Obnova nezavisnosti države Bosne i Hercegovine izložena je već gotovo trideset godina različitim interpretacijama. Dio javnosti smatra je neophodnim potezom u procesu raspada bivše savezne države Jugoslavije (SFRJ), drugi dio očekivao je da će ona biti samo prelazna faza do disolucije zemlje, treći uzrokom ratnih dešavanja u posljednjem desetljeću dvadesetog vijeka.

Uzevši u obzir sve okolnosti koje su vladale s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, drugog puta nije bilo. Za razumijevanje povijesnog trenutka neophodno je navesti neke činjenice.

Nenaviknuta na pravila demokracije, u vremenu političke tranzicije od jednopartijskog sistema ka nečemu nepoznatom, Bosna i Hercegovina se suočila sa formiranjem tri nacionalna pokreta koji su se u javnosti predstavljali kao političke stranke – Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica BiH i Srpska demokratska stranka. Bošnjaci, Hrvati i Srbi većinom su pristupili tim pokretima ili bili njihovi simpatizeri. Svako kolebanje u podršci smatrano je nacionalnom izdajom.

Raspad Jugoslavije počeo je jačanjem dvaju velikodržavnih projekata, srpskog i hrvatskog, koji su imali različite ciljeve. Ali i jedan i drugi su Bosnu i Hercegovinu promatrali kao teritorij na koji su dijelom polagali pravo. Politički predstavnici BiH odlučili su se na proces osamostaljenja nakon što njihovi prijedlozi, i ne samo njihovi, o labavoj jugoslovenskoj federaciji nisu prihvaćeni.

Šta je u praksi ostalo od referendumskog pitanja?

U tadašnjoj Skupštini Republike BiH, većinom glasova, donesena je odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti, na temelju zahtjeva Europske zajednice i preporuka Badinterove komisije. Izjašnjavanje građana  organizirano je krajem februara 1992. godine i provedeno pod međunarodnim nadzorom. Najveći broj pripadnika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, prema instrukcijama rukovodstva SDS-a koji ih je predstavljao, bojkotirali su referendum. Dio Hrvata i Bošnjaka (tada Muslimana) se kolebao, ali je nakon kampanje legalnih vlasti u koju se uključio i vrh Katoličke crkve, odlučio podržati nezavisnost.

Referendumsko pitanje bilo je: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

Dvije trećine ukupnog stanovništva izašlo je na referendum, a 99 odsto njih zaokružilo je – za. U noći kada su objavljeni rezultati izjašnjavanja, a nakon ubistva jednog srpskog svata nadomak Stare pravoslavne crkve, naoružane pristalice SDS-a uz podršku Jugoslovenske armije (zaboravlja se da je ona već krajem 1991. iz službenog imena izbacila termin „narodna“, a sa kapa skinula petokraku i stavila trobojku) blokirali su Sarajevo barikadama kojima su iscrtane linije budućeg fronta oko grada koji će držati u opsadi duže od Staljingrada – 1425 dana.

Potom se proces obnove nezavisnosti pretvorio u borbu za opstanak, jer se nadmetanje s političkog i parlamentarnog terena prenijelo na ratišta. Osamostaljenje od bivše savezne države poslužilo je protivnicima opstanka države Bosne i Hercegovine da pokušajima teritorijalnog komadanja spriječe njen opstanak i dokazuju kako ona ustvari ne postoji i nema perspektivu. Međunarodno priznanje države s izmijenjenom unutarnjom strukturom je potvrđeno, a rat završen mirovnim sporazumom u Dejtonu.

Šta je ostalo od referendumskog pitanja u praksi? Bosna i Hercegovina je nezavisna i suverena taman toliko koliko je njen Ustav potvrđen u Parlamentarnoj skupštini i koliko su izabrani i imenovani predstavnici pri donošenju odluka lišeni uticaja stranih ambasada i Ureda visokog predstavnika. Bošnjaci, Srbi i Hrvati nisu ravnopravni, uglavnom na teritorijama na kojima druga dva naroda čine većinu.

Građani i ostali su, upravo zbog političkog rata kolektiviteta, ostali bez mnogih elementarnih ljudskih prava. Bosna i Hercegovina je izgubila termin „republika“ u svom zvaničnom imenu, sa unutrašnjim ustrojstvom koje je plod trulog kompromisa njenih zvaničnih, legalnih vlasti sa predsjednicima susjednih država koje su imale, a siguran sam da dijelom i danas imaju, teritorijalne pretenzije prema BiH.

