Kada razmišljaju o budućnosti – predstojećem ispitu, zdravstvenoj kontroli ili nekom važnom putovanju – neki ljudi automatski zamišljaju najbolje moguće ishode, dok drugi pripremaju planove za najgori scenarij. No, studije sve više pokazuju da razlika između optimista i pesimista možda nije samo u stavu, već u samom načinu rada mozga.

Optimisti su na istoj ‘frekvenciji’

Novo istraživanje znanstvenika s japanskog Sveučilišta Kobe, objavljeno u prestižnom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS), otkrilo je da mozgovi optimista funkcioniraju na iznenađujuće usklađen način. Kada zamišljaju budućnost, optimistični pojedinci pokazuju vrlo slične obrasce moždane aktivnosti u regiji zaduženoj za emocionalnu obradu i planiranje – medijalnom prefrontalnom korteksu (MPFC). Nasuprot tomu, mozgovi pesimista djeluju raznolikije i nepovezanije.

Znanstvenici su u studiji povukli paralelu između zaključaka svojeg istraživanja i Tolstojeve slavne rečenice s početka knjige “Ana Karenjina”: “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.”

Na sličan način, pišu istraživači, “svi optimisti nalik su jedni drugima, dok svaki pesimist razmišlja o budućnosti na svoj osobit način”.

Prvi autor studije, psiholog i neuroznanstvenik Kuniaki Yanagisawa, kaže da “optimisti kao da koriste zajednički neurološki okvir za organiziranje svojih misli o budućnosti, što vjerojatno odražava sličan stil mentalne obrade, a ne identične misli”. “Doslovno su na istoj valnoj duljini”, dodaje.

Snimanje optimizma i pesimizma

Istraživanje je obuhvatilo 87 sudionika koji su prvo ispunili psihološki upitnik za mjerenje optimizma, a potom sudjelovali u skeniranju mozga funkcionalnom magnetskom rezonancijom (fMRI). Tijekom snimanja zamoljeni su da zamišljaju različite moguće scenarije iz vlastite budućnosti – pozitivne, neutralne i negativne, uključujući i teme povezane sa smrću. Cilj je bio otkriti kako njihov mozak reagira na različite emocionalne predodžbe o budućnosti.

Optimisti bolje razlikuju između pozitivnih i negativnih događaja

Rezultati su otkrili da mozgovi optimista pokazuju ujednačene obrasce, ali i veću sposobnost razlikovanja između pozitivnih i negativnih događaja. Ta razlika nije izražena kod pesimista, što može upućivati na emocionalnu zbrku ili manju otpornost na stres.

Yanagisawa sugerira da takva “čišća” emocionalna obrada možda optimistima pomaže da ostanu psihološki otporni jer negativne scenarije percipiraju na apstraktniji i manje konkretan način. “To ne znači da optimisti zamišljaju istu budućnost, već da njihovi mozgovi na sličan način strukturiraju pozitivne i negativne informacije. Dakle, ne misle isto – ali razmišljaju na sličan način”, pojasnio je Yanagisawa.

Moguća objašnjenja razlike

Nameće se pitanje zašto su reakcije pesimista toliko različite od reakcija optimista. Prema jednoj teoriji pesimisti imaju širi raspon briga i doživljavaju budućnost kroz raznolikije emocionalne filtere.

Druga mogućnost, navodi Yanagisawa, jest da optimisti dijele zajednički okvir društveno prihvaćenih ciljeva i vrijednosti – nešto od čega se pesimisti možda osjećaju otuđenima, zbog osobnih uvjerenja, trauma ili socijalnih iskustava. Znanstvenici zaključuju da optimisti možda zaista ne samo da vide čašu napola punu – već imaju mozgove koji znaju kako je održati punom.

Optimizam ne iskrivljuje stvarnost

Profesorica Lisa Bortolotti, filozofkinja s britanskog Sveučilišta u Birminghamu, komentirala je da ovo otkriće dodatno potvrđuje kako optimizam ne mora biti oblik iluzije.

“Optimizam ne iskrivljuje stvarnost, već mijenja način na koji ona utječe na nas,” rekla je. Prema njezinu mišljenju, dokle god pozitivan pogled motivira osobu da teži ostvarenju ciljeva, on može biti korisna strategija. No upozorava da neće biti djelotvoran ako osobu učini nespremnom za izazove.

Ne treba izmišljati pilulu za sreću

Profesor Srećko Gajović, neuroznanstvenik s Biomedicinskog istraživačkog središta Šalata (BIMIS) Medicinskog fakulteta u Zagrebu, smatra da ova studija pokazuje snagu današnjih tehnologija snimanja mozga, ali i matematičke analize dobivenih podataka.

“Ako bismo prihvatili ovakvo snimanje kao biološki biljeg kako mozak obrađuje ono što nazivamo optimizmom, to znači da bismo mogli mjeriti individualnu razinu optimizma. Ovo bi omogućilo zamisliti društvenu ili medicinsku intervenciju kojom bi osobe postajale ‘više’ optimistične”, kaže Gajović.

Premda na prvi pogled može izgledati privlačno uzeti “pilulu” za optimizam i povisiti kvalitetu života i povećati razinu zdravlja, to je jednako toliko i zastrašujuće.

Shvaćanje optimizma kao “pozitivnog” svojstva osobe, a pesimizma kao “negativnog” svojstva, vrlo je dvojbeno. Štoviše, studija to veže sa sretnim i nesretnim obiteljima, povlačeći paralelu da su “optimistične” slike mozga uvijek iste, dok su “pesimistične” na različite načine izobličene. Ovo nametanje standarda kako bi se netko trebao osjećati i ponašati, čak i kakav bi mozak trebao imati, ukazuje na budućnost u kojoj na “sličnoj frekvenciji” sa sebi sličnima proizvodimo pozitivne osjećaje. Optimizam time postaje zadano stanje, a čovječanstvo je tu pozvano u borbu protiv kako “negativnih” osobnih svojstava, tako i “negativnih” mozgova. Zaključio bih ovo ipak u maniru optimista, da bi nas ovakva ozbiljna istraživanja trebala više zabavljati nego zabrinjavati, kako bi se nakon ljetnih odmora svi vratili u svoje sredine puni optimizma potrebnog za nove radne pobjede”, poručio je Gajović.

(TIP/Izvor: Index.hr/Autor:  Nenad Jarić Dauenhauer/Foto: Ilustracija/Klix)