Za autobus iz filma ‘Ko to tamo peva’ stitgle četiri ponude iz Srbije, ali on nije na prodaju

Za autobus iz kultnog filma “Ko to tamo peva”, vjerovatno najpoznatiji rekvizit iz arhiva Jadran filma, stigle su četiri ponude iz Srbije, no u upravi nekadašnjeg “jugoslovenskog Hollywooda” iz zagrebačke Dubrave odlučno odgovaraju – autobus nije na prodaju. “Dobili smo ponudu za saradnju od više firmi koje se bave produkcijom s područja bivše Jugoslavije, ali i četiri ponude iz Srbije za prodaju autobusa s natpisom ‘Krstić i sin’. No, to smo morali otkloniti jer taj autobus, jednostavno, nije na prodaju”, kazao je predsjednik uprave Jadran filma Vinko Grubišić.

Dodao je da nastavljaju prije nekoliko godina započetu obnovu autobusa čiji je završetak, kako ističe Grubišić, “nažalost, zaustavila propast jedne velike hrvatske korporacije koja je trebala biti sponzor”. Nakon poslovnog sloma tog nekad i u Evropi moćnog, ali neostvarenog pokrovitelja, Grubišić ističe da su uspostavljeni odnosi s nekoliko drugih sponzora, ali i da su obnovu ipak, za sada, odlučili nastaviti sami.

Nastavlja i kako je riječ o ozbiljnom ulaganju u temeljitu rekonstrukciju tog mercedesovog autobusa, jer, kako u zagrebačkoj Dubravi ističu, a parafrazirajući citat iz “Ko to tamo peva”: “Njemačka vozila su najbolja na svijetu – Die Beste”.

“No, međutim, naša želja koja je značajno usporila obnovu jeste da autobus učinimo mehanički prihvatljivim i tehnički potpuno ispravnim, odnosno da bude u voznom stanju. Moramo ga ostaviti vizuelno originalnim, ali tehnički ispravnim da može voziti kao registrovan autobus”, kaže Grubišić.

On je rekao da će se taj atobus zaista voziti po putevima bivše Jugoslavije. “Zaista će tu biti i neki Miško koji će nas voziti zavezanih očiju. Uostalom, to nam ionako rade”, zaključio je.

Kako ističu u Jadran filmu, riječ je o autobusu mercedes-benc O 3500 koji se proizvodio od 1949. i koji, suprotno uvreženom mišljenju, nije bio model koji se mogao voziti po srpskim provincijskim zemljanim putevima uoči izbijanja Drugog svjetskog rata i bombardovanja Beograda, završne scene filma Slobodana Šijana.

Bio je to velikoserijski autobus, a njegova cijena se sada uobičajeno kreće oko 60.000 eura jer kolekcionari ne preferiraju autobuse i kamionski program. Kao “obični” oldtimer ima takvu vrijednost, ali kao ključno vozilo u filmskom remek djelu  jugoslovenske kinematografije njegova vrijednost dramatično raste.

Tehnološki, ugradićemo novi motor, obnoviti podvozje i ugraditi dvokružni kočnički sistem da autobus može izaći na put. Ugradićemo novu opremu, ali poštujući izvorno stanje. U principu to će biti “show car” za područje cijele bivše Jugoslavije, ističu u radionici Jadran filma. Kažu da povratak u izvorno stanje znači i originalnu boju autobusa, natpis “Krstić i sin”, ali i dimnjak i rupe na krovu autobusa od sačme ispaljene iz puške lovca kojeg je filmski oživio Taško Načić, peć bubnjaru i improvizirani roštilj kojim su vješto rukovali vozač Pavle Vuisić i njegov Miško, Aleksandar Berček, te drvene stolice na kojima su sjedili filmski likovi koje su oživjeli Danilo Bata Stojković, Dragan Nikolić, Slavko Štimac, Neda Arnerić i ostali.

No, upitno je hoće li se u povratku autobusa koristiti i prateća filmska muzika, kao i odati omaž starici koja se u par kadrova filma vozi u tom autobusu i nestaje bez izgovorene riječi. Kako ističu u Jadran filmu, o muzici će se još odlučivati, ali starica nije bila “standardna” oprema filma pa samim tim ne može biti i standardna oprema autobusa.

Zaključuju i kako je obnovu autobusa značajno usporila korona kriza, potres i oluja koji su poharali Zagreb i Dubravu zbog čega su rokovi njenog završetka pomjereni za godinu dana. No, osim što je navedeni autobus najvjerovatnije najpoznatiji, a zasigurno najveći filmski rekvizit Jadran filma, on je i kruna ove godine pokrenute obnove arhiva i fondova tog nekadašnjeg filmskog diva.

U očekivanju dolaska obnovljenog autobusa “Krstića i sina”, vrijedno je istaći i da je u Jadran filmu početkom ove godine otvoren novi savremeni i potpuno opremljeni arhiv u koji je prebačeno oko 1.660 filmskih traka hrvatske kinematografije nastalih od njenog osnivanja 1946. do 2004. Osim toga, najavljena je i obnova i revitalizacija pratećeg filmskog gradiva, uključivši i filmske plakate među kojima je i Pikasov plakat za “Bitku na Neretvi” koji bi, prema planovima, trebali biti stalno izloženi u prostoru Jadran filma, ali i reinterpretirani u izvedbi studenata Akademije likovne umjetnosti.

Osim filmova, plakata i autobusa, planirana je i obnova ili prenamjena ostalih bisera njihovog arhiva – voznog parka u kojem većinu čine vozila iz Drugog svjetskog rata, kao i kostimografije koja čuva oko 10.000 kostima korištenih u produkcijama ili koprodukcijama Jadran filma.

