Odlazak iz BiH najniži je u trinaest godina, a ljudi koji se vraćaju iz Njemačke računaju ovako

Njemačka je u prvom kvartalu ove godine izgubila preko 486.000 radnih mjesta. Istovremeno je broj ljudi koji odlaze iz Bosne i Hercegovine pao na najniži nivo u trinaest godina. Sve češće se javljaju i oni koji se vraćaju, a računica koju iznose nije o plati nego o tome šta od nje ostane.

Da bi se ta računica razumjela, treba je vidjeti u brojkama.

Jedan čovjek koji devet godina živi u Njemačkoj opisao ju je ovako: plata 2.300 eura, kirija za stan 1.050, vrtić 280 eura. Ono što ostane nakon toga je ono s čime se stvarno živi.

To je otprilike polovina plate koja ode prije nego što se kupi hrana, gorivo ili bilo šta drugo.

Trista eura manje, a više na kraju mjeseca

Ovdje je argument koji se najčešće čuje od onih koji su se vratili.

Jedan od njih navodi da mu je plata u Bosni i Hercegovini manja za tristo eura nego što je bila u Njemačkoj.

Ali kirija je manja višestruko, vrtić košta djelić onoga što je koštao, a dio troškova jednostavno ne postoji.

Njegov zaključak je bio da jede i pije s porodicom isto kao i tamo, a da živi mirnije. Rekao je i da ga ništa ne bi vratilo nazad.

Vrijedi biti pošten i reći da ovo nisu podaci nego pojedinačna iskustva, iznesena u raspravi u jednoj grupi na internetu. Ali se ponavljaju dovoljno često da su postali obrazac.

Kriza koja je promijenila račun

Ono što je taj obrazac pokrenulo je stanje njemačke privrede.

Prema podacima tamošnjeg statističkog zavoda, u prvom kvartalu ove godine izgubljeno je preko 486.000 radnih mjesta.

Uz to su porasle kirije i troškovi života, pa je razlika između onoga što se zaradi i onoga što ostane postala manja nego prije desetak godina.

Za radnika iz Bosne i Hercegovine to mijenja cijelu logiku odlaska. Ako se odlazi zbog razlike u životnom standardu, a ta razlika se smanji, odlazak gubi smisao.

Djeca koja jedva govore naš jezik

Novac nije jedini razlog, i to se u tim raspravama vidi jasno.

Isti čovjek koji je naveo platu i kiriju spomenuo je i dvije stvari koje se ne mogu izračunati.

Prva su roditelji koji ostaju u Bosni i Hercegovini i koji su sve stariji. Druga su djeca koja tamo rastu i koja, kako je rekao, jedva govore naš jezik.

To je odluka koja se ne donosi jednom nego se odgađa godinama, dok jedan od tih razloga ne prevagne.

Djeca koja se upisuju u domaće škole

Postoji i podatak koji taj trend čini mjerljivim.

U Republici Srpskoj je tokom prošle godine priznato 221 inostrano školsko svjedočanstvo, od čega 210 za osnovno i 11 za srednje obrazovanje.

Gotovo trećina te djece došla je iz Njemačke, a petina iz Slovenije. Ostali su stigli iz Austrije, Italije, Sjedinjenih Država, Švicarske, Švedske, Hrvatske, Crne Gore i Srbije.

Najčešće nastavljaju školovanje u Banjoj Luci, Bijeljini, Istočnom Sarajevu, Modriči i na Palama.

Priznavanje svjedočanstva je administrativni korak koji se poduzima samo kada se porodica stvarno seli, pa je to jedan od rijetkih pokazatelja koji nije zasnovan na anketama.

Ono što se u toj računici ne spominje

Vrijedi navesti i drugu stranu, jer se ovakve priče brzo pretvore u jednu sliku.

Plata u Njemačkoj nosi i penzijski staž koji se računa po njihovom sistemu. Radnik koji tamo zarađuje prosječnu platu sakuplja penzijske bodove, a jedan bod od jula ove godine vrijedi 42,52 eura mjesečno.

Njemačka penzija se može primati i u Bosni i Hercegovini, ali zavisi od evidentiranog staža i zarade, pa je prije odlaska korisno zatražiti pregled penzijskog računa.

Uz to, povratak nije jednostavan koliko izgleda iz jedne objave. Traži rješavanje statusnih pitanja, prijave, zdravstvenog osiguranja i priznavanja dokumenata, o čemu postoje i zvanične brošure za povratnike.

Ono što je novo nije da se ljudi vraćaju, jer se vraćaju odavno. Novo je da razlika zbog koje se odlazilo više nije tolika koliko je bila, i da se to prvi put vidi u brojkama.

(TIP/Izvor: N1/Foto: Ilustracija/Nano Banana)