U miljeu bosanskohercegovačke praktične politike figuriraju antagonistički suprotstavljene integracijske i dezintegracijske političko-stranačke elite, kaže profesor doktor Elvis Fejzić.

„Bitne političke reforme, zakoni i odluke u svim konsolidiranim demokratskim državama kreiraju se i donose u institucijama državne vlasti. To nije slučaj u Bosni i Hercegovini kao tranzicijskoj državi, jer se često važne političke odluke pripremaju i formuliraju izvan institucija vlasti, na nekim dislociranim lokacijama i od strane stranačkih lidera (to ima do kraja sporan demokratski kapacitet), a onda se njihovo donošenje samo prosto formalizira kroz aktivitet egzekutivne i legislativne vlasti, što i jeste primarna mana i nedostatak konsocijacijskog režima vladavine“, kaže prof. dr. Elvis Fejzić sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Prema njegovim riječima, vaninstitucionalna politika reprezentira regulacijski aktivitet koji se producira izvan političkih institucija, često od strane nepolitičkih aktera koji ne sudjeluju u izbornoj proceduri i nemaju demokratski legitimitet, ali koji zato imaju sposobnost da akumuliranu ekonomsku moć, masovni pritisak ili lobističku aktivnost transformiraju u politički uticaj.

„Sasvim je evidentno da politike ima i izvan institucija vlasti, a taj vanjski politički uticaj nerijetko presudno oblikuje javne politike i zakone u demokratskim državama, što je jedna od ključnih i kontradikcijskih odrednica postdemokratske politike, koju markira korporacijski elitizam i izražena politička nejednakost“, kaže sagovornik.

Odrednice vaninstitucionalne politike, dodaje, ima i političko pregovaranje lidera političkih stranaka izvan institucija državne vlasti.

„Bolje rečeno, vaninstitucionalna politika može se producirati i putem konsocijacijskih aranžmana, što je specifičnost i obilježje nekih heterogenih, multinacionalnih i tranzicijskih država (u kojima je primijenjen model konsocijacijske vladavine) gdje se učestalo proces odlučivanja o javnim poslovima dislocira izvan institucija državne vlasti, a realizira se obično kroz neformalne i elitističke dogovore lidera partokratskih ili etnonacionalnih stranaka“.

Produciranje antipolitike u demokratskim državama

Njegova knjiga Vaninstitucionalna politika: Institucije i novi politički akteri ukazuje na slojevitost, kompliciranost i kontradikcije savremene demokratske politike, u kojoj ne figurira samo institucionalno-demokratska sfera politike (političke stranke, državne institucije i birokratija) već postoje i različiti vaninstitucionalni politički akteri (s formalnom i hijerarhijskom organizacijom) koji permanentno ostvaruju vanjski uticaj na demokratski proces u policentričnim i globaliziranim državama i tako utiču na donošenje značajnih političkih odluka u institucijama vlasti, što nerijetko ima upitan demokratski potencijal.

„Globalizirana i policentrična politika ima uveliko izmijenjen karakter u odnosu na konvencionalnu i vestfalsku politiku, a njene refleksije uticale su značajno na iznuđenu transformaciju državne vladavine u upravljanje, što je uveliko reduciralo suverenu moć državnih vlada. Tako je značajno oslabljena autonomna upravljačka sposobnost državne vlasti i u sferi unutardržavnih poslova, ali i u miljeu vanjske politike. Ekonomska i politička liberalizacija nije samo uticala na efektivnu moć državnih vlada u doba neoliberalne globalizacije, već je omogućila različitim nepolitičkim skupinama da se involviraju u sferu državne politike, steknu privilegiran status i vrše permanentan vaninstitucionalni uticaj na demokratski proces“, kaže Fejzić.

Dodaje da vaninstitucionalni politički akteri na različite načine utiču na institucionalno donošenje odluka u savremenim državama, tako da njihov javni aktivitet uključuje vrlo širok spektar djelovanja, počev od vaninstitucionalnog masovnog pritiska, preko lobističkog posredovanja i kupovine političkog uticaja.

„Ipak, primarno političko sredstvo vaninstitucionalne politike je lobiranje. Sve apostrofirane vaninstitucionalne prakse uticale su na dinamično produciranje antipolitike u demokratskim državama, zbog čega reprezentira jedan od ključnih izazova demokratskih režima vlasti. Režimi vlasti koji imaju izražena antipolitička obilježja mogu se označiti i kao postdemokratski režimi vladavine“, kaže sagovornik.

