Božić se do sada uvijek slavio bilo da se radi o vremenu nade ili beznađa, bilo da se radi o vremenu rata ili mira, bilo da se radi o vremenu krize ili nedostatka krize, ekonomske ili bezekonomske krize. Nedavno smo imali, hajdemo reći, i tu zdravstvenu krizu, ali Božić se slavi. To je zapravo jedan pokazatelj koliko ta poruka Božića, odnosno ta činjenica da je Bog postao čovjekom prodire stvarno u ovaj naš svijet, u sve naše okolnosti kada čovjek pokušava upravo u toj činjenici da je Bog prihvatio sve naše uvjete, sve naše okolnosti naći svoj smisao, rekao je u ekskluzivnom intervjuu za Anadolu Agency (AA) Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i trajni apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanjski.

“Prva misao je uz ono što nas dakako katolike ovih dana očekuje to je proslava Božića. Rekao bih da su poruke Božića svake godine iste. Iste u kojem smislu, zato što se spominjemo tog jednog velikog dana, a to je da je Bog postao čovjekom u Isusu iz Nazareta, da se rodio, da je uzeo ovu našu ljudsku narav i da je postao jednim od nas kako bi nas spasio i otkupio. Dakle, u Isusu Kristu koji se rodio u Betlehemu, katolici, kršćani prepoznaju svoga spasitelja i otkupitelja. Ono drugo što je možda promjenjivo jesu okolnosti u kojima se taj Božić slavi. Te okolnosti su različite”, kaže biskup Palić.

Govorio je i o svim izazovima koji u današnje vrijeme pogađaju obitelj, posebno s aspekta sve učestalijeg nasilja u porodici.

“Rekao bih da je obitelj važna stanica društva. Ali, je obitelj važna također i za crkvu. Mi u katoličkoj crkvi za obitelj kažemo da je obitelj crkva u malom. U obitelji se zapravo postavljaju temelji svega. Bilo da se radi o vrijednosti, otvorenosti, spremnosti na žrtvu. Jer, djeca uče u svojim obiteljima ono što je doista vrijedno. Danas na žalost imamo dosta razorenih ili razrušenih obitelji gdje imamo situaciju da je došlo ili do rastave roditelja ili da se, a tome u posljednje vrijeme sve više svejdočimo događa nasilje u obitelji gdje djeca ne mogu rasti i provoditi zdravo to svoje djetinjstvo. Dakako, da su u tom smislu pozvani i država, ali i crkva koliko je to moguće, ponovo nekako, rekao bih senzibilizirati sve za važnost obitelji i važnost obiteljskoga života u jednom društvu”, smatra biskup Palić.

Ako govorimo, kaže, o zadaći crkve, odnosno poslanju crkve to poslanje crkve vidi se u smislu pozivanja na življenje nekih vrednota koje su važne za obiteljski život.

“Ako govorimo o ovom društvenom, političkom okruženju naravno da je tu važno na koji način i ta društvena zajednica prepoznaje obitelj, odnosno koliko je spremna doista pružiti i materijalnu i ekonomsku podršku. Znači ekonomski ojačati obitelj, ali s druge strane i stvarati jedno takvo okruženje gdje će obitelj doista imati onu ulogu koja definitivno njoj pripada”, ističe biskup Palić.

– Ne smije se izgubiti iz vida ono bitno –

Ističe i koliko je važno vratiti se istinskim vrijednostima obitelji, a ne dominantno onog konzumnog, te ističe da je Božić prava prilika za to.

“Mi krećemo u kršćanstvu, katoličanstvu upravo iz te činjenice. S obzirom da je Bog izabrao upravo jednu ljudsku obitelj, da je Isus Krist rođen u ljudskoj obitelji, po tome i ta obitelj dobiva jedno svoje posebno značenje, rekao bih, jedno svoje novo dostojanstvo, jedno svoje novo uzdignuće. I u tom smislu to je i naša polazišna točka tog jednog blagoslovljenog života koji se živi u obitelji, odnosno u obiteljskom zajedništvu. I dakako, onda iz toga proizilazi ova druga činjenica: da je Božić obiteljski blagdan. Postoji jedna talijanska izreka koja kaže: ‘Božićuj sa svojima, a uskrsuj, odnosno slavi Uskrs gdje god stigneš’, to jest gdje se nađeš u tome trenutku. I to s druge strane pokazuje ne samo tu tradiciju. Tako su ljudi slavili i doživljavali Božić nego zapravo i one poruke najprije tog božijeg utjelovljenja u jednoj ljudskoj obitelji, ali s druge strane i poruke koje onda proizilaze iz samog tog slavlja i samog tog blagdana. Dakako, da moramo na osobiti način biti pažljivi i obazrivi da te vrednote koje sama svetkovina Božića nosi u sebi ne budu zasjenjene vanjštinom, odnosno da jednostavno nazovemo sve ovo što se događa”, navodi biskup Palić.

