Safer Demirović: Trebali nam Blok 7 TE Tuzla ili ne?

Od prije petnaest godina (2006.) kada je u Federaciji BiH pokrenuta priča o izgradnji zamjenskih blokova za proizvodnju električne energije sagorijevanjem uglja, u skoro svim značajnijim evropskim državama (osim Velike Britanije) u pogon su se puštali novi termoblokovi na ugalja ( npr. samo od 2017.godine u Poljskoj je pušteno u rad pet termoblokova na ugalj a u Njemačkoj 2020. posljednji). Od tada početnih ambicioznih planova o izgradnji tri nova zamjenska termobloka (Blok 7 TE Tuzla, Blok 1 TE Banovići i Blok 8 TE Kakanj) danas je FBiH dovedena u poziciju da se vodi široka rasprava da li graditi bar jedan, najvažniji Blok 7 TE Tuzla (prvo problemi sa američkim isporučiocima opreme a sada i sa kineskim investitorima).

Odgovor je dodatno opterećen što je istim tim planovima utvrđen i period kada bi trebali sa radom prestati postojeći blokovi u naše dvije termoelektrane a na osnovu izrađenih sati efektivnog rada. Naime, 2024.godine sa radom prestaje Blok 4 TE Tuzla i Blok 5 TE Kakanj, 2025. Blok 3 a 2026.godine Blok 5 TE Tuzla, 2028.godine Blok 6 TE Kakanj, 2036.godine Blok 6 TE Tuzla i na kraju 2040.godine Blok 7 TE Kakanj. Vrlo je moguće da će se pojedini blokovi ugasiti i prije obzirom da su u bliskoj prošlosti imali puno više sati efektivnog rada od planiranih. Kako god, to znači da bi 2041.godine sva proizvedena električna energija u FBiH bila iz obnovljivih izvora, prije nego u nekim država članicama EU a mnogo prije Srbije. Svi naši termoblokovi su stari, sa niskim stepenom iskorištenja, bez sistema za odsumporavanje i sa velikim emisijama prašine, ugljendioksida, sumpordioksida i oksida azota, što ih čini velikim zagađivačima iako im instalisana snaga nije ni blizu onih u Njemačkoj, Poljskoj ili Češkoj (termoelektrana Belhatov u Poljskoj ima 5000 MW instalisanu snagu, više od duplo nego sve termoelektrane u BiH, ali je njen ekološki otisak znatno manji zbog novih savremenih blokova).

Proizvodnja i potrošnja električne energije u FBiH

Dva javna preduzeća, Elektroprivreda BiH i Elektroprivreda HZHB, su glavni proizvođači električne energije u FBiH sa učešćem od blizu 98 % sve proizvedene električne energije, s tim da Elektroprivreda HZHB kompletnu proizvodnju ostvaruje iz obnovljivih izvora. U 2020.godini ukupno je proizvedeno 8200 GWh (gigavatčasova) električne energije od čega je 37,13 % bilo iz obnovljivih izvora a što je manje od proizvodnje u 2019.godini od 8986 GWh sa 49,6 % proizvodnje iz obnovljivih izvora (samo nekoliko država članica EU ima procentualno veću proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora). Obim ukupne proizvodnje električne energije zavisi od potreba i mogućnosti prodaje i organizuje se tako da se maksimalno iskoriste obnovljivi izvora energije a ostali potreban dio se dobija iz termoblokova, po potrebi njihovim stavljanjem u pogon ili gašenjem.

2019.godine, zbog izuzetno povoljnih hidroloških prilika i puštanja u pogon jednog vjetroparka (Mesihovina), proizvedeno je maksimalnih 4438 GWh električne energije iz obnovljivih izvora, za razliku od 2020.godine kada je ostvarena proizvodnja od 3034 GWh iako je i u ovoj godini u rad pušten jedan novi vjetropark (Jelovača). Povećanje instalisane snage proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora ne znači i automatsko povećanje proizvedene električne energije iz njih što je i za očekivati obzirom na veliki uticaj vremenskih prilika. Ono što stvara prostor za zabrinutost jeste što je razlika u proizvodnji značajna i vrlo je teško bar približno planirati nivo ovakve proizvodnje električne energije.

