Dok pišem ovaj tekst potpuno i duboko sam svjestan društvenih promjena kojima su generacije permanentno izložene i niti jednog trenutka ne želim uvlačiti emociju kao žal za nekim prošlim vremenima koji se mogu protumačiti kao nostalgija, jer kao pedesetpetogodišnjak puno toga pamtim i skoro 2/3 svog života aktivno sam uključen u sportska dešavanja kao zdravstveni radnik – fizioterapeut.

Upravo iz tog razloga ne mogu i ne želim ostati nijem na dešavanja kroz koja prolazi tuzlanski sport u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Nekada grad sportista svjetskog kalibra, grad stabilnih prvoligaša u državi od preko 20 miliona stanovnika i državi koja je bila u samom vrhu elitnih sportskih takmičenja širom planete, ovih dana, uz najpopularniji fudbal, ostao je i bez rukometnog prvoligaša.

Grad najstarijeg sportskog društva u Bosni i Hercegovini više nema ni rukometaše u prvoj ligi.

Grad najbolje svjetske igračice svih vremena više uopšte nema ženski rukometni klub.

Grad koji je imao prvakinje Evrope u košarci danas ima Košarkaški klub Jedinstvo koje je, doslovno, na putu da doživi istu sudbinu kao ženski rukometni klub.

Košarkaški klub Sloboda, koji je doživio transformaciju 2011. g., jeste stabilan prvoligaš, ali bez ikakvog rezultata na bilo kojem takmičarskom nivou.

Posljednji košarkaški trofej stigao je u Tuzlu proljeća davne 2001. godine kada je u finalu Kupa BiH Sloboda Dita u sarajevskoj Zetri pobijedila Borac iz Banje Luke.

Neću u ovom tekstu spominjati sportske veličine ovog grada od završetka Drugog svjetskog rata do početka devedesetih jer je svakom znatiželjniku sportski pregled Tuzle u bivšoj Jugoslaviji tih 45 godina na dohvat ruke.

Ono što želim naglasiti jeste da su to bila imena djevojčica i dječaka sa tuzlanskih ulica, iz mahala i radničkih naselja i kolona.

Njima su se pridruživali i oni talenti iz nešto manjih mjesta udaljenih od Tuzle taman toliko da su nekako roditeljima „na oku“ kako bi bili sigurni da se škola nikako ne zapušta.

Danas, 31 godinu nakon rata, sportska Tuzla je tu gdje jeste.

Na margini sportskih dešavanja.

Ono što nas još drži „u igri“ jesu kvalitetni rezultati u atletici i borilačkim i pojedinačnim sportovima.

Na klupskom nivou potpuno smo neprepoznatljivi.

Svjedoci smo da više ne postoje veliki sistemi, rudnici, Sodaso, HAK, UMEL, Aida itd. koji su bili veliki oslonac tuzlanskog sporta, da su današnji izvori finansiranja drugačiji i da su potpuno promijenili tokove novca prema sportu.

Znamo i to da u gradu egzistira ogroman, nikad veći, broj škola sportova različitih modela.

Finansiraju ih, uglavnom, roditelji djece koja treniraju.

Organizuju se takmičenja, druženja, kampovi, turniri.

Djeca putuju i to vrlo često u pratnji roditelja na udaljene destinacije da bi se odigralo par utakmica sa vršnjacima iz gradova drugih država.

Dakle, ne bi se moglo reći da masovnosti nema, ali ono što se nameće kao pitanje jeste kvalitet rada u tim školama, kao i pitanje dostupnosti tih škola sportova onima koji nisu u materijalnoj mogućnosti da svojoj djeci pruže mogućnost bavljenja sportom, a možda su talenti.

Znamo i za činjenicu da su kantonalni nivoi vlasti nadležni za sportske aktivnosti.

Pored toga, činjenica je da i Grad Tuzla izdvaja značajan iznos iz budžeta svake godine za sportske aktivnosti kroz različite grantove i pozive.

Postoje i društveno odgovorne kompanije i pojedinci koji, u skladu sa svojim mogućnostima, finansiraju sport u Tuzli.

