Bosna i Hercegovina ima izuzetne prirodne resurse za poljoprivredu, kao što su plodna zemljišta, povoljni klimatski uvjeti i vodni resursi. I pored toga, poljoprivreda i prehrambena proizvodnja u zemlji suočavaju se sa brojnim izazovima, uključujući zastarjelu poljoprivrednu tehnologiju, nedovoljna ulaganja države u ovaj sektor, nedostatak stručnosti u oblasti upravljanja i nedovoljno koordinirane politike.

Dvije oblasti od vitalnog značaja za nacionalnu ekonomiju trpe neravnotežu između izvoza i uvoza, visoke cijene domaćih proizvoda i nedovoljne konkurentnosti na međunarodnom i domaćem tržištu.

„Situacija je takva da su nadležne vlasti i resorna ministarstva poljoprivredu praktično u potpunosti zanemarili. Oni apsolutno ne vide značaj zapošljavanja radne snage u ruralnim područjima kroz dobru organizaciju poljoprivrednih zadruga, kako bi se praktično podsticala i potpomagala domaća proizvodnja za potrebe domaćeg tržiša. Imajući to u vidu, uvozni lobi i uopšte organizacije koje se bave uvozom hrane to koriste“, kaže Zoran Pavlović, ekonomski analitičar i savjetnik. S druge strane imamo kupce, dodaje, a to su „veliki trgovinski sistemi, koji ne znaju ili nemaju mogućnost da prihvate i prime male proizvodne količine koje bi mogli isporučiti individualni proizvođači i orijentišu se na uvoz“.

Uvoz veći od izvoza

Domaći mali proizvođači nemaju organizacijsku mogućnost lokalne prodaje svoje robe, a cijene uvoznih proizvoda su trenutno tako visoke da je neshvatljivo zašto država na pravi način ne pomaže razvoj domaće proizvodnje. Situacija je gotovo identična kada je proizvodnja u oblasti preradarstva, stočarstva, te uzgoja i proizvodnje voća i povrća u pitanju.

„Bilo bi prirodno i normalno da iskoristimo potencijale koje imamo u Lijevča polju za redovnu proizvodnju i u Hercegovini za ranu proizvodnju. Ali u tom slučaju mora država da praktično donese određeni set ograničenja uvoza kada dođe vreme berbe naših proizvoda, jer tada je kraj sezone u Grčkoj i Severnoj Makedoniji, i ne bi se smela uvoziti ta roba već bi se morala ostaviti na prodaju domaća proizvodnja. Pošto toga nema, domaći proizvođači sve više odustaju od proizvodnje i sve manje imamo poljoprivrednih proizvođača i uzgajivača u domene voćne proizvodnje, tako da smo praktično sami sebi odsekli granu na kojoj treba da sedimo“, kaže Pavlović.

Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, koji su objavljeni u publikaciji „Robni promet sa inozemstvom 2022“, entitet Federacija BiH je u prošloj godini ukupno izvezao robe u vrijednosti od 12.106.706 konvertibilnih maraka (6,19 miliona eura), od čega u oblasti proizvodnje prehrambenih proizvoda 429.004 konvertibilne marke (219.000 eura), dok je uvezao robe u ukupnoj vrijednosti 20.395.216 konvertibilnih maraka (10,43 miliona eura), od čega prehrambemih proizvoda u vrijednosti od 1.689.899 konvertibilnih maraka (864.000 eura). Dakle, jasno je da se više uvozi hrane nego što se izvozi.

U entitetu Republika Srpska je slična situacija. Prema podacima objavljenim u biltenu „Spoljna trgovina“ u izdanju Republičkog zavod za statistiku ovaj bh. entitet u 2021. godini izvezao je robe u vrijednosti od 4.429.259 konvertibilnih maraka (2,26 miliona eura), od čega prehrambenih proizvoda u vrijednosti od 210.582 konvertibilne marke (108.000 eura), dok je uvezeno robe u ukupnoj vrijednosti od 5.580.523 konvertibilne marke (2,85 miliona eura), od čega prehrambenih proizvoda u vrijednosti od 659.433 konvertibilne marke (337.000 eura).

Vratiti se organizaciji zadruga

Objektivno gledajući perspektiva domaće prehrambene proizvodnje u Bosni i Hercegovini je vrlo loša. S jedne strane, mladi ljudi napuštaju selo i ne vide isplativost bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom. S druge strane, osim što država ostaje bez ljudi ujedno ostaje i bez proizvodnje koja je bitna u cijeloj toj priči jer zemlja koja nije u stanju da proizvede barem pola hrane koja je potrebna građanima, nije održiva.