Prema dostupnim podacima potrošnja električne energije u FBiH, sa gubicima u distributivnoj mreži, 2019.godini je iznosila nešto iznad 7500 GWh a u 2020.godini 6700 GWh (smanjena potrošnja zbog pandemije) i primjetno je da FBiH trenutno raspolaže sa značajnim viškovima električne energije, pogotovo poslije prastanka rada Aluminijuma Mostar, do tada najvećeg potrošača električne energije u FBiH.

Prema dostignutom standardu i obimu industrijske proizvodnje, može se sa pouzdanom sigurnošću uzeti da su godišnje potrebe FBiH za električnom energijom oko 7500 GWh i da u budućnosti mogu biti samo veće. Puno je teže, bar sa određenim stepenom sigurnosti, planirati nivo proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora pošto razlika u proizvodnji iz velikih hidroelektrana u nekoliko posljednjih godina značajno varira.

Za buduće planove, ako uzmemo 2028. kao referentnu godinu, iz obnovljivih izvora je potrebno obezbijediti proizvodnju od oko 5000 GWh (oko 67 % sve proizvedene električne energije) obzirom da će iz tada dva preostala termobloka (Blok 6 TE Tuzla i Blok 7 TE Kakanj) biti moguće proizvesti do 2500 GWh (do 33 % od ukupne proizvodnje) električne energije godišnje (na osnovu njihove instalisane snage i dosadašnje godišnje proizvodnje). To znači da bi FBiH do 2028.godine morala obezbijediti dodatne kapacitete koji će davati godišnju proizvodnju od 1000 GWh električne energije.

U 2021.godini u rad je pušten vjetropark Podveležje sa godišnjom proizvodnjom od 130 GWh, što znači da nam treba još bar 7 ovakvih vjetroparkova kako 2028.godine ne bi bili uvoznici električne energije.

JP Elektroprivreda BiH, prema određenim informacijama, planira izgradnju još dva vjetroparka Konjic i Vlašić. Takođe, investitori u Hercegovini planiraju izgradnju jednog vjetroparka i jednog solarnog parka. Poređenja radi, za zamjenu Bloka 6 TE Tuzla potrebno je u pogon staviti 10 vjetroparkova pojedinačne instalisane snage kao vjetropark Podveležje.

Trendovi u proizvodnji električne energije

U svijetu je iz novih postrojenja za proizvodnju električne energije, koji su pušteni u rad 2019.godine, 72 % dobijene električne energije bilo iz obnovljivih izvora. To znači da su ukupna ulaganja u postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora puno veća nego u postrojenja na fosilna goriva. Ova ulaganja prate prihvaćene agende i politike, a u posljednje vrijeme i zakonske odredbe (direktive) o smanjenju emisije stakleničkih plinova. Najviše u tome su otišle zemlje članice EU kroz uvođenje sistema za trgovanje emisijama plinova (EU ETS) iz 2006., evropskog zelenog plana iz 2019., obavezujućeg klimatskog cilja EU o 55 % manje emisije stakleničkih gasova do 2030. u odnosu na 1990., i na kraju klimatske neutralnosti EU do 2050.godine. I u drugim bitnim državama primjetno je favorizovanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora uvođenjem raznih mjera gdje se izvaja SAD a u posljednje vrijeme i Kina.

EU je 2006.godine uvela sistem za trgovanje emisijama (EU ETS) koji ima za cilj postepeno smanjenje emisije stakleničnih plinova. U prvoj fazi njime su obuhvaćena velika ložišta u termoblokovima, rafinerijama nafte, čeličanama, industriji cementa, papira, metala, kreča, keramike, celuloze i kiselina. U prvoj fazi kvote emisije su dodjeljivane besplatno i to za ugljen-dioksid, jedinjenja azota i flora. Danas 40 % kvota je besplatno a ostatak se kupuje na berzi. Prema najavama, za očekivati je da se sve kvote kupuju putem berze i da istim budu obuhvaćeni i sektori građevine, poljoprivrede i transporta kao i uvođenje metana u plinove čijom se emisijom trguje (metan kao glavni sastojak prirodnog plina ima 80 puta veće negativne efekte kao staklenički plin od ugljendioksida).

Sve ove mjere i politike imaju za cilj da 2050.godine Evropa bude klimatski neutralna bez emisija stakleničkih plinova. To bi trebalo značiti da će kompletna industrija, proizvodnja električne energije, transport i saobraćaj, poljoprivreda, građevina i svi segmenti života biti organizovani bez upotrebe i korištenja nafte i njenih derivata, prirodnog plina, uglja i nekih dugih materija i jedinjenja.

