Mirza Softić: Može li se sreća mjeriti?

Svako barem jednom prođe pored zlatne kočije, samo je pitanje uskoči li u nju.

Ovih dana nam je svima na društvenim mrežama izašla vijest kako su Finci po šesti put zaredom najsretnija nacija Evrope. Svake godine otprilike u isto doba pročitamo članak u kom se prvih 10 zemalja na toj listi uglavnom ne mijenja, pa su tu još i Norveška, Švedska, Island, Danska i Holandija. Ove godine ih slijede Švicarska, Luksemburg i Novi Zeland, a Izrael je nakon prošlogodišnjeg devetog mjesta ove godine na visokom četvrtom.

Kao što vidimo, devet od deset zemalja su izrazito bogate države, s visokim platama i BDP-om, ali i visokim stepenom demokratije. Istraživači su odlučili u obzir uzeti šest varijabli, a to su BDP po glavi stanovnika, podrška okoline, životni vijek, sloboda odlučivanja, velikodušnost i izostanak korupcije. Zbog takvih varijabli, ne čudi zašto je ovih devet zemalja u vrhu. Pored toga, ljude su jednostavno pitali koliko su zadovoljni svojim životom na skali od jedan do deset, i sve je to uvršteno u izvještaj. Nema varijabli poput recimo procenta ljudi koji boluju od depresije, gdje su tradicionalno sretni Finci u evropskom vrhu, i gdje trenutno samo Ukrajina značajnije odskače od finskog procenta od 5,6 posto u odnosu na ukupan broj stanovnika.

Kad bi ta varijabla bila uključena u istraživanje, Afganistan, čiji su stanovnici najnesretniji, bi vjerovatno bio na nekom višem mjestu, s obzirom da je procenat depresivnih u ovoj zemlji daleko ispod svjetskog prosjeka, samo 3,3 posto po podacima sajta worldpopulationreview.com, i uz pretpostavku da se vršilo jednako kvalitetno istraživanje depresije u svim zemljama svijeta.

Ako je vjerovati ovom istraživanju, novac igra veoma važnu ulogu u ukupnom doživljaju sreće. Iako samo jedna od varijabli to eksplicitno govori, vrlo je interesantno da su svake godine iste države pri vrhu ovog spiska, što stanovnicima manje sretnih zemalja šalje poruku da bježe glavom bez obzira na sjever, te da nikad neće biti sretni.

Je li sreća u novcu?

A šta kažu definicije? Jedna od starijih definicija s naših prostora, ona iz beogradskog Enciklopedijskog leksikona iz 1973. godine, kaže kako je sreća subjektivno stanje zadovoljstva, dok današnji istraživači često pobijaju tu definiciju, zalažući se više za objektivni pristup u kom se sreća itekako može izmjeriti.

Jeffrey Sachs, jedan od direktora Programa blagostanja na Londonskoj školi za ekonomiju i koautor gore spomenutog izvještaja, tvrdi kako sreća nije neko nejasno i nedefinisano stanje, nego nešto što se fokusira na materijalno stanje, mentalno i fizičko zdravlje, vrline i dobro građanstvo. Po njegovim riječima, potrebno je učiniti sve kako bismo mudrošću došli do rezultata koji će nam donijeti više mira, prosperiteta, povjerenja, učtivosti, te stvari koje bi se mogle staviti pod kišobran koji se srećom zove.

Povodom ovog teksta kontaktirao sam 50 prijatelja i poznanika, te ih pitao da mi objasne šta je za njih sreća u samo jednoj rečenici. Od svih 50, apsolutno niko nije spomenuo novac na prvom mjestu. Dvoje ih je spomenulo na trećem i četvrtom, a velika većina je rekla kako je sreća za njih zdravlje ili unutrašnji mir. Neki su pak tvrdili da je sreća isključivo njihova porodica, ali se tu radi o mlađim roditeljima koji su porodicu tek začeli. Stariji nisu spominjali porodicu, nego upravo slobodu u odlukama, unutrašnje i vanjsko zadovoljstvo. Većina se takođe složila da sreću čine male stvari, poput osjećaja kad vam se neko obraduje, osmjeha djeteta, odmaranja na suncu, pobjede omiljenog fudbalskog kluba, dobre muzike, razonode, ili čak ljeta. Nekoliko ljudi je spomenulo kako su sretniji ljeti nego zimi, a anketu sam sproveo među ljudima različitih polova, godina, pozadina i nacionalnosti. Svi su spomenuli ljude oko njih, bilo familiju ili prijatelje, što znači da niko od tih 50 ljudi ne voli biti usamljen. Kad sam dobio odgovore od svih, i sam sam se osjećao sretno jer su svi željeli učestvovati.

Sretnih trenutaka je sigurno imala i moja stara majka, rođena 1908. godine, ali nije mogla biti uopšteno sretna osoba jer je sahranila četiri sina i unuka, nije išla u školu i preživjela je tri rata. Tad mi je palo na pamet da su trenutna i opšta sreća možda ipak dvije različite stvari, te da bi se beogradski leksikon mogao referisati samo na trenutke sreće, dok se danas ipak više uopšteno govori o generalnoj sreći.