Lijepo je, kaže, da se ljudi susreću. I sada osobito, veli, nakon pandemije koronavirusa osjećamo da smo ne samo radi toga, ali i inače svega drugoga, pa i ovih sredstava koja bi nas trebala povezivati, svih tih medija, digitalnih sredstava da nas ona nekako malo udaljuju.

“Tako da nam je ta bliskost, ta veća povezanost veoma, veoma potrebna. I dobro je, a blagdani su zapravo jedna takva isto prilika, taj duh blagdana mogućnost za povezati ljude. Međutim, ako nam ta povezanost ostane samo na površini, pa ne znamo koji je razlog te povezanosti, da ne znamo gdje su izvori svega toga, onda smo u opasnosti doista izgubiti iz vida ono bitno, a zadržati se samo na ovom nebitnom”, cijeni biskup Palić.

Naglašava važnost suosjećanja i pomoći ljudima u potrebi u ovim izazovnim vremenima u kojim živimo.

“Caritas je jedna dimenzija crkve. Važna dimenzija crkve koja se ostvaruje upravo u toj pomoći bližnjima. I to onima najpotrebnijima. Crkva ima nekoliko dimenzija na kojima počiva. To je liturgija, odnosno slavlje, zajedništvo – to je služenje, dijakonija koja se događa u životu jedne zajednice i u životu crkve. To je koinonia, postoje grčki izrazi koji opisuju stvarnost crkve. To je zajedništvo unutar kojega se živi vjera i svjedoči vjera. I naravno Caritas kao jedna važna dimenzija, rekao bih, tog jednog stupa na kojemu počiva život crkvene zajednice. U tom smislu, dakako da crkva od prvih vremena vidi Caritas kao jednu svoju važnu dimenziju. A, to je dimenzija svjedočenja one ljubavi kojom Bog ljubi nas. Kada govorimo u tom smislu o Božiću tu se također pokazuje ono izvorište Caritasa. Bog se rodio zato što ljubi čovjeka i čovječanstvo. I rodio se u ne baš ljudskim uvjetima. Mi danas koliko god bila kriza, koliko god ljudi oskudijevali, ali nemamo baš vijesti neke da se čovjek rađa u nekoj štali ili da se rađa u nekakvim uvjetima. Sigurno ih ima. Sigurno negdje na svijetu ima takvih uvjeta. Ali, upravo jer se Bog rodio u takvim uvjetima, na rubu tadašnjeg grada, odnosno društva, to je nama zapravo izvorište i pokazatelj gdje danas trebamo prepoznavati lice Boga. I naravno Isus Krist je to rekao: ‘Što god učiniste jednom od ove moje braće meni učiniste.’ I tu kršćani prepoznaju motive svoga djelovanja”, naglašava biskup Palić.

Kad govorimo o toj dimenziji Caritasa, toj dimenziji pomoći uvijek se, kaže, sjeti jednog intervjua Svete majke Terezije.

“Kada je jednom novinaru ponudila da provede cijeli dan s njom i da vidi što ona radi, nakon povratka, a nakon što su prošli ulicama Callcute gdje je ona skupljala bolesnike, one koji su u fazi raspadanja, on je njoj rekao: ‘Majko ja to ne bih mogao činiti ni za milion dolara.’ Majka Terezija mu je odgovorila: ‘Za milion dolara ne bih mogla ni ja, ali ja to činim zato što u licu tih potrebnih prepoznajem svoga spasitelja Isusa Krista.’ Tako da to su ti neki temelji Caritasa. Meni je osobito drago što mi u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji i Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji, možda toga nema puno po medijima, imamo doista jedan Caritas koji konkretno svjedoči tu Božiju ljubav”, veli biskup Palić.

Svakodnevno skrbe, kaže, za 600-tinjak osoba od “kolijevke do groba“. Tu su djeca u vrtićima, tu su potrebni po “našim staračkim domovima“, pa sve do onih dementnih i onih koji su doista u toj jednoj ranjivosti upućeni na druge.

