U Bosni i Hercegovini skoro na mjesečnom nivou organizuje se bar jedna konferencija, seminar, vikend o klimi i energiji, čija je osnovna poruka neophodnost ubrzane energetske tranzicije, zelene agende i dekarbonizacije. I onda u takvom okruženju, kada su ovakvi skupovi dobro sponzorisani i medijski propraćeni i na kojima skoro pa obavezno budu i predstavnici vlasti, rudnici i rudari ostaju sami svjesni da je njihovo vrijeme prošlo. Ili možda nije.

Naši rudari ne očekuju da budu pitani oko energetske tranzicije, ali očekuju da budu upoznati sa njom. Donošenje odluke o ubrzanom odricanju od uglja nosi i odgovornost za funkcionisanje elektro-energetskog sistema jednog dana bez uglja. Ne možete kontinurano i intenzivno, nekada čak i agresivno, govoriti o dekarbonizaciji, početkom ove godine pokrenuti priču o neophodnosti zatvaranja svih jama u kojima se kopa ugalj, a onda, danas, tražiti povećenje proizvodnje uglja. Rudarska nauka to ne poznaje a rudarska praksa tako ne funkcioniše. Povećanje proizvodnje uglja traži minimalno jednu do dvije godine priprema ležišta uglja, zavisno od metode otkopavanja i količine otkrivke, uz danas kao nikad obavezne investicije. Danas imamo lokalne zajednice sa pripadajućim rudnicima uključene u projekte tranzicije rudarskih regija, svi uključeni bar deklarativno podržavaju tranziciju i neminovno zatvaranje rudnika, a onda od istih tih rudnika očekujemo povećanje proizvodnje uglja, ne ide jedno sa drugim.

Ipak, pravo pitanje jeste šta se to u funkcionisanju našeg elektro-energetskog sistema, ali i u globalnim odnosima, promijenilo pa smo posljednjih dana svjedočili intenzivnim sastancima i ponovnom vraćanju na dnevni red problema funkcionisanja elektro-energetskog sektora bez dovoljnih količina uglja u Federaciji Bosne i Hercegovine. Dobro je što se nadležno ministarstvo uključilo u aktualizaciju ovog problema, isto kao što je bila prava odluka da se napokon poveća cijena uglja, jer da nje nije bilo rudnici bi danas bili u daleko gorem položaju. Koliko će ministarstvo uspjeti vratiti rudnike pod patronat onima kojima rudnici po zakonu odgovaraju i koliko će ih otrgnuti od uticaja lokalnih politika, ineresnih grupacija i moćnika, ostaje da se vidi. Međutim, ministarstvo se mora uključiti i u planiranje realnih i stvarnih potreba za ugljem u narednom periodu, bar za narednih deset godina, kao i pružiti pomoć rudnicima u zatvaranju toliko potrebnih investicija kako bi ta, planirana proizvodnja bila ostvariva.

Nije nova vijest da se posljednjih godina u svim rudnicima F BiH, u nekima od njih drastično, smanjuje proizvodnja uglja, sigurno uzrokovana i obavezama preuzetim po pitanjima dekarbonizacije. Nije realno ni očekivati da će svi rudnici i u budućnosti raditi, neki od njih će se vrlo brzo zatvoriti isključivo zbog nerentabilnog poslovanja. Smanjenje proizvodnje uglja prati smanjenje planova na osnovu energetskih potreba koje Vlada F BiH usvaja na početku svake godine. Proizvodnju uglja od 7,8 miliona tona iz 2017.godine u osam rudnika u državnom vlasništvu mi smo smanjili taliko da ćemo uvu godinu, kako danas stvari stoje, završiti sa nešto više od 4,0 miliona tona iskopanog uglja, od planiranih 6,1 miliona tona. Za prvih devet mjeseci ove godine naši rudnici su otkopali 69,63 % planiranih količina uglja. Tradicionalno Banovići su tu najbolji sa 93,69 % ostvarenog plana, Kreka sa 71,37 % i Kakanj sa samo 56,80 %. Svi ostali rudnici, osim Gračanice i djelimično Breze koji i onako imaju male planove, su daleko ispod planirane proizvodnje.

Na globalnom nivou, ova godina je pokazala kako je tržište električne energije osjetljivo na vanjske uticaje, od ratnih sukoba, loše hidrologije, vremenskih nepogoda, i pored ogromnih ulaganja u obnovljive izvore električne energije.

Bez obzira i na značajno povećanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora cijena uglja na svjetskom tražištu ostala je stabilana. Na osnovu gornjeg dijagrama primjetan je i njen blagi porast u tekućoj godini. Obzirom da nam dolazi zima i da cijena plina na tržištu raste očekuje se i da će ugalj u nekoliko evropskih država ove zime bar djelimično zamijeniti plin u proizvodnji električne energije, bit će ekonoski isplativiji bez obzira na takse emisije ugljen-dioksida (CO₂), dodatno povećavajući potražnju za ugljem. Ako znamo i da je cijena električne energije posljednih mjeseci na berzi, radnim danima, skoro redovno iznad 100 E/MWh a početkom večeri dostiže i 300 E/MWh, onda je slika potpunija. Sa ovakvom cijenom električne energije njena proizvodnja spaljivanjem uglja u našim termo elektranama više je nego isplativa i daleko jeftinija nego da je uvozimo. 

A za one koji misle da je otkopati ugalj tako jednostavno i da se povaćanje proizvodnje uglja može ostvariti kada god mi to želimo bez dugoročnih planova i investicija, najbolji primjer je način razmišljanja ozbiljnih država i sistema, podacima IAE, Međunarodne agencije za energiju.

Nove projekcije korištenja uglja, prvenstveno u proizvodnji električne energije u svijetu do 2035. i 2050. godine, govore nam o tri scenarija STEPS (detaljan postepen prijelaz sa uglja na druge izvore energije), APS (prijelaz sa uglja prema pruzetim obavezama i datim obećanjima) i NZE (potpuni ubrzani prijelaz sa uglja na druge izvore energije). U sva tri scenarija do 2035. godine sve države koje imaju ugalj i dalje će ga proizvoditi i koristiti, Indija bi čak u jednom scenariju i povećala proizvodnju. Samo u jednom scenariju (NZE) do 2050. godine SAD, Australija i razvijene države (AE) će u potpunosti prestati sa korištenjem uglja.
Znamo li mi koliko će nam uglja trebati 2035.godine?

(TIP/Autor: dr.sc. Safer Demirović, dipl.inž.rudarstva)