Priroda kao lijek

Nakon što vidite da u mini istraživanju nema mnogo priče o novcu, postavlja se pitanje zašto je onda BDP jedna od varijabli koje se spominju u istraživanjima sreće, ili npr. da li zaista osjećaj nekorumpiranosti pojačava serotonin. Možda je kod nekih ljudi upravo suprotno? Kako je moguće da je pored ostalih pet varijabli, koje nisu previše vezane za novac, ipak u vrhu devet od deset veoma bogatih zemalja?

Jedan od odgovora na to pitanje mogao bi dati Frank Martella, finski psiholog i profesor na Univerzitetu u Aaltu. On kaže kako je jedna od ključnih stvari koju Finci ne rade, a koja itekako poboljšava osjećaj sreće, to da se ne porede s drugima. Druga osobina koja ih krasi je to što zaista uživaju u prirodi, dok je treća ta da vjeruju jedni drugima, te da ako zaboravite laptop ili novčanik u finskoj biblioteci, velika je vjerovatnoća da ćete ih dobiti nazad.

Isti taj osjećaj imam u Holandiji, gdje se nikad nisam osjećao nesigurno, a nekoliko iskustava s izgubljenim stvarima su uvijek završila pozitivno. Osjećaj koji mi ova zemlja daje kad je imovina u pitanju je zaista impresivan, i mogu posvjedočiti da ulijeva spokoj, osjećaj koji su moji sagovornici mnogo spominjali.

Ako bismo finski pristup primijenili na naše prostore, mogli bismo shvatiti zašto su Slovenci sretniji od ostalih jer znamo da je i u Sloveniji priroda mnogo više na cijeni nego u ostalim zemljama. Tamo ima najviše aktivnosti, a najmanje smeća po planinama, što običnom čovjeku vjerovatno daje makar trenutni osjećaj sreće. Što je južnije, to je i na ovoj skali tužnije, s izuzetkom Kosova čiji su stanovnici navodno sretniji od ostalih.

Imam osjećaj da ih i dalje drži patriotski zanos koji je nas ostale davno napustio i to uglavnom kada smo shvatili da se nismo izborili za bolje. Naši roditelji nam i danas govore kako im je bilo ljepše prije 40 ili 50 godina, kakva su tada bila druženja u Jugoslaviji, i kako im je osjećaj sigurnosti bio neprevaziđen. Istina je i da su bili mnogo mlađi, pa samim tim možda danas nerealno gledaju na sve to. Znam da su moji roditelji samo u 1979. godini kupili novog Spačeka (Citroen 2CV), izgradili kuću na moru i priuštili sebi putovanje u Tursku. Tada ih je u dvosobnom stanu već bilo petoro, što bi danas bilo nezamislivo i što mi govori da su ljudi nekad bili i mnogo zadovoljniji sa manje materijalnog.

Bilo kako bilo, interesantno je pričati o sreći, a probati ne uzeti novac kao jednu od varijabli. Dino Merlin vjerovatno s pravom tvrdi da nije sreća para puna vreća, i da to znaju oni što je imaju. Nismo jednom čuli kako su veoma bogati ljudi završili kao veoma nesretni, a posebno je to slučaj u šou biznisu, gdje svako malo čujemo za neki tragičan događaj. Kada pomislite: “šta im više treba u životu”, onda vidite da sreću zaista ne čini novac.

Stav ili odluka?

U jednom od podcasta na psihološke teme sam čuo tvrdnju kako je sreća stvar odluke, a u drugom da je to stvar stava. Da bismo bili sretni, potrebno je stvari preuzeti u svoje ruke i iz života izvući najbolje. Tako ćemo kad-tad doživjeti uspjeh, doći barem do nekih zacrtanih ciljeva i postići nešto što je barem blizu sreće. Od kukanja nema selameta ili što bi se reklo u pjesmi Zabranjenog pušenja, “ko će slušat’ tuđu muku”. Na sebi sam primijetio da već odavno nemam tolerancije za negativne emocije, a otkako ne prilazim negativnim osobama, osjećam se mnogo bolje. Sreća je u mom slučaju definitivno odluka.

Kada razgovaram s našim ljudima i poredim priče koje čujem u Holandiji od stranaca, dođem do zaključka da Bosna i Hercegovina nije najgora zemlja na svijetu, a naši prostori nisu nešto odakle treba bježati. Jednom sam razgovarao s Arapima koji posjećuju Bosnu i Hercegovinu i svi su mi rekli relativno sličnu stvar: da imamo planine i more, veoma dobru hranu, blagu klimu i prelijepu prirodu. Oni će nastaviti dolaziti i diviti se onome čemu mi ne znamo, a nama će valjda jednog dana doći u pamet da nismo najgori i da možemo bolje.

Rad na sebi je svakako nešto čemu se moramo predati, a onda će nam članci u kojima novinari tvrde da smo najgori, najkorumpiraniji, najskuplji, najmanje perspektivni itd., zvučati bezazleno. Bez rada na sebi ćemo teško postići išta od zacrtanog jer sreća se, kako je govorio pokojni Ivica Osim, možda treba i zaslužiti.

Svako barem jednom prođe pored zlatne kočije, samo je pitanje – uskoči li u nju.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Mirza Softić)

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena        

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima. Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.