Sa tehnološkim razvojem i troškovi proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora u posljednjih nekoliko godina drastično su pali. Već danas (u Španiji), putem aukcije, ostvarena je cijena proizvodnje električne energije pomoću solarnih panela od 40 EURA/MWh (to je na nivou cijene MWh električne energije proizvedene u TE Tuzla). Za uslove FBiH ovakva cijena je nerealna zbog manjeg broja sunčanih dana u godini. Prema najnovijim podacima i proizvodnja električne energije korištenjem vjetra značajno je pojeftinila i kreće se od 45 do 90 EURA/MWh sve u zavisnosti od regije, odnosno broja dana sa povoljnim vjetrom.

Međutim, uporedo sa svim prezentovanim trendovima u proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora dešavaju se i određene anomalije. Naime svjedoci smo da potražnja i cijena električne energije nikada nije bila veća i da se realizovani projekti izgradnje gasovoda Turskog toka (2020.) i Sjevernog toka 2 (2021.) za potrebe zemalja članica EU nikako ne mogu uklopiti u zacrtane agende i politike.

Stavovi i dileme

U naučnim i stručnim krugovima, bez obzira o kojim oblastima se radi (ekonomija, zaštita životne sredine, trgovina, energija, industrija, poljoprivreda, transport i dr.), ogromna većina se slaže da je provođenje klimatske tranzicije, prije svega pomoću energetske tranzicije, neophodno sa jasnim ciljem zaustavljanja klimatskih promjena. To je skoro pa postalo civilizacijskom normom. Ono gdje postoje određeni različiti, često i potpuno suprotni stavovi, jeste kada društvo kao cjelina ili jedan njegov izdvojeni dio (npr. Evropa) može postići klimatsku neutralnost. O ovoj temi, skoro na dnevnoj razini, vode se otvorene naučne i stručne rasprave. Jedni smatraju da Evropa može postići klimatsku neutralnost puno prije 2050.godine (optimisti uzimaju čak 2040.godinu) dok drugi smatraju da je to moguće tek do kraja 21. vijeka. I dok velika većina stručnjaka iz oblasti zaštite životne sredine ne sumnja da je to moguće, na drugoj strani dobar dio ekonomista smatraju da će korištenje fosilnih goriva kao energenta ekonomski još dugo biti prihvatljivo bez obzira na sva opterećenja kojima su ili će biti izloženi.

Puno više je izražena dilema da li i, ako je moguće, kada će se desiti da obnovljivi izvori budu jedini i isključivi u proizvodnji električne energije. Naime, obnovljivi izvori električne energije, osim u određenoj mjeri velikih vodenih akumulacija i geotermalne energije, koriste tzv. energiju toka za razliku od fosilnih goriva ili nuklearne energije gdje se radi o pohranjenoj, akumuliranoj energiji. Kod danas najviše korištenih izvora obnovljive električne energije, sunca i vjetra, bez obzira na predimenzinisane kapacitete dešavaju se duži vremenski periodi kada oni nisu u mogućnosti obezbijediti količine energije koji su potrebni. Poznat je tzv. Kalifornijski slučaj gdje je zbog povoljnih prirodnih i klimatskih uslova na obalama Kalifornije u kratkom vremenskom periodu izgrađeno toliko vjetroparkova i posebno urađeno fotonaponskih solarnih farmi da je u jednom trenutku zbog velike proizvodnje električne energije čitav sistem bio preopterećen, a onda ubrzo nakon toga instalisani kapaciteti nisu omogućavali dovoljnu količinu električne energije zbog nepovoljnih vremenskih uslova. Zbog toga su izvršene ozbiljne projekcije i simulacije za cijelu teritoriju SAD-a sa ciljem određivanja koji su to izvori obnovljive energije najpovoljniji, u kojem kapacitetu i na kojim lokacijama. Utvrđeno je da bez obzira na instalisane kapacitete iz obnovljivih izvora energije, a sve dok ne bude moguće skladištenje značajnih količina energije, treba računati da se do 20 % (ponekad manje sve u zavisnosti od godišnjeg doba i vremenskih prilika) električne energije mora proizvoditi iz nekog od izvora kojima se može na neki način upravljati.

