Amir Sužanj: Balada o parizeru i naresku

Otkad je kod nas na ovom komadiću zemlje što ga Evropa naziva zapadnim Balkanom zavladala moda da visoki funkcioneri svim i svačim pokazuju kako su pravi izdanak iz naroda, kako u svemu dijele njegovu sudbinu i kako se trude da žive kao obični ljudi, mogao bi se napraviti čitav jelovnik onoga što omiljeni narodni lideri jedu pred kamerama. Ne haju oni što ih opozicija zbog toga proziva za jeftin i proziran populizam, nego još poručuju kako narod treba da ih slijedi tako što jede ono što i oni – jeftino, ukusno, zdravo i, hvala Bogu, domaće. Prvi, ili kako se to kaže u nekim našim područjima – najprvi je tu praksu počeo provoditi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, još tamo nekad 2023. godine, zajedno sa pripadajućim mu ministrom finansija Sinišom Malim, jedući sendvič sa parizerom da pokaže kako Srbija ima jednog skromnog predsjednika, koji, eto, i na taj način želi da pokaže solidarnost sa svojim voljenim narodom zbog povećanja cijena osnovnih životnih namirnica. 

Taj briljantan scenski nastup, osmišljen u propagandnom odjelu srbijanskog predsjednika, propustio je samo jednu sitnicu – nije se baš dobro moglo zaključiti je li parizer domaće proizvodnje, a da su mu samo dali neko tradicionalno ime, recimo Karađorđev parizer, taj sendvič bi oduševljenom narodu bio neuporedivo ukusniji. Nek se zna da je veliki vožd još pred Prvi srpski ustanak donio recept ravno iz Pariza, kad je onomad studirao IT, što će reći informatičke tehnologije na Sorboni. Ako Srbija ima Karađorđevu šniclu, što, bogati, ne bi imala i Karađorđev parizer?

Skonta predsjednikov PR sektor svoj propust, pa ga ispravi na briljantan način. Ukaza se Vučić i u kuhinji, što bi se šumadijski reklo – kujni, pa već u prvoj epizodi demonstrira svekolikom gledateljstvu kako se pravi leskovačka mućkalica, tradicionalni srpski specijalitet. Usput zavidno uspješnim filmskim trikovima kakvih se ni Holivud ne bi postidio, iskoči iz frižidera i ušeta ravno u legendu… Hoću reći u studio Televizije PINK otmjenim kulinarskim korakom kakav je prije njega imao samo još čuveni Vegetin kuharski mag Stevo Karapandža iz nezaboravnog serijala “Male tajne velikih majstora kuhinje”. Spotovi se pokazaše kao pun pogodak – istraživanja pokazaše da je ionako ogroman ugled predsjednika u narodu skočio za 316,27 posto. 

Sve su prilike da se ta briljantna promotivna kampanja dopala Vučićevom političkom kompanjonu Miloradu Dodiku, koji, doduše, više nije predsjednik, ali što ne bi mogao biti isto tako uspješan u kulinarskom sektoru. Zato je čitave prošle sedmice, nimalo se ne sekirajući što je negdje usput izgubio predsjednika Republike Srpske Sinišu Karana, hodao za Acom i zapisivao specijalitete tradicionalnih narodnih jela da ih i on može pripremati pred kamerama nezavisnih i profesionalnih ultrarežimskih medija gdje ga još zovu predsjednikom. Ispostavi se, međutim, da neko takav, ko je odrastao u patrijarhalnoj kući, u kojoj su kroz čitavu istoriju kuhala samo ženska čeljad, ni filmskim trikovima ne zna skuhati nešto što narod može stvarno pojesti, čak ni jaje u vodi, pa pribježe drugom briljantnom fazonu. Snimiše ga njegovi posilni kako, k’o birvaktile Jare u “Kamiondžijama”, jede narezak na suvozačevom mjestu uz znakovitu poruku – kad neko od zvijezde do zvijezde tako mukotrpno radi za narod, nema kad ni doručkovati, pa mora k’o kakav zidarski irgat nabadati na nož komade nareska direktno iz konzerve. Ima li boljeg prizora da jedan funkcioner pokaže neizmjernu bliskost s narodom. Nema! Šteta što je snimak tako kratko trajao, samo 15 sekundi, pa predsjednik taj svoj prostonarodni obrok nije stigao zaliti čašom neke šljivovice, po mogućnosti užičke – iz patriotskih razloga. Kakav bi tek to pun promotivni pogodak bio!

I njegov PR odjel napravio je jedan grubi previd – na konzervi se ne vidi ko je proizvođač. Trebalo je to jasno zumirati, što bi rekli kamermani, pa da se, brate, zna da je proizvod tradicionalne srpske kuhinje. Ona pogana opozicija iskoristila je baš taj propust, pa bezočno laže kako je narezak iz Federacije. Degustator ga je, kažu, zato i pokrio rukama po cijeloj širini i dužini da glasačko tijelo ne vidi kako i na doručku prenosi nadležnosti sa entiteta na drugi entitet. 

Kad je taj snimak toliko uspješan da je digao Dodikovu popularnost do neslućenih visina, bilo bi vrlo korisno, sad pred izbore, da i svi njegovi saradnici, naročito oni u institucijama na mrskom državnom nivou, počnu jesti nareske, parizere i viršle, da narod vidi kako se solidarišu s njim. Samo, tu postoji jedan ozbiljan rizik – ako svi pređu na ta prostonarodna predizborna jela, čuveni restoran državnog Parlamenta na Marin Dvoru, gdje visoki funkcioneri jedu odreske, morske plodove, pečenja i druge specijalitete po cijeni od 5-6 maraka, mogao bi propasti i završiti u stečaju, pa cijelu zemlju povesti u finansijski sunovrat i siromaštvo… I šta bismo onda? Zato treba biti oprezan s parizerom i nareskom, nije to za svakoga. Naročito nije za one što se s narodom solidarišu tek svake četvrte godine – pred izbore.

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: Instagram)