Dakle, činjenica je i da novca ne nedostaje.

Pitanje je prioriteta, njegove preraspodjele i načina utroška.

Kako je evidentno da dosadašnji model ne daje nikakve rezultate, da sportski klubovi iz Tuzle na ovaj način jedva opstaju, a o trofejima da i ne govorimo, sasvim je sigurno da bi se stvari morale radikalno mijenjati.

Dakle, prosto rečeno, krajnje je vrijeme da se Tuzla adaptira na društvene promjene s početka teksta.

Svakako da je i politika u igri i ona je ta koja mora mijenjati pravila igre i novac usmjeravati na kvalitetne projekte koji se moraju značajno promijeniti u odnosu na dosadašnji način dodjele sredstava.

Krajnje je vrijeme da se na svim nivoima prestanu finansirati trećerazredni turniri u različitim sportovima.

Novac namijenjen za sportske aktivnosti sa svih nivoa vlasti mora prestati „curiti“ kroz prste da bi se zakrpila dugovanja nastala kroz plaćanje istrošenih igrača iz regije koja su sve osim pojačanja.

Novac mora ići klubovima koji žele investirati u edukaciju trenera, jer je nauka odavno zakoračila u sport i to velikim koracima.

Novac građana namijenjen za sport mora ići na finansiranje trenažnih procesa djece i omladine.

Drugim riječima, mi se moramo vratiti našem najblagorodnijem resursu, našoj djeci i širokoj bazi koju bi oni činili.

Ključna stvar u tom procesu danas jeste stvaranje kvalitetnog trenerskog kadra koji će razvijati vještine naše djece na čiji je talenat pala prašina.

Kvalitetni treneri moraju biti nosioci svih aktivnosti, umreženi profesionalci koji bi bili potpuno posvećeni selekcijama kojima se bave i u vrlo tijesnoj vezi sa Fakultetom za sport u Tuzli, kao i sa profesorima tjelesnog odgoja u svim školama sa TK.

Kantonalne vlasti i Grad Tuzla moraju obezbijediti dostupnost bavljenja sportom svima onima koji to nisu u mogućnosti obezbijediti svojoj djeci.

Grad Tuzla možda ne može samostalno izgraditi bazen, kao ni velike sportske terene, ali se može aktivno uključiti u procese i mora zahtijevati od onih koji raspolažu novcem i imaju nadležnost da to i urade.

Kantonalnoj vladi i gradskoj upravi Grada Tuzle djeca i omladina moraju biti u fokusu finansiranja sportskih aktivnosti.

To, jednostavno rečeno, mora biti strategija finansiranja sporta.

Zdravlje djece i njihov uspješan psihofizički i motorički razvoj osnovni je preduslov za kvalitetno bavljenje sportom koje, kad je nakalemljeno za talenat, može polučiti rezultat.

Naravno, nisu to iznosi koji garantuju učešće na evropskim smotrama, ali bi mogli biti sasvim dovoljni za kvalitetno egzistiranje tuzlanskih klubova i bez kvazipojačanja iz regije koja su to samo na papiru i sa kojima se ne pravi nikakav iskorak.

Svakako da ovo podrazumijeva usklađivanje ili izmjenu različitih regulativa i jasno je da bi to bio dugotrajan proces, ali uz ozbiljan pristup sigurno bi zaživio i imao bi veće šanse da u periodu od trideset godina napravi stabilne prvoligaše i barem jednog prvaka države nego što je to dosadašnji način pokazao.

Ako zapustimo sport na način da zanemarujemo tradiciju, da zaboravljamo vrhunske rezultate prethodnih generacija, ako ne ulažemo u ljudske resurse onih koji bi bili nosioci sportskih aktivnosti, ako školske sale, sportske objekte, igrališta i ulične terene prepustimo zubu vremena, a djecu ulici i pošasti na njoj, čemu se onda kao društvo imamo pravo nadati?

Ili sam možda, ipak, samo jedan nostalgični zanesenjak.

(TIP/Autor: Elvir Bijedić/Foto: Ilustracija)