Predloženo je da od jula ukupna stopa doprinosa u Federaciji BiH iznosi 36 posto, u odnosu na dosadašnjih 41,4 posto od bruto plate. Ipak, od poslodavaca će zavisiti da li će se povećati i neto plate.

Od jula 2025. bi u bh. entitetu Federacija BiH doprinosi na plate mogli biti sniženi za gotovo 5,5 posto. Ukupna stopa doprinosa iznosila bi 36 posto, u odnosu na dosadašnjih 41,4 posto od bruto plate.

Ranije smo pisali o porezu na dobit, nepostojanju poreza na dividende u Bosni i Hercegovini, te o odluci Vlade Federacije BiH o minimalnoj plati, koja od 1. januara iznosi neto 1.000 KM (511 eura). Od tada reakcije ne jenjavaju, te se dio poslodavaca bori da se doprinosi smanje.

Najavljivani su otkazi i zaustavljanje stranih ulaganja, a bilo je i oštrijih reakcija od toga. Premijer entiteta Federacija BiH Nermin Nikšić je izjavio da „strani investitori koji ne mogu isplatiti platu od hiljadu maraka mogu otići u banana države“.

Profesorica na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Sabina Silajdžić, kaže kako su na tom fakultetu proveli istraživanje i to neposredno nakon što je federalna Vlada donijela Odluku o minimalnoj plati.

Pet posto privrednika ima kapacitet da podnese trošak povećanja doprinosa

Po njenim riječima, „ekstremno mali broj privrednih subjekata, svega pet posto, u prosjeku ima interne kapacitete da iz zadržane dobiti podnese taj trošak povećanja od 65 posto“.

„S druge strane, preko 10 posto privrednih subjekata je svrstano u kategoriju ‘rizičnih’ prema različitim parametrima koje smo uzeli u obzir, poput bruto dobiti po radniku, omjera troška bruto plate i prihoda, produktivnosti itd. I svi pomenuti parametri imaju statistički značajan efekat na rast nezaposlenosti. To znači da će neminovno doći do otpuštanja radnika mjereno u hiljadama“, objašnjava Silajdžić.

„Ono što posebno zabrinjava je procjena efekata povećanja minimalne plate na zaposlenost, koja se kreće u rasponu od 10 do čak 15 posto procijenjene stope otpuštanja u proizvodnom sektoru, ovisno o tehnološkoj klasifikaciji firme. Sve ovo ne čudi, jer prerađivački sektor u Federaciji BiH karakterističan je po djelatnostima sa niskom dodajnom vrijednošću i niskom produktivnošću. Vrijedi napomenuti da prerađivački sektor u Federaciji BiH upošljava više od 100.000 radnika i predstavlja dugoročni izvor ekonomskog rasta.“

Ekonomski analitičar Igor Gavran ipak smatra da je prerano govoriti o efektima Odluke o minimalnoj plati.

„Pouzdanih jedinstvenih podataka nema, ali je jasno da ima i pozitivnih efekata, posebno za radnike čiji poslodavci potpuno primjenjuju propise bez zloupotreba poput uskraćivanja ranije isplaćivanih naknada kao sto je topli obrok. Stalne izmjene i najave izmjena ukupnog okvira i povezanih mjera poput subvencija stvaraju konfuziju i dodatno otežavaju i odlažu sagledavanje svih efekata“, rekao je Gavran.

Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima kojeg je na posljednjoj sjednici utvrdila Vlada Federacije BiH na prijedlog Ministarstva finansija trebalo bi da prođe parlamentarnu proceduru. To znači da će ga morati najprije usvojiti Predstavnički, a onda i entitetski Dom naroda.

U Zakonu se predviđa smanjenje doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje (PIO) sa šest posto na 2,5 posto, te doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje sa četiri na dva posto.

Šta to znači u praksi?

Iako često čujemo kako određeni doprinosi idu „na teret poslodavca“, neki ekonomisti ipak kažu kako to nije tako, nego suprotno – idu na teret radnika, odnosno radničke bruto plate. Takvo što ćemo od poslodavaca rijetko čuti, iako se u većini zemalja Evrope o plati pregovara uglavnom u bruto iznosu.

