Dok na tuzlanskom Solnom trgu gledam organizovane proteste mase od oko 3.000 ljudi, koji plate primaju iz budžeta Tuzlanskog kantona, a koji su prije tri dana iskoristili prohladnu subotu da izraze nezadovoljstvo odbijanjem Vlade TK-a da im udijeli jednokratnih 1.080 KM, ni slučajno se ne mogu osloboditi utiska o tome da ova, nikakva godina odlazi s još jednom mučnom potvrdom mnogih svojih naopakih svojstava.

ŠTA NAM JE VAŽNIJE?

Ne ulazeći u “gluhe telefone” u višesedmičnoj komunikaciji Vlade TK-a i sindikata budžetskih korisnika, predstavnika više od 10.000 uposlenih u prosvjeti, zdravstvu, kulturi, policiji, sudstvu – jer obje strane potežu argumente, za koje su uvjerene da su čvrsti – teško je biti otporan na otvoreno priznavanje bijedne situacije, u kojoj se nalaze mnogi od ovih ljudi. A o čemu onaj srednjoškolski profesor iz Kalesije, nakon svog 38-godišnjeg prosvjetnog staža, očajnički u TV kameru kaže: “Ovo je dno dna!”

Ovaj događaj je presudio u tome da, umjesto dugogodišnjeg običaja mnogog, pa i ovog, novinara da kraj godine pretvori u pokušaj njenog najsažetijeg sumiranja, tema ove kolumne bude bavljenje sve težim podnošenjem posljedica stanja na tržištu, divljanja cijena, socijalnih zamki, neobuzdane inflacije od skoro 20 odsto… Kada se već poznati problemi s uvredljivo malim penzijama, nezaposlenošću, niskim i nesigurnim platama u dobrom dijelu realnog sektora i zamućene perspektive, naročito mladih, projektuju u sve ono što ovih decembarskih dana neoprezno tiskamo na marginu pažnje i reakcije javnosti, ispada da nam je mnogo važnije kako će se, kada i po kojem urneku formirati nova vlast, nego što je sve izraženiji ram za sliku aktuelnih prilika, u kojima za socijalno ugrožene, potplaćene, gladne i besperspektivne slojeve društva naprosto nemaju osjećaj oni koji su sve suprotno od toga i kojima je sve potaman.

Odavno je to, nažalost, postao iščašeni standard. Garniture državne vlasti, recimo Parlamenta BiH, imaju bezobrazno velika primanja (ne zarade), na koja smo odavno oguglali, ali nismo osujećeni u tome da ih smatramo nečasnim, nemoralnim i otetim iz naših džepova. Pošto je pohlepa postala osobeni znak “elite” državne (i ne samo nje) vlasti, rijetko se desi vijest, novost ili događaj koji nas iznenadi i zatekne. Kao da su se u to uživjele, pa se trude da nas “razvesele”, birokrate i vlastodršci s državnog nivoa su 19. decembra objavili jednu informaciju koja me dvostruko izula iz cipela: prvo – zato što je drskost da nekome uopšte pada na pamet da, u tekućim socijalnim i ekonomskim prilikama, vlastita, dokazano astronomska primanja poveća za gotovo 1.000 KM mjesečno i – drugo – zašto nema ozbiljnije, oštrije reakcije na to što nam je saopšteno?

Zašto, izgleda, nikom u oči nisu pali ovi podaci: po nacrtu odgovarajućeg zakona, za oko 1.000 KM će biti veće plate članova Vijeća ministara, parlamentaraca na nivou države i članova Predsjedništva BiH; osnovica plate im se sa dosadašnjih 535 povećava na 630 KM, pa će član Predsjedništva sa koeficijentom 10 imati za 950 KM veću platu i dobaciće do 6.300 KM mjesečno, državni ministri će imati za 807,50 KM veću platu (pa će to biti 5.355 mjesečno), a šefica Vijeća ministara ima uvećanje od 855 KM (i novu platu od 5.670 KM). Ni parlamentarci nisu zaboravljeni: primanja im se uvećavaju za po 798 KM i imaće mjesečno 5.292 KM.

NIJE ZDRAVO IGNORISATI I POTCJENJIVATI

Osim što se ostaje bez teksta uz ove cifre (kojima još treba prisloniti topli obrok, odvojeni život, mobitele, bagatelnu hranu u restoranu državne skupštine itd), normalan čovjek se odmah sjeti potrošačke korpe, koja košta skoro 3.000 KM i koja je nedostupna običnom smrtniku, prosjeka plate od 1.150 KM u Federaciji, pa mu je još jasnije da pohlepa, kao raširena bolest, ima cijenu koju svi plaćamo. Na primjer, penzioneri, čije dvije i po prosječne penzije će ljudi u vrhu države uzeti svakog mjeseca – jer su osokoljeni, kad su dobili naše glasove, krenu u odlučnu borbu za svoj džep i interes, a ne za to da mi, glasači, budemo manje gladni i bijedni.

Četiri dana pred istek ove, znamo koliko kvrgave, složene i ožiljcima bogate godine, pohlepa koja se neslavno “rascvjetala” u aktu o većim platama i primanjima u državnoj vlasti – iole racionalnom i realnom mnogo toga govori. Najviše to da javno iznošenje nezadovoljstva, protesti i okupljanje uniženih, opljačkanih i zaboravljenih, nije zdravo ignorisati i potcjenjivati. Subotnje okupljanje budžetskih korisnika Tuzlanskog kantona moglo bi biti nagovještaj i znak tog fakta. Tuzlanski i svi drugi protestanti sve više dižu glas protiv svog položaja i odnosa prema njemu. Još na red nije došao – a niko ne garantuje da neće – eksplicitni protest protiv nezajažljivosti i nepojamne pohlepe. Dokazane odlike svake, pa i nove državne vlasti, čiji će akteri, prije nego što su išta počeli raditi, mjesečno u džepove ugurati po skoro 1.000 KM više nego njihovi prethodnici.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Zlatko Dukić)