Nasilje u porodici u Bosni i Hercegovni, nažalost, postaje sve veći problem. Ta anomalija u društvu, ostavlja dugoročne posljedice po zdravlje, proizvodi disfunkcionalne porodice, odnosi živote. O problemima u porodici se najčešće šuti. Žrtve su često ekonomski ovisne, bez podrške porodice ili bližih srodnika, kod kojih bi mogli pronaći utočište. U slučajevima kada žrtva potraži pomoć, smještaj joj se nudi u sigurnoj kući. Međutim, i to je samo privremeno rješenje. Za zbrinjavanje žrtva nasilja u porodici, neophodno je iznaći kvalitetnije rješenje koje će žrtvi pružiti dugoročniju pomoć.

Ljubomora, posesivnost, manipulacija, ograničavanje, prijetnje, samo su neke od odlika nasilnih osoba. Žrtva često biva uvjeravana da je ona, zapravo ta, koja je kriva što je do nekog oblika nasilja uopće došlo, objašnjava socijalna radnica u Centru za socijalni rad Tuzla Edita Hajdarhodžić. Ono što dodatno otežava situaciju su, kaže, ekonomska ovisnost, neriješeno stambeno pitanje, izostanak podrške porodice – sve to je razlog zbog čega se žrtva vraća nasilniku: “Kratkoročno, možemo ih smjestiti u sigurnu kuću, što je naravno i prioritet – da ih smjestimo na sigurno, da ih zbrinemo, da ne bi došlo do ugrožavanja daljnjeg njihovog integriteta života i zdravlja, pogotovo ako imamo malodobnu djecu, u pratnji sa majkom. Ali dugoročno – to nam je generalno problem“.

“U 2023. godini, od postojanja sigurne kuće, bio je zabilježen najveći broj osoba, ukupno 126 . To su odrasle osobe ženskoskog spola i djeca, koja su smještena ili sa majkama ili bez pratnje odrasle osobe koje su bile direktne žrtve nasilja u porodici“, navodi Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuće Vive žene.

Stručni savjetnik u Gender centru Vlade FBiH Zlatan Hrnčić govori o tri i po hiljade prijava slučajeva nasilja u pordici u Bosni i Hercegovini: „1500 je kada je u pitanju Federacija BiH, ali imamo povećan broj zaštitinih mjera“.

Ova statistika je alarmantna! Pored fizičkog nasilja, koje ostavlja vidljive tragove – tu je i psihičko, koje žrtvu čini bespomoćnom, izgubljenom i anksioznom. Nažalost, žrtve nasilja nisu samo žene, često nasilje trpe i djeca. Svako dijete koje je prisutno u činu i momentu dešavanja nasilja u porodici je žrtva nasilja. Fizičkog ili psihičkog, nekada oboje.

“Djeca zaista jesu žrtve nasilja, samom time što tu prisustvuju. To je psihičko nasilje koje je, nažalost, jako teško dokazivo i svaka žrtva koja je žrtva fizičkog nasilja je automatki i psihičkog. To je neodvojivo jedno od drugog”, objašnjava Hajdarhodžić

Nasilje u porodici je društveni problem, a u njegovom rješavanju treba imati multisektorski pristup i odgovornost, poručuju iz OSCE-a u BiH. Tome bi trebala doprinijeti izrada akcionog plana za prevenciju i zaštitu od nasilja u porodici u Tuzlanskom kantonu.

„Šta bi, zapravo, trebao biti cilj? Da se unaprijedi sistem koji trenutno postoji, da se napravi strategija koja će pokrivati budući period i ono što je najvažnije od svega – da se to i implementira“, precizira Damir Gnjidić, šef Terenskog ureda Misije OSCE-a u BiH u Tuzli.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, obavezuje da se na svaku prijavu nasilja u porodici predlaže i izriče najmanje jedna zaštitna mjera, a prije deset godina u Federaciji je bilo izrečeno oko 150 zaštitnih mjera. No, kako se broj slučajeva povećava iz godine u godinu, danas imamo na 1.500 prijavljenih slučajeva nasilja u porodici, izrečeno oko 1.000 zaštitnih mjera.

(TIP/Izvor: federalna.ba/Autorica: Azra Bećirović)