstva koja mi dodijelimo se opravdaju u skladu sa programom koji je usvojila Vlada FBiH.“

Sa druge strane, Halid Škrijelj, aktuelni izvršni direktor TRZ-a, smatra da su ovi ugovori bili štetni jer je proizvod jeftino prodat: „Ako su oni nultu proizvodnju platili 500 KM, a kad se krenula serijska proizvodnja, to je izašlo sa PDV-om 940 KM, meni je to bilo čudno da to nije valjan ugovor i da se taj ugovor treba revidirati.“

Dešavanja u TRZ-u privukla su pažnju Tužilaštva Kantona Sarajevo koje je u maju 2020. naredilo privođenje direktora Rekića. Prilikom pretresa u preduzeću je pronađena odluka kojom je Uprava halu datu u zalog Gulu proglasila nepotrebnom za naoružanje i vojnu opremu.

Tužilaštvo ispituje da li je Uprava TRZ-a mogla ovu odluku donijeti samostalno. Naime, prema Članu 6 Zakona o proizvodnji i prometu naoružanja i vojne opreme u FBiH, kapaciteti za proizvodnju mogu se stavljati u promet samo uz saglasnost Ministarstva energije, rudarstva i industrije FBiH.

No, iz Ministarstva tvrde da saglasnost nije bila potrebna jer se radilo o imovini koja “ne predstavlja kapacitete za proizvodnju”.

Pad cijena i procjena

Nakon neuspjele proizvodnje i prodaje ručnih raketnih bacača direktor Rekić je povukao potez bez povratka i preko Agencije za privatizaciju FBiH stavio na prodaju imovinu preduzeća. Uprava je radnicima obećala da će tako srediti tešku situaciju u firmi. TRZ im je tada već dugovao osam plaća iz 2016, a radnici su zbog manjka ugovorenih poslova slutili da bi plaće mogle ponovo kasniti.

Prvu nekretninu, halu sa zemljištem od ukupno 1.463 kvadrata, kupio je na aukciji početkom 2020. godine sarajevski advokat Kadrija Kolić za 230.000 KM. On nije želio govoriti za CIN o svom biznisu.

Pola godine kasnije Kolić je za nešto manje od 6.000 KM kupio i mali elektroenergetski objekat uz halu. Na aukciji mu je konkurencija bila supruga Samira koja nije dala ponudu, ali je njenim pojavljivanjem ispunjen osnovni uslov za uspješnost aukcije – da učestvuju dva ponuđača.

Isti dan i na sličan način je firma njegovog rođaka Ramiza Kolića „Liten“ kupila halu i zemljište od ukupno devet duluma. Ramiz Kolić se na aukciju prijavio za kupovinu kao fizičko lice i tako prividno napravio konkurenciju svojoj firmi i ispunio uslov za održavanje aukcije. Konkurent mu je bio sin Belmin Kolić kao predstavnik „Litena“.

„Ja tu sad imam šest strojeva. Tih šest strojeva ja nisam imao gdje da ih izbacim, ja sam morao uzeti. To mi je hitež bio da uzmem, pod moranjem“, rekao je Ramiz Kolić.

Iako je vještakinja procijenila da ove dvije nekretnine vrijede 1.264.450 KM, Uprava je odlučila da ih ponudi po 10 posto nižoj cijeni. Tako je „Liten“ za 1.138.005 KM kupio ove nekretnine. Takva odluka je Koliću uštedjela, a TRZ-u izbila iz džepa skoro 130 hiljada maraka.

Rekić uprkos svemu tvrdi da su svi objekti prodani za 20-30 posto skuplje u odnosu na cijenu koja je bila ponuđena.

No, tri mjeseca prije davanja saglasnosti o prodaji elektroenergetskog objekta, hale i zemljišta Nadzornom odboru je istekao mandat pa, prema Komisiji za vrijednosne papire FBiH, ova odluka nije bila legitimna. Ipak, tadašnji čelnik Nadzornog odbora Sanin Prašović kaže da je to proceduralna stvar.

„I u zakonskim i podzakonskim aktima je regulisano da ne možete napustiti dužnost dok vas ne razriješi Vlada, odnosno dok ne imenuje drugoga jer ostade firma bez nadzornog odbora. (…) Ne mogu ja sad da ne potpišem nešto što je, ustvari, u skladu sa zakonom ako je firma u teškoj situaciji i ako moraju neke stvari tekuće da idu. Firma je bila, maltene, u minusu“, rekao je Prašović.

