Vjera Ivanišević Andrijić posljednja je partizanka koja se sjeća kako je bilo boriti se na Sutjeski i Neretvi. Oni koji su imali priliku upoznati ovu nekadašnju bolničarku Prve dalmatinske proleterske udarne brigade opisuju je kao vedru, nasmijanu i punu energije.

Ova čuvarica historije, koja je svjedočila obnovi nogometnog kluba Hajduk na Visu 1944. godine, u martu ove godine je proslavila stoti rođendan.

– Izašla sam živa i zdrava – od Crne Gore, Sutjeske, Zelengore, Bosne… Nije bilo lako, ali moral u našoj vojsci bio je nepokolebljiv. Goloruki smo se borili, a ranjeni su se vraćali u borbu – prisjetila se Vjera s ponosom svojih partizanskih dana.

Potomak starih splitskih porodica (rodica Gorana Ivaniševića), rođena je u martuu 1924. godine u Radunici. Nakon djetinjstva provedenog u Radunici, njena porodica preselila se u Zentu. U velikoj i konzervativnoj porodici živjelo je 11 članova, dok se stričevi nisu oženili.

-Živjeli smo od onoga što nam je zemlja dala – rekla je Vjera za Dalmacija Danas.

– Split je bio mali. Ovo šta mladost danas ima mi nismo imali. Jedina fešta nam je bio sv. Duje. Znali smo da ćemo ić na Rivu, znala sam da će mi otac kupit balun ili bebu, ili sladoled. Velikih prohtjeva nije bilo. To su bile fešte, a Split je onda bio pun mladosti i veselja, samo što je moju mladost prekinuo Drugi svjetski rat. Jedan dio moje mladosti, do 18. godine, je bio u Splitu, a drugi dio je prohujao s ratom – kaže Vjera koja se tako mlada odlučila pridružiti antifašističkom pokretu.

Zahvaljujući inicijativi Milke Planinc sa 18 godina pridružila se partizanskom pokretu.

– Kad sam imala 18 godina, opredijelila sam se za pokret. Sa mnom je u školi bila Milka Planinc, ona je bila pokretač. S njom sam se kasnije našla na Visu – nakon šta sam provela četiri godine u partizanima, našle smo se na Visu. Padom Italije mi smo sa našom jedinicom išli na Vis. Na Visu se Hajduk formirao, imao je svoj kompletni sastav. Ljubav moga života upoznala sam na Visu. Kad je bilo više odmora, plesali smo, pjevali, zabavljali se. On mi je upa u oko. Pjevalo se, a on je pjeva samo tako. Izašla sam živa i zdrava, od Crne Gore, Sutjeske, Zelengore, Bosne, Like… Nije bilo lako, ali takvog morala u toj našoj vojsci je bilo – goloruki smo bili, nismo imali ništa, ali i ranjeni su išli nazad u borbu – ispričala je.

Nakon oslobođenja Splita, kratko su boravili u gradu prije nego su se morali vratiti na Vis zbog ponovnog pada Splita u neprijateljske ruke. Kasnije su krenuli prema Istri, gdje je uslijedilo konačno oslobođenje.

Vjera se udala za ljubav svog života, partizana sa Korčule, s kojim je dobila dvoje djece. Danas živi u Splitu, a radost joj donose troje unuka i petoro praunuka.

– Nije bilo lako dogurati do stote godine života. Ali, evo me, tu sam. Samo su me noge malo izdale. Puno toga sam kroz život prošla, i lipog i grubog. Možda je najteže bilo u partizanima. Bila je to teška, ali veličanstvena borba – navela je Vjera na proslavi svog stotog rođendana.

(TIP/Izvor: Depo)