Prema njegovim riječima, u takvim režimima vlasti su obično “neki pojedinci više jednaki od drugih”, a to su, na primjer, oni koji posjeduju financijsku moć i mogu kupovati politički uticaj, pa tako pluralistička demokratija poprima neopluralističke, oligarhijske i elitističke atribucije.

„Drugim riječima, kada je uticaj vaninstitucionalnih aktera u politici izražen, a političko sudjelovanje građana na izborima i općenito u političkoj sferi nedostatno, tada je moguće konstatirati da takav sistem vlasti ima antipolitička obilježja. Antipolitika je zbog toga otvoreni neprijatelj konvencionalne i normativno koncipirane demokratske politike.“

Dominirajući model etnokratske politike u BiH

Nadalje, kaže da vaninstitucionalna politika ima dihotomno lice i da se pojavljuje u formalnoj ili neformalnoj verziji, koje se u potpunosti razlikuju po svom karakteru te uticaju na institucionalnu i izabranu demokratsku vlast.

„Treba apostrofirati da formalna vaninstitucionalna politika uvijek selektirane partikularne interese pretpostavlja općem interesu i ideji općeg dobra, što reprezentira izazov za politiku demokratskih država. S druge strane, neformalna vaninstitucionalna politika producira se na potpuno drugačiji način, to jest obično kroz protestne nenasilne akcije slobodnog i emancipiranog građanstva, a one imaju vrlo izražen demokratski i slobodarski potencijal, ako su autonomne i zaštićene od manipulacijskih uticaja, pa kao takve onda uveliko doprinose funkcionalnosti i zdravlju demokratske vlasti u globaliziranim i policentričnim državama“, kaže Fejzić.

Iznosi i svoje viđenje aktuelnih političkih dešavanja u Bosni i Hercegovini.

„Politički odnosi u sferi bosanskohercegovačke unutardržavne politike nisu harmonično koordinirani već skoro dvije decenije, što ukazuje na ideološke, političke, interesne i općenito identifikacijske napetosti koje kontinuirano postoje unutar velike koalicije stranaka na državnom, pa i na nižim nivoima vlasti, a sve to se negativno reflektira na socijalnu koheziju, ekonomski progres i političku perspektivu države Bosne i Hercegovine. U miljeu bosanskohercegovačke praktične politike figuriraju antagonistički suprotstavljene integracijske i dezintegracijske političko-stranačke elite, što je prepreka dinamičnijem ekonomskom razvoju i ključni izazov političkoj stabilnosti države“, kaže sagovornik.

Ne krije da svaki oblik identifikacijsko-političke isključivosti reprezentira rizik za pacifističku politiku, ali i harmonično funkcioniranje vlasti u demokratskim državama.

„To se svakako odnosi i na dominirajući model etnokratske politike koji je ugrađen u ustavno-političke i institucionalne temelje države Bosne i Hercegovine. Zbog takvog političkog konteksta i institucionalnog dizajna u sferi praktično-političkog aktiviteta nisu vidljive i primjetne značajnije razlike između stranaka političke desnice i ljevice, odnosno partijsko-političkih reprezentacija koje preferiraju etničku ili građansku političku identifikaciju, zbog čega je nužno mijenjati postojeći ustavno-politički i izborni okvir bosanskohercegovačke državne politike.“

Razilaženje u političkim dogovorima

Zatim se osvrnuo na potencijal vaninstitucionalnog okvira za lobiranje u interesu države Bosne i Hercegovine.

„Takva vrsta lobističke aktivnosti ima minimalistički karakter te nije zastupljena u dovoljnoj mjeri, barem kada je u pitanju pozitivno promoviranje državnih interesa, ali je zato političko lobiranje protiv interesa države Bosne i Hercegovine znatno više prisutno unutar različitih mreža transnacionalne i globalne politike. Producenti takve protudržavne lobističke aktivnosti su nerijetko određene političke elite s izraženim secesionističkim tendencijama, a ponekad i neki vandržavni politički akteri“, kaže Fejzić.

Na kraju razgovora komentirao je i proces integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i mogućnost otvaranja pristupnih pregovora.

„Svi želimo da vjerujemo da će stranke velike koalicije na nivou državne vlasti uspjeti usaglasiti svoje političke stavove te donijeti potrebne reformske zakone do marta, ali imajući u vidu njihov dosadašnji politički aktivitet i razilaženje u političkim dogovorima, onda je teško očekivati da će uspjeti do tada postići konsenzus i izdići se iznad postojećih političkih rascjepa i fragmentiranih političkih pozicija“, zaključuje sagovornik.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Jasmin Alibegović)