Skoro godinu dana kasnije, u maju 2021. godine, prodata je i posljednja nekretnina – skladište građe i ambalaže, poznatije kao „žičani magacin“. Firma u suvlasništvu advokata Kadrije Kolića „KM Trade“ kupila ga je za 845 hiljada KM.

„Notorna činjenica je da su svi objekti TRZ-a Hadžići koji su oglašavani na prodaju bili devastirani usljed ratnih dejstava“, kaže direktor „KM Tradea“ Jasmin Kujović, napominjući da su nekretninu kupili nakon trećeg javnog oglašavanja.

Iako je vrijednost nekretnine procijenjena na 888.300 KM, Uprava je odlučila da će je na aukciji ponuditi za skoro 30 posto nižu cijenu zbog krize izazvane pandemijom Covida 19 i ranijih neuspjelih pokušaja prodaje. Za nekretninu se sa „KM Tradeom“ nadmetala firma „1 Tron“. „KM Trade“ je na kraju kupio nekretninu za 845 hiljada KM.

Uprava je prije prodaje formirala komisiju koja je odlučila da magacin nije neophodan za proizvodnju pa nije ni tražila saglasnost Ministarstva za njegovu prodaju.

Ministar Džindić tvrdi da nisu ni bili obavezni dati saglasnost jer je riječ o imovini koja je proglašena neperspektivnom pa za nju ne važi ovaj zakon. U dodatnom objašnjenju Ministarstvo je navelo da odluke o proizvodnim kapacitetima donose organi upravljanja preduzećem.

S druge strane, Džindićev prethodnik Erdal Trhulj kaže da se za vrijeme njegovog mandata ovakve odluke nisu mogle donositi bez saglasnosti Vlade.

Sarajevski advokat Sanel Nezirić smatra da bi zakon bio besmislen ako bi Uprava ili Nadzorni odbor mogli sami odlučivati da imovina nije potrebna za proizvodnju, napominjući da je za prodaju potrebna saglasnost Ministarstva.

TRZ je prodajom pet nekretnina zaradio 2,2 miliona KM koja su preusmjerena na plaćanje poreznih dugova. Obećanje o isplati plaća nije ispunjeno.

Rekić je objasnio za CIN da je dolaskom na poziciju direktora sa Poreznom upravom FBiH napravio sporazum o izmirenju pet miliona maraka duga u roku od pet godina i da je taj rok isticao 2021. godine.

„Ništa nije bilo riješeno dok ja nisam došao. (…) 2016. godine je potpisan sporazum, 2021. (…) ističe rok. Jedanaesti mjesec, moralo se izmiriti. I to smo izmirili prije roka, pet mjeseci ili šest mjeseci“, rekao je Rekić, dodavši da bi u suprotnom uslijedila naplata.

Jedan od 37 radnika koji su ostali u preduzeću čuvar Vahid Šabanović kaže da u 16 godina rada nije zapamtio goru situaciju. On do posla putuje 50-ak kilometara i to ga svaki mjesec košta skoro 400 KM.

„Sad da mi dadnu tri plate, ne bih mogao ništa, samo bih mogao dug vratiti“, rekao je Šabanović sredinom februara.

Novinari CIN-a su razgovarali sa petnaestak radnika TRZ-a, ali oni o svojim problemima ne žele govoriti javno. „Ljude je stid izaći pred kameru. Vjerujte da su oni u situaciji ko i ja ili sličnoj“, zaključio je Šabanović.

Za razliku od radnika u TRZ-u sa kojima su razgovarali novinari CIN-a, bivši direktor Rekić ima drugačije viđenje o dešavanjima u preduzeću: „Hvala Bogu, iza sebe sam ostavio neke stvari koje će biti u budućnosti kao nosilac razvoja, odnosno opstanka Remontnog zavoda.“

Federalna vlada je početkom februara 2022. imenovala novog v.d. direktora Ismu Hebibovića. On kaže da je ugovorio izradu ambalaža sa sarajevskim „Pretisom“ i konjičkim „Igmanom“, da preduzeće opet proizvodi raketne bacače te da su isplatili dio zaostalih plaća radnicima. Nije htio govoriti o detaljima.

“Svi nedostaci (RPG-a, op. a.) koji su predočeni su otklonjeni i mi smo krenuli da ispoštujemo ugovore koji su već bili zaključeni. Naravno, i da zaključimo nove ugovore”, rekao je Hebibović za CIN.

Ipak, TRZ je i dalje opterećen milionskim dugovanjima prema Huseyinu Gulu koji svojim advokatima još nije naložio da krenu u prinudnu naplatu.