Put ka zavisnosti od odnosa velikih sila na Balkanu

U dvadeset godina 21. stoljeća nezavisnost kao bijeg iz velikodržavnih projekata transformirana je u put ka zavisnosti od odnosa velikih sila na Balkanu, od dobre volje EU da otvori ili zatvori puteve BiH ka ovoj asocijaciji. Borci za nezavisnost objeručke su prihvatili zavisnost od stranaca, svoju nemoć i neznanje da jačaju državu skrivali su iza mišića velikih sila. Protivnici nezavisnosti deklarativno se zalažu za integracije, ali i dalje se protive obaveznom odricanju dijela nezavisnosti i suvereniteta u korist europskog zajedništva.

Iako su u Parizu 14. decembra 1995. predstavnici tri države regiona – BiH, Hrvatske i Srbije (SRJ) – stavili potpis da će, između ostalog, podržati međusobno bezuslovno priznanje, u političkoj javnosti BiH i dalje traje podjela na „nas“ i „njih“, preko domaćih političkih aktera se podgrijavaju ratne teze o „humanom preseljenju naroda“ i „svim pripadnicima naroda u jednoj državi.“

Nema konsenzusa o ustroju i budućnosti zemlje, jedno se tvrdi u razgovorima sa stranim delegacijama, a potpuno drugo čini u praksi kada se razmatraju euroatlanske integracije i izvršavaju obaveze na tom putu. U svojim aktima institucije Bosne i Hecegovine su kao strateške ciljeve naveli članstvo u EU i NATO-u. I sve čine da se to ne desi.

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine se ne proslavlja, nego obilježava. Nema slavljenja tog povjesnog čina, uglavnom su to na pojavnoj, ceremonijalnoj, ravni, protokolarna obilježavanja praćena ispraznim govorima i bez suštinskog sadržaja. Ako ne znaju drugačije, neka se samo sjete kako su to radile vlasti u bivšoj, Titovoj Jugoslaviji. U povijesti postdejtonske BiH prepisali su i preuzeli mnoge loše stvari, svečanosti iz tog vremena bar nisu izgledale loše. I što je najvažnije, imale su sadržaj i cilj.

Nezavisnost vrijedna ponosa i slavlja

Prethodnih godina ponašanje političkih predstavnika zagovornika bosanskohercegovačke nezavisnosti pokazivalo je da im je stalo samo do forme. Ne dao Bog da se u dane vikenda organiziraju prijemi i svečanost, uglavnom se to radi u radne dane da se političkim predstavnicima ne remeti komfor. Okupi se diplomatski kor i ljudi bliski vlasti, otvori šampanjac ili neko bezalkoholno piće i na tome se završi.

Koliko se značaja istinski pridaje praznovanju nezavisnosti i državnosti Bosne i Hercegovine govori i činjenica da mlade generacije uopće nemaju izgrađen odnos prema političkom značaju tog vremena, čak ne znaju odgovor na pitanje zašto je taj 1. mart ili 25. novembar značajan.

Nema dileme da je Bosna i Hercegovina izabrala pravi put odlučivši se za izlazak iz jugoslovenske federacije i obnovu samostalnosti. Od toponima postala je međunarodno priznata država i članica Ujedinjenih naroda. Dobila je svoje institucije, granice, pasoše, obilježja, njene reprezentativne selekcije i sportski pojedinci su je ponekad stavljale na naslovnice velikih svjetskih medija. Umjesto ratnih slika, iz Bosne i Hercegovine počele su stizati i dobre priče.

Na kraju, događaji i politički procesi koji su se odigrali u postratno vrijeme na Zapadu Balkana nisu ponudili nikakve argumente da je nakon izlaska Slovenije i Hrvatske iz te zajednice postojala perspektiva opstanka krnje Jugoslavije. Čak se pokazalo da su stanjem u takvom savezu bili nezadovoljni i oni koju su u njemu najduže bili, pa je proces morao biti zaključen proglašenjem nezavisnosti Kosova i izlaskom Crne Gore iz zajednice sa Srbijom.

Unutarnjo-politička nadmudrivanja, iluzije da je mirnim putem moguće realizirati ratne ciljeve, nejasnom europskom ulogom u političkoj obnovi BiH nakon rata i besperspektivnošću koju političke elite svakodnevno produkuju umrtvila su osjećaj građana Bosne i Hercegovine da su nezavisnost i državnost značajne za svakog pojedinca. I vrijedne ponosa i slavljenja, a ne samo obilježavanja.

(TIP/Izvor: Al Jazeere/Autor. Benjamin Butković/Foto: Armin Durgut / PIXSELL)