“Tu su onda i naši mobilni timovi koji obilaze potrebne, samce, po različitim mjestima, župama u ovim našim biskupijama. Tako da s te strane doista možemo biti Bogu zahvalni što ljudi prepoznaju to naše djelovanje, što imaju otvoreno srce i što nam pomažu da evo i mi na taj način njihovom pomoći možemo vršiti tu svoju službu ili da tako kažem svjedočiti tu Božiju konkretnu djelatnu ljubav”, poručuje biskup Palić.

Govorio je i o tome kakvo je trenutačno stanje u biskupijama kojima upravlja, na koje je došao sa pozicije biskupa hvarskog prije oko dvije godine.

“Bogu hvala mogu reći da sam doista u ove nepune dvije i pol godine uspio obići i jednu i drugu biskupiju. Uspio sam obići sve župe u Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji, dok je u Mostarsko-duvanjskoj možda ostala jedna ili dvije gdje nisam stigao. Da, ovdje se osjeća i vidi se jedna vitalnost tog jednog našeg vjerničkog života kroz različite aktivnosti. Ne samo što se tiče tog jednog važnog dijela, liturgije, odnosno dolazaka ljudi u crkvu ili slavlja sakramenata nego i evo kroz različite susrete koji se organiziraju bilo na župnim razinama, bilo na dekanatskim razinama ili biskupijskoj razini. Tako da se, Bogu hvala, još uvijek osjeća otvorenost vjernika i taj angažman. Ako me pitate je li to maksimum i dovoljno, sigurno ne u smislu njihovog uključivanja u aktivni crkveni život. Jer, ima toliko područja gdje vjernici sa svojom stručnošću i svojim znanjem mogu još puno toga pružiti i dati. Ali, polako idemo naprijed”, ističe biskup Palić.

– Međugorje – najpoznatija župa na svijetu –

Svi smo, kaže, nekako u Bosni i Hercegovini organizovani tako, pa i sve biskupije pokrivaju nekoliko kantona, odnosno županija.

“Mostarsko-duvanjska biskupija pokriva nekoliko županija i dva entiteta, dok je Trebinjsko-mrkanjska biskupija jednim dijelom u entitetu Federacija BiH, a drugim u entitetu RS, gdje je zapravo i sjedište biskupije, odnosno u gradu Trebinju. Ono sve s čime se mi suočavamo ovdje u Bosni i Hercegovini je odlazak naših mladih ljudi. To je jedan trend za koji bi sigurno trebalo, kako se to u žargonu kaže skupiti sve glave na jednom mjestu i vidjeti što se i na koji način tu može ponuditi. Crkva u tom segmentu ne može baš puno. Nemate nekakvih instrumenata, političkih, ekonomskih kojim bi ste mogli zaustaviti taj trend. Ali, ono što crkva može je sigurno pozivati na poštivanje etičkih i moralnih vrijednosti svih onih koji su odgovorni za život zajednice u ovoj našoj zemlji. S tim u vezi takva je slična situacija i u Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji. Mi imamo tamo različitih vrsta župa. Imamo župne zajednice koje su veoma aktivne i žive. Imamo one župne zajednice koje su povremeno aktivne i žive uz povremene blagdane, gdje oni koji su negdje odselili iz tih župa ponovno dođu i žive, a imamo i one župne zajednice koje svjedoče svojom prisutnošću na tom prostoru. I naravno, za mene kao biskupa je tu važno, i ja vjerujem da svi oni koji tamo žive, oni su svjesni da su tamo manjina. Oni su svjesni da nemaju tamo možda toliku moć neku mijenjati ovo gdje oni vide i osjećaju tu nepravde, ali onu moć koju oni imaju jeste ta duhovna koja izvire zapravo iz te činjenice da i oni kao i drugi, i drugačiji žive tamo i svjedoče svoju prisutnost”, naglašava biskup Palić.

Ono što je, kaže, naravno jedan postulat demokracije, jeste da je demokracija najjača tamo i da je najvidljivija kad štiti manjine.

“I to svima nama u ovoj zemlji koja je tako isprepletena brojnošću jednoga naroda, jedne religije, druge manjine jednoga naroda i jedne religije mora biti jasno i mora biti misao vodilja”, cijeni biskup Palić.

Govorio je i o trenutnim dešavanjima oko Međugorja, te kako će se stvari odvijati u budućnosti kada je ovo hodočašće u pitanju.