“Vozni park ‘naslonjen’ na Drugi svjetski rat ima oko 70 do 80 vozila. No, većinom su to vozila iz visokoserijskih ratnih programa tako da, nažalost, na kolekcionarskom tržištu ne vrijede puno. Postojala je mogućnost da sva ta vozila doniramo Vojnom muzeju, ali i da preko evropskih fondova tu napravimo hangare i da ih konzerviramo. U principu sve što je naslijeđeno i dalje je sačuvano”, ističu u Jadran filmu.

Kao bisere kolekcije ističu predratnu tatru, citroen traction avant, “ratni” opel blitz, rijetko očuvani “ratni” motocikl zündapp KS 750, te legendarno njemačko ratno vozilo Kübelwagen koji je, prema dokumentaciji, navodno pripadao vozilima iz pratnje njemačkog generala Alexandera Löhra.

Naravno, tu je i veliki broj američkih vojnih kamiona. Interes za “ratnim” voznim parkom Jadran filma i dalje postoji – zadnji put su korištena prije nekoliko mjeseci u snimanju filma O’Dessa u Zagrebu i okolini, ističu u Jadran filmu. No, tu su i problemi s korištenjem voznog parka nastali neumitnim razvojem filmske tehnologije.

Problem s masovnim korištenjem vozila iz fonda Jadran filma za nove produkcije upravo je moderna tehnologija. Koriste se uglavnom samo jedno ili dva vozila, uglavnom kamiona, zaključuju u Jadran filmu.

Neiskorišteni i izuzetno bogati fond Jadran filma je i kostimografija u kojoj se još i sada čuva oko deset hiljada kostima i oko 40.000 pripadajuće opreme za te kostime – uglavnom šešira, kapa, cipela, remena, šalova, rukavica, torbi i damskih torbica.

“Tu je zapravo cijela historija hrvatskog i jugoslovenskog filma. Od svakog filma je ostalo ponešto”, ističu u Jadran filmu. Među njima su i biseri kostimografije, na primjer kaputi iz filma Krste Papića “Izbavitelj”, tunike i carski kostim iz “Čovjeka koga treba ubiti” Veljka Bulajića, kostimi iz nebrojenih ratnih filmova, ali hrvatskih klasika poput serije “U registraturi”.

Najvredniji kostimi dislocirani su u zgradi uprave Jadran fima, gdje su u dvije sobe pohranjeni kostimi za planiranu ekranizaciju Gričke vještice. No, puno toga u filmskom gradu u Dubravi ipak nedostaje. Nažalost, kostimi iz “Seljačke bune” Vatroslava Mimice nisu u fundusu Jadran filma.

“Ljudi nas često pitaju, ali pretpostavljamo da su završili na sadašnjoj Hrvatskoj radioteleviziji s kojom je Jadran film i snimio taj film i seriju i gdje su te kostime, najverovatnije, otpisali”, ističu u Jadran filmu. Kažu da su preuzeli brigu o kostimima krajem 80-ih godina prošlog vijeka kada je prošlo “zlatno vrijeme” tadašnjeg jugoslavenskog “Hollywooda” i brojnih, u to vrijeme, najčešće ratnih (ko)produkcija.

“Uniforme su se šile u Konfeksu, u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, ali i u Kamenskom što dokazuje i dosta etiketa koje nalazimo u tim kostimima. Problem je s uniformama što su mali konfekcijski brojevi, barem kako se to vidi u sadašnje vrijeme”, govore u Jadran filmu napominjući da je svojevremeno postojao i veliki interes pojedinaca za iznajmljivanje vojnih odora.

Uniforme iz Drugog svjetskog rata nikada se nisu mogle iznajmiti “privatno”, nego samo za pozorište,  film i televiziju. S tim da su, ističu u Jadran filmu uvijek bili jako oprezni, moralo se znati ko što radi, a iznajmljivalo se samo uz ovjereni “papir” produkcijske kuće.

Interes za kostime još i sada postoji, no to su sve već ljudima poznati “outfiti” za kojima je sve manja potražnja. Do prije korone još je i bilo kakve – takve privatne potražnje, a sada ljudi kao da su potpuno izgubili interes, zaključuju u Jadran filmu.

No, potvrđuju da ih još i sada, doduše rijetko, zovu pojedinci sa specijalnim zahtjevima – poput onog imaju li šešir koji je nosio Ljubiša Samardžić kao “Crni Roko” u seriji “Kuda idu divlje svinje” koji, nakon velike potrage, ipak nije pronađen. Nedavno je predložena potraga za kostimima i rekvizitima najskuplje jugoslavenske produkcije, filma “Bitka na Neretvi”, a iskazani predmet interesa jest kožna jakna koji je nosio Jul Briner kao inženjerac Vlado koji je, barem na filmu, uspio razoriti most.

Za kraj, u Jadran filmu najavljuju i njima vrlo poseban, “nostalgičarski” projekt, “After war party” koji bi se trebao održati 29. novembra u prostorima Jadran filma s korištenjem kostimografskih elemenata iz Drugog svjetskog rata – partizana, Nijemaca, ustaša, četnika i ostalih. Za one koji ne znaju, poručuju iz Jadran filma, bio je to Dan Republike propale države Jugoslavije.

(TIP/Izvor: Beta)

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena        

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima. Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.

  1. Привет всем! Для всех, кто ценит стихи, поэмы и самостоятельное творчество, Мay Poems представляет лучшие произведения ведущих мировых поэтов и…