Veliki dio naših života kao roditelja sastoji se od toga da djecu tjeramo da rade stvari koje ne žele, da ih podučavamo lekcijama, pripremamo ih za budući uspjeh, ali njima treba i bliskosti, bezbrižnosti…

Prije par godina institucija Harvard Graduate School of Education provela je prvo nacionalno istraživanje o roditeljstvu i pritisku koji činimo nad njima da budu uspješna od samog početka školovanja. Otkrili su da jedan od najvažnijih elemenata kvalitetnog odgoja zapravo ima veze s načinom na koji se roditelji odnose prema djeci, a koji na koncu šteti njihovom samopouzdanju i samopoštovanju.

Naime, najuspješniji roditelji ne kritiziraju konstantno djecu, dok neuspješni zapravo stalno nešto djeci prigovaraju, prenosi 24sata.hr.

Kada je roditelj kritičan (‘Zašto ne možeš biti sličniji svom bratu?’) ili kada se ljubav čini uvjetnom (‘Očekujem ovo i ono do kraja polugodišta!’), dijete se počinje osjećati manjkavim. Te emocije za njega su previše, ne zna se nositi s time, one ga čine nesretnim.

Kako bi se nosili s tim bolnim osjećajima, djeca nauče skrivati ​​tko su doista te umjesto toga žele postati osobe za koje vjeruju da ih njihovi roditelji žele ili trebaju.

To može dovesti do toga da djeca razviju ono što psiholozi nazivaju ‘lažnim ja’. To je kao neka ‘maska’ osoba kojom se služe kao strategijom suočavanja. I time oni dobivaju ljubav i podršku koji su mu potrebni da preživi. Posljedica je da se osjećaju posramljeno i nevoljeno.

S vremenom, to lažno ja može dovesti do toga da izaberu pogrešne prijatelje, partnere ili karijere, jer oni u biti žive tuđi život.

S druge strane, roditelji koji odgajaju najjaču i najotporniju djecu stvaraju okruženje koje im dopušta da griješe i da se ne boje neuspjeha.

Još uvijek možete voljeti osobu, ali ne volite njezine poteze i radnje. Kada to dvoje možemo jasno razdvojiti, dijete ne povezuje svoju vrijednost sa svojim ponašanjem, bilo ‘dobrim’ ili ‘lošim’.

To ne znači da ne možete imati očekivanja od svog djeteta. Samo morate voditi računa o tome kako izražavate te brige. Kada se dijete ponaša na načine koji nisu u skladu s našim vrijednostima ili nadama, ipak trebamo pokazati toplinu čak i dok izražavamo razočaranje.

Djeci treba u svakom slučaju pokazati da ih cijenimo.

Veliki dio naših života kao roditelja sastoji se od toga da djecu tjeramo da rade stvari koje ne žele, da ih podučavamo lekcijama, pripremamo ih za budući uspjeh. Ali kad se naprosto ne družimo s djecom, već samo odrađujemo s njime razne zadatke, nešto se izgubi u našem odnosu.

Profesor psihologije na Sveučilištu York Gordon Flett kaže da je važno obratiti pozornost na ‘mikro-vježbe’ s djecom. Ljutite li se kad vam djeca uđu u sobu ili ih samo ispitujete o školi – ako je to potvrdno, odnos treba promijeniti.

U tu svrhu, psihologinja Susan Bauerfeld preporučuje da vlastitu djecu pozdravite barem jednom dnevno kao da su obiteljski psići: s potpunom, besramnom radošću. To uključuje fizičku nježnost i razigranost.

Profesor Scott Galloway s NYU-a se slaže. U svojoj knjizi ‘Algebra sreće: Bilješke o potrazi za uspjehom, ljubavlju i smislom’, on piše o svojoj majci: – Za mene je ljubav bila razlika između nade da netko misli da sam divan i vrijedan – i spoznaje da netko misli – .

A djeca koja su odgajana u fizički ljubaznom kućanstvu prijavila su manje depresije i tjeskobe i više razine suosjećanja kao odrasli, prema studiji Sveučilišta Notre Dame.

Zato je vrijeme za igru ​​kao obitelj vrlo bitno. Kad ne nađemo vrijeme za igru, gubimo neke od najkvalitetnijih interakcija koje možemo imati sa svojom djecom – u zajedništvu i jednakosti, piše CNBS.

(TIP/Foto: Dreamstime)