Opšti je stav da je najpovoljnije da se najveći dio električne energije proizvodi iz obnovljivih izvora a da ostatak do 20 % bude nuklearna energija (kategorisana kao zelena energija obzirom da se pri njenoj proizvodnji ne emituju staklenični plinovi). Za hidrološki bogate države ovaj efekat se može postići i valikim vodenim akumulacijama, posebno crpnim, gdje se hidroelektrane uključuju u pogon u lošim i nepovoljnim vremenskim prilikama za druge obnovljive izvora (oblačno vrijeme, dani bez vjetra i sl.). Razmatraju se i mogućnosti boljeg upravljanja već proizvedenom električnom energijom putem distributivne mreže ili korištenje tečnog vodonika.

Planovi i rješenja

Rješenje ovog problema, bar u nekoj prijelaznoj fazi, je različito i bazira se na resursima i tehnologijama koje su najprihvatljivije za pojedine države. I dok Njemačka, Francuska, Španija, Belgija i Švedska planiraju djelimično ili potpuno gašenje nuklearnih elektrana, sa druge strane Rumunija, Slovačka, Mađarska i Finska planiraju izgradnju novih. Slično je i sa plinom gdje Italija, Njemačka i Belgija planiraju povećanje potrošnje ovog energenta u skorijoj budućnosti (do 2038.godine Njemačka planira gašenje svih termoelektrana na ugalj ali će u pogonu ostati termoblokovi na plin). Zemlje koje još uvijek imaju velike rezerve uglja i poslije 2030.godine planiraju značajnu proizvodnju električne energije njegovim sagorijevanjem. Predvodi ih Poljska sa blizu 60 % planirane proizvodnje električne energije iz uglja poslije 2030., Češka sa blizu 40 %, Bugarska 35 % i sl. Ovdje je postavka jasna zašto uvoziti plin (2,5 puta ima manju emisiju ugljendioksida od uglja ali je i dobijena energija dva puta skuplji od one iz uglja) kada imaju svoj energent.

I tu se zapravo i nadzire odgovor zašto izgradnja novih gasovoda. Svaka ozbiljna država želi osigurati da ima mogućnost proizvodnje električne energije u slučaju vlastitih povećanih potreba, bez obzira na cijenu. Zbog toga ne čude i planovi da će svaka od njih određeni kapacitet za proizvodnju električne energije ostaviti „konzerviran“ i spreman za upotrebu u slučaju kada se ukaže potreba za tim (npr. Hrvatska danas ima dva mala termobloka Rijeka i Sisak gdje se kao gorivo koriste nafta i njeni derivati a koji su u svakom trenutku spremni za puštanje u rad).

Takođe, EU je u svoje ETS direktive uvela olakšice za proizvođače npr. čelika u slučaju da oni zbog nametnutih troškova usljed emisije stakleničkih plinova ne budu konkurentni proizvođačima čelika iz Indije ili Meksika. Određene olakšice pri energetskoj tranziciji se odnose i na članice EU čiji BDP po stanovniku je manji od 60 % prosjeka EU.

Sve ovo ukazuje da se i pored velike potrebe za energetskom tranzicijom još uvijek jako oprezno prilazi istoj i da se svi koraci pažljivo planiraju. I dok Kina već trpi posljedice smanjenja proizvodnje električne energije iz uglja (nedostatak i redukcija) Australija i Japan se otvoreno protive predloženim vremenskim okvirima. Australija gubi ugalj kao robu koju izvozi a Japan, sa skromnim prirodnim resursima naspram potreba, teško da može da nadomjesti električnu energiju iz termoelektrana onom iz obnovljivih izvora.

Gdje smo mi u cijeloj priči

Bosna i Hercegovina sa jasnim opredjeljenjem članstva u EU mora prihvatiti i trendove koje EU promoviše. To znači i da će korištenje uglja kao energenta u narednom periodu biti sve manje i manje i da će u nekoj budućnosti biti nemoguće braniti i ekonomski isplativo dalje ga koristiti. U zemljama EU nema zabrana izgradnje novih termoblokova na ugalja niti se to očekuje, ali je sagorijevanje i onako skupog uvezenog uglja opterećeno plaćanjem visokih taksi za emisiju stakleničnih plinova što čini ovako dobijenu električnu energiju skupom. Pitanje je, obzirom na još uvijek preostale rezerve uglja, kada ćemo se mi odlučiti u potpunosti ga eliminisati iz upotrebe pri proizvodnji električne energije. Jasno je da su pojedine države, članice EU već prestale sa njegovom upotrebom (iscrpljene su ekonomski isplative rezerve), planiraju zamjenu uglja prirodnim plinom (umjesto uvoza uglja uvozit će plin) ali imaju i one koje ga planiraju koristiti i u narednom peridu sa postepenim smanjenjem.