“U govoru i to je meni tako razumljivo govori se da je Međugorje svetište. Međutim postoje formalno-pravno, to mi u crkvi znamo, uvjeti koji se moraju zadovoljiti da jedno mjesto ili jedna župa ili jedan prostor bude proglašen svetištem. Međugorje u tom formalno-pravnom smislu još uvijek nije. Ono je župa Mostarsko-duvanjske biskupije. Naravno, najpoznatija župa možda u svijetu. Ali, dakle što se tiče naših tamo propisa Međugorje još uvijek nije svetište. Što će sutra biti, ne znamo. Odluka je kao što se zna na samom Svetom ocu, papi. S tim u vezi dakako, nakon smrti apostolskog vizitatora s posebnim ovlastima pokojnoga nadbiskupa Henryka Hosera, papa je također odlučio imenovati drugoga apostolskog vizitatora za Župu Međugorje, a to je u ovom trenutku monsinjor Aldo Cavalli koji je bio apostolski nuncij u Nizozemskoj. Monsinjor Cavalli vrši u Međugorju svoju službu koju mu je povjerila izravno Sveta Stolica. I on kao apostolski vizitator za Župu Međugorje s posebnim ovlastima i ja kao dijecezanski biskup na čijem području, na čijem teritoriju je Župa Međugorje pozvani smo razvijati međusobnu suradnju. On, monsinjor Cavalli ima točno određenu zadaću. Njegova zadaća je da pastoralno prati ono što se događa u Međugorju”, navodi biskup Palić.

Njegova je, kaže, zadaća kao biskupa, da također bude tu, da imenuje župnika, da isto sa svoje strane, koliko je kao biskupa do njega, bdije nad tom župom unutar onih okvira koje su njemu dane i koje kao jedan od dijecezanskih biskupa ima u svojoj biskupiji, izuzev ono što je izravno dano apostolskom vizitatoru monsinjoru Cavalliju.

“Što će biti u budućnosti? Teško je reći. Mi u ovom trenutku možemo samo reći ono što vidimo i što se doživljava svakodnevno. To je da ljudi svakodnevno dolaze u tu župu, to je da ljudi pristupaju sakramentu pokore – ispovijedi, to je da se ljudi mole. I u tom smislu tako sam i ja rekao kada sam ove godine bio na Festivalu mladih da je moja uloga kao dijecezanskog biskupa jedne biskupije na čijem području se događa takav jedan fenomen, to je još uvijek fenomen, jer nije još konačna riječ rečena, da i ja budem prisutan i da izbliza vidim što se to doista tamo konkretno događa. Rekao bih u tom smislu da je situacija sada, još uvijek monsinjor Cavalli isto često naglašava, praćenja tog fenomena, te situacije, onih događaja koji se u Međugorju događaju. A, s druge strane naravno da i oni ljudi koji su dio te župne zajednice, znači nisu došli odnekle, oni tamo žive, da se tim ljudima pomogne da oni kao pripadnici Župe Međugorje doista i iskreno žive svoju vjeru”, ističe biskup Palić.

S posebnim osjećajima govori o Kosovu gdje je rođen, i gdje mu je ukopan otac.

“Tamo gdje ste rođeni, gdje živite to sigurno obikuje vas u jednom segmentu kao osobu. Naravno da nakon toga slijedi školovanje, slijede različite promjene što onda dalje nadograđuje vašu osobnost. Što se tiče toga koliko mi nedostaje Kosovo, mogu reći da iskoristim prigodu kada god sam u mogućnosti posjetiti tu zajednicu katoličkih vjernika, Hrvata koja je dole još ostala u Janjevu. Tu je i druga, možda puno manja zajednica Hrvata, katolika, ali koja je jednako važna za taj vjerski identitet svakoga katolika koji se rodi dole. Ne govorim sada o katolicima Albancima ili Hrvatima, nego mislim na svakog katolika. To je Župa Letnica, gdje je također poznato marijansko svetište, gdje je također nekada živjelo dosta Hrvata. Danas ih je tamo puno manje. U Janjevu ih živi možda negdje 200-tinjak. Susreću se i oni na žalost sa nesređenom situacijom koja vlada na Kosovu sa tim napetostima koje se još uvijek događaju dole. Ali, tamo gdje živite, gdje ste rođeni zapravo to naravno oblikuje čovjeka. Ako me pitate u kojem smislu je to moje rođenje i te neke godine provedene dole na Kosovu mene oblikovalo, pa u svakom smislu mogu reći, budući da smo bili multietnička sredina, multinacionalna sredina, multireligijska sredina, bez obzira što je Janjevo