„Moramo se vratiti organizaciji zadružnog sektora i pomoći ga, povezati se sa udruženjima proizvođača koji znaju šta su problemi malih proizvođača i praktično pomagati na neki način tim malim proizvođačima da žive. Briga države o poljoprivrednoj proizvodnji mora biti značajno veća, ozbiljnija i financijski bolje podržana, inače ćemo ostati bez nje“, upozorava Pavlović.

Esma Žuna Zjajo diplomirana je inženjerka prehrambene tehnologije iz Jajca. Kaže da bi uvijek prije kupila domaći proizvod, iako je malo skuplji, jer su benefiti za državu i za njene stanovnike višestruki od PDV-a, plaća radnicima, uspješnog poslovanje firmi, kupovine sirovina u Bosni i Hercegovini za firme koje djelimično ili u potpunosti sirovine nabavljaju u BiH itd.

“Primarni poljoprivredni proizvodi su veoma slabo ili nikako označeni po prodavnicama i trgovačkim lancima, te je teško znati odakle je krompir, jabuka, mrkva, luk itd. To su neke od kultura koje bismo u Bosni i Hercegovini trebali i morali imati u našim prodavnicama jer nije u redu da se kod nas prodaje krompir iz Egipta ili neki drugi uvozni, ako imamo krompir kao što je nevesinjski, glamočki, rani hercegovački itd”, smatra Žuna Zjajo.

Kupcima savjetuje da pri kupovini traže i pitaju za domaći krompir, luk, mrkvu, jer je najbolja i najzdravija ona hrana koja je prešla najmanje kilometara kako bi stigla do stola.

“Svijest naših građana, kad je riječ o kupovini i korištenju domaćih proizvoda, je na jako niskom nivou. To se najbolje pokazuje kad iz godine u godinu imamo članke o milionima litara uvezene vode. Većina građana slabo obraća pažnju da li je nešto domaće ili iz uvoza. Također, trgovački lanci igraju značajnu ulogu u ovom lancu, te trebaju bolje izlagati i pozicionirati domaće proizvode. Često je slučaj da su proizvodi iz susjednih država puno bolje izloženi i zauzimaju veći prostor na policama”.

Dodaje i kako manje domaće firme koje se bave proizvodnjom hrane obično nemaju dovoljno sredstava kako bi zakupili određene police u trgovačkim lancima ili ulagali u marketing, iako imaju jako kvalitetne proizvode koje treba promovisati, kupovati i koristiti.

Brendirati i kupovati domaće

“Treba raditi edukacije o prepoznavanju brendova, kako bi kad dođemo u prodavnicu te brendove kupovali. Čak i djeca u školama bi trebala znati da je Bimal iz Brčkog, a da je Floriol uvozni, da su Plantago i Bonito naši čajevi, a da je Franck uvozni, da je Mlinpek Žitar, Klas i Mlin Majić brašno koje se proizvodi u Bosni i Hercegovini. Skandinavske zemlje imaju jako razvijenu svijest o kupovini domaćih proizvoda i to je model kojem treba težiti, gdje će svi bez pogovora prije kupiti domaće u odnosu na uvozno. Daleko smo od toga, ali od nečega treba početi”, poručuje Žuna Zjajo.

Smatra da je perspektiva prehrambene proizvodnje, kao i svega ostalog u Bosni i Hercegovini, veoma nesigurna i turbulentna, i ne zavisi samo od proizvodnje i proizvoda. Optimistična je jer potencijala ima dosta, ali za dobar prehrambeni proizvod se, kaže, mora puno stvari posložiti – od administrativnih, zakonskih regulativa, inspekcijskog nadzora, pa do dostupnosti sirovine, radne snage, tržišta, distribucije itd.

“Imamo i dosta potenicjala u zaštiti određenih prehrambenih proizvoda, što do sada nismo najbolje iskoristili, a u čemu bi se trebali ugledati na susjednu Hrvatsku koja to odlično radi. Mi nemamo ministarstvo poljoprivrede na državnom nivou, tako da se neke stvari ne mogu riješavati sistemski, nego je to sve isjeckano na entitete i kantone. Poticaji bi svakako trebali biti veći na svim nivoima”, smatra Žuna Zjajo.

Dodaje kako je u svim razvijenim državama procenat iz budžeta koji se izdvaja za poljoprivredu veći nego što je to slučaj u Bosni i Hercegovine. Napominje i da je država bogata onoliko koliko može hraniti svoje stanovništvo, a da je Bosna i Hercegovina trenutno jako nisko na toj listi.

“Još jednom poručujem: kupujmo 387, kupujmo domaće i kupujmo lokalno”.