Generalno za elektroenergetski sektro FBiH postoje tri scenarija za budućnost, i svaki od njih traži značajna ulaganja u proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora.

Prvi scenarij je da se nastavi sa izgradnjom Bloka 7 TE Tuzla, ili nekog drugog zamjenskog bloka, a da se postojeći blokovi gase u skladu sa predviđenim planom. Pošto je planirano da on radi u kogeneraciji njegovom izgradnjom osim osiguranog snabdijevanja električnom energijom riješilo bi se i dugoročno zagrijavanje skoro polovine stanovništva TK. Obezbijedili bi se i bolji uslovi eksploatacije, manja emisija plinova i visok stepen iskorištenja. Savremeni termoblokovi na ugalj obezbjeđuju takođe i izmjenjiv režim rada (najnoviji termoblok u Njemačkoj bez problema radi i sa manje od 30 % instalisane snage), tako da u vrijeme povoljnih vremenskih prilika iz bloka bi se proizvodilo samo onoliko struje koliko nedostaje i koji se ne mogu obezbijediti iz obnovljivih izvora. Ako posmatramo trenutne cijene na tržištu električne energije, cijena 1 MWh bila bi u najnepovoljnijem trenutku oko 102 EURA/MWh (40 eura troškovi proizvodnje i 62 eura za emisiju plinova, ukoliko kvote kupujemo u cjelosti i na berzi u najnepovoljnijem trenutku) i to je opet manje od cijene po kojoj bi danas kupovali električnu energiju iz uvoza (trenutno oko 200 EURA/MWh). Pošto bi se radilo o novom bloku i njegovo povremeno puštanje u rad (npr. poslije 2050.) u kritičnim periodima bilo bi lakše izvodljivo nego nekog od starih.

Drugi scenarij je da se izvrši regeneracija nekih od postojećih blokova (npr. Blok 5 i 6 TE Tuzla) čime bi se produžio njihov vijek upotrebe. Osim obezbjeđenja pouzdanog snabdijevanja električnom energijom dugoročno bi bilo riješeno i zagrijavanje dijela stanovništva TK, ali efekti smanjenja emisije gasova ili povećanje stepena iskorištenja bili bi upitni ili nikakvi. Regeneracija starih blokova nije ni jeftina i iziskivala bi značajnija investiciona ulaganja ali je operativno (dobijanje potrebnih dozvola) značajno jednostavnija nego izgradnja novog bloka. Upitno je i da li bi i u kojoj mjeri bilo moguće koristiti jedan od ovih blokova poslije 2050.godine u kritičnim slučajevima.

Treći scenarij je odustajanje od izgradnje novog bloka, gašenje postojećih blokova prema usvojenom planu i razvijanje i ulaganje isključivo u obnovljive izvore električne energije. Obzirom na planiranu dinamiku izgradnje novih, značajnijih objekata za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora to znači da bi već 2028.godine, moguće i ranije, FBiH najvjerovatnije uvozila električnu energiju iz susjednih država ili je kupovala od RITE Stanari.

U određenim krugovima, zagovara se i varijanta drugog scenarija gdje bi se bar jedan od blokova na ugalj modifikovao i kao energent bi se koristio prirodni plin, što je katastrofalno rješenje obzirom na rezerve uglja kojima FBiH raspolaže.

Pri odluci koji scenarij izabrati moraju se uzeti u obzir, prije svega, još uvijek značajne i ekonomski isplative rezerve uglja kojima rasplažemo, pouzdanost u proizvodnji i snabdijevanju FBiH električnom energijom, značajan rudarski sektor, kompleksno okruženje u kome živimo, pa i energetska neovisnost.

Iz svega gore navedenog proizilazi da je za stabilan elektroenergetski sektor FBiH prvi scenarij još uvijek najprihvatljiviji i da je krajnje vrijeme da se realizuje izgradnja jednog od zamjenskih blokova na ugalj u FBiH.

Izvori:

www.globalcitizen.org

www.consilium.europa.eu

www.app.electricitymap.org

www.wox.com

www.irena.org

www.latimes.com

www2.deloitte.com