„Crvena linija je pređena.“

Ova fraza je kao izjava ljubavi iz sapunice – dramatična, patetična i potpuno prazna, jer se u stvarnosti nikada ništa ne desi. Toliko puta korištena da zaslužuje počasno mjesto u muzeju diplomatske bespomoćnosti. Crvenu liniju treba shvatiti kao rolnu toalet papira crvene boje, da posluži da se obrišu suze radosnice, ili možda nešto drugo, dok im se crvenolinijaši smiju u facu

„Evropske integracije nemaju alternativu.“

Ovo je diplomatski ekvivalent motivacionog citata na Instagramu, okačenog uz sliku zalaska sunca i hashtag – dreamlife. „Samo krenite ka Evropi, nema druge, realno možeš ti to, ili možda ne možeš, ali dok probaš, ne znaš…!“

„Posljednji voz za Evropu.“

Ovaj mitski voz za Evropu je kao autobus koji nikad ne stigne na stanicu, baš kao u kultnom filmu Ko to tamo peva. Đavo je u detaljima, ako je “posljednji”, onda niko ne može da njih krivi što ga nismo stigli – sami smo krivi što nismo na pravoj stanici

„Evropska perspektiva je otvorena.“

Ova fraza je savršen način da se BiH drži u vječnom limbu, na infuziji nade, dok EU šalje poruku: „Možda jednog dana, ako budete stvarno, ali baš stvarno dobri… ali ne obećavamo ništa. I ne pitajte previše.“ Jer otvorena perspektiva otprilike znači da mi gledamo u EU, a oni nas gledaju kako gledamo.

„Hitno potrebne reforme.“

Hitnost je očigledno relativan pojam, jer ove „hitne“ reforme čekaju još od Dejtona, i postale su sinonim za „nikad“. Ova fraza je kao podsjetnik na listi obaveza koji se prebacuje iz godine u godinu, nešto tipa „od ponedjeljka ću u teretanu“ ili „od sutra prestajem da pušim“. Te “hitne” reforme su kao Godot – svi ih čekamo, ali nikad ne dolaze.

„Nema mjesta za blokade.“

Ova fraza je vrhunac ironije – govoriti o blokadama u zemlji gdje je politički sistem dizajniran kao lavirint pun mogućnosti za blokade, a svaka druga rečenica političara je najava nove blokade. To je kao da vodoinstalater kaže da nema mjesta za curenje, dok vam u realnosti svakodnevno voda lipti iz svih cijevi u kući.

„Izražavamo duboku zabrinutost.“

Ovo je zlatni standard diplomatske pasivnosti, kruna lažne empatije. „Duboko smo zabrinuti!“ – kažu, dok se ispisuje još jedno pismo koje niko neće pročitati. Ova fraza je kao kad komšija kaže „Baš mi je žao što ti curi krov“, ali ne ponudi ni kantu, a kamoli majstora. Zabrinutost je tu, duboko zakopana negde u protokolu, ali akcija? E, pa to je već previše posla

„BiH je ključ stabilnosti regiona.“

Ova fraza je kao da BiH dobije titulu „najboljeg učenika“ samo zato što još nije izazvala potpuni haos. Međunarodna zajednica koristi ovu frazu da opravda svoju neaktivnost: „Ako je BiH taj ključ, bolje da ga ne diramo, zavrtimo, jer ko zna šta će se desiti! “ Stabilnost, naravno, znači zamrzavanje statusa quo

„Neophodan je dijalog.“

To je sastanak bez dnevnog reda, gdje svi pričaju, niko ne sluša, a zaključak je uvijek isti: potreban je još dijaloga. Nakon svakog takvog sastanka slijedi izvještaj o tome kako je dijalog bio „izuzetno konstruktivan“, bez ijednog opipljivog rezultata.

Dijalog je čarobna riječ koja zvuči kao rješenje, ali je zapravo izgovor za odlaganje, kupovanje vremena i simulaciju aktivnosti. „Samo sjednite i razgovarajte, a mi ćemo vam platiti kafu!“

„Morate preuzeti odgovornost za budućnost.“

U zemlji u kojoj je neodgovornost u DNK kodu, pozivati političare na preuzimanje odgovornosti znači izbiti im glavni predizborni i postizborni adut iz rukava. Na ovaj način, višestruko ponovljenim floskulama, iako možda imaju i najbolju namjeru, međunarodnjaci su saučesnici ovdašnjim katastrofalnim politikama da nastave po starom uspješnom modelu – mi ne idemo nikud i ne radimo ništa!

(TIP/Izvor: Buka/Autor: Aleksandar Trifunović/Foto: Ilustracija/Buka)