Bruto iznosi se, pored toga i razlikuju, tako da u nekim zemljama obuhvaćaju samo porez, a u drugim i druge doprinose, poput penzionog ili zdravstvenog osiguranja i ostalih naknada.

Prof. Silajdžić smatra da je „svako rasterećenje dobro došlo u datim okolnostima, te apeluje na usvajanje ovog prijedloga“.

„Međutim, žalosti činjenica da se na stolu nije našao prijedlog izmjena zakona o doprinosima, koji donosi ukidanje doprinosa koji idu na teret poslodavca, što bi vodilo smanjenju poreskog opterećenja po osnovu doprinosa za 10,5 posto. Ovaj prijedlog izmjena zakona o doprinosima već postoji kao zastupnička inicijativa. To bi imalo snagu ‘amortizacije’, prema našim procjenama, umjesto postojećeg prijedloga za smanjenje doprinosa u visini od 5,5 posto.

Smanjenje od 5,5 posto je poželjno, ali ne i dostatno. Ono će imati raspršen efekat ublažavanja, sve ovisi o gore spomenutim parametrima rizika. Rizične proizvodne firme upošljavaju 18.800 radnika, shodno našem istraživanju, što je dovoljan razlog za zabrinutost.“

Na pitanje zašto federalna Vlada nije podržala tu inicijativu, Silajdžić kaže kako je „odgovor jednostavan zato što su zabrinuti za održivost penzionog i zdravstvenog sistema“.

„Sve gore obrazloženo i posljednje spomenuto nepobitno govori u prilog tome da se reformi tržišta rada ne smije i ne može pristupati na način na koji je to učinila Vlada federacije – ad hoc i ho-ruk – dakle, bez prethodnih analiza, bez konzultacija, ignorirajući stavove stručne i akademske zajednice, posve ignorirajući silu brojeva i snagu argumenata“.

‘Povećanje neto plata je u domenu fantastike’

Gavran nije optimista da će iko povećati neto plate nakon što se smanje doprinosi, te kaže kako „većini radnika ovo neće značiti ništa jer nakon povećanja minimalne neto plaće sasvim je izvjesno da im poslodavci neće dodatno povećati plaće zbog umanjenja opterećenja“.

„Možda rijetki hoće, ali to je zaista u domenu fantastike. Teško i da će bilo koga otpuštenog vratiti na posao. Ako se uopšte ovaj prijedlog usvoji, tek će nastupiti od druge polovine godine, a oni koji ‘prežive’ u postojećim uslovima do tada, moći će i dalje, dok će mnogo teže biti onim kojima od te razlike zavisi opstanak. Ovo svakako nije dovoljno, zakašnjelo je i redoslijed koraka je potpuno pogrešan i iracionalan.

Jedino smisleno je bilo paralelno povećanje minimalne plaće i znatnije umanjenje doprinosa i poreza, kojim bi se osiguralo da neto plaće znatno porastu, a da opterećenja poslodavaca ostanu efektivno ista ili približna. Onda bi svi efekti bili pozitivni. Ovako se umanjuju oni pozitivni, a ne sprečavanju negativni.“

„Bh. entitet Federacija BiH sa koeficijentom 1,74 trenutno ima najveću stopu doprinosa u Evropi“, dodaje Silajdžić, te kaže kako je Odluka Vlade Federacije BiH o povećanju minimalne plate na 1.000 konvertibilnih maraka neto dosad neviđena u ekonomskoj historiji.

“To je nezapamćeno i nepojmljivo sa aspekta ekonomske znanosti. Najveće povećanje ikad u novijoj historiji, desilo se u Velikoj Britaniji, shodno predizbornoj kampanji Davida Camerona. Riječ je o najavljenom povećanju minimalne plate u visini od 40 posto, ali u razdoblju od pet godina, dok je u stvarnosti taj period produžen na osam godina, uz značajne izmjene fiskalnih zakona i smanjenje poreskog opterećenja“.

Gavran kaže kako „postoje značajne razlike u obračunu i strukturi plaća između država, te da razlike između bruto i neto primanja pojedinaca u istim državama mogu biti drastične po različitim osnovama, poput npr. broja djece ili porodičnog statusa“.

„U nekim državama poput Njemačke postoji i porez za crkvu odnosno vjersku zajednicu kojoj pripadate, a i sam pojam plaće se različito percipira. U većini zemalja pod tim generičkim pojmom podrazumijeva se bruto plaća, a onda se neto dobija odbijanjem različitih poreza i doprinosa uz različite stope umanjenja i odbitaka prema specifičnim pravilima svakog pojedinca, dok se u BiH i zemljama regije prije svega misli na neto plaću, odnosno iznos koji radnik dobije na ruke“.

Progresivne stope poreza

Govoreći o progresivnim stopama poreza, Gavran kaže kako „u velikom broju država postoje progresivne stope i poreza i doprinosa, kao i različiti pragovi neoporezivih primanja, i različiti lokalni porezi, pa će onda neki radnik imati gotovo jednaku bruto i neto plaću, dok će neki drugi ogroman dio bruto primanja proslijeđivati državi i raznim fondovima“.

„Zbog svega toga podešavanje opterećenja između država i sistema nije jednostavno i sve stope koje pronalazimo u statistici tek su nominalne ili prosječne, a ne znače da će svaki radnik sa svakom visinom primanja biti jednako opterećen i imati jednak omjer bruto i neto plaće.  Ali ako ipak pogledamo te statističke vrijednosti koje daju neku nepotpunu sliku, podaci Eurostata iz 2023. godine za 31 evropsku državu (EU, EFTA i Tursku) pokazuju raspon opterećenja na bruto plaću između 14,1 posto na Kipru i 39,9 posto u Belgiji, te prosjek EU od 31,2 posto.

Pored Kipra, u Švicarskoj, Estoniji i Češkoj neto plaća je iznosila 80 posto ili više od bruto plaće, ali sama visina plaća ne prati isti slijed, jer dok su plaće u Švicarskoj najviše i u bruto i u neto iznosu, na Kipru su među najnižim od svih obuhvaćenih država. Dakle, samo visina opterećenja ne garantuje visoka primanja“.

Ovo iznad su, po Gavranovim riječima, podaci za samce bez djece.

Teret za poslodavca ili teret za zaposlenog?

Jedan od primjera koliko porodični status može promijeniti sliku u nekim državama je Slovačka, gdje zavisno od broja djece neto plata može biti čak i viša od bruto plate (103,9 posto).

„Da ne ulazimo u sve detalje i razlike, ukratko se može reći da poređenja između visine opterećenja na bruto plaću u BiH i drugim državama vrlo često nemaju smisla jer ne uzimaju u obzir sve razlike i specifičnosti, te daju pogrešnu sliku“.

Na pitanje trebamo li reći da to plaćaju poslodavci ili zaposleni, Gavran kaže kako je „pitanje i koliko od ovih ukupnih opterećenja se vodi na teret poslodavca, a koliko na teret zaposlenog“.

Opterećenja u Federaciji BiH su definitivno relativno visoka, odnosno i viša nego u većini drugih evropskih država, ali pored te prosječne visine još mnogo drugih faktora i individualnih olakšica, te umanjenja bi moglo znatno uticati na visinu primanja zaposlenih. Ipak, samo rangiranje, odnosno jesu li ili nisu opterećenja u entitetu Federacija BiH najviša u Evropi manje je važno u odnosu na pitanje jesu li ona previsoka u kontekstu ukupnih uslova poslovanja u BiH, i svih poreskih i drugih opterećenja koja privreda podnosi. I naravno u kontekstu životnog standarda i šta uopšte sva ta sredstva koja se izdvajaju iz bruto plata donose – kakve penzije, kakvu zdravstvenu i socijalnu zaštitu, kakve javne usluge i prava, itd.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Mirza Softić/Foto: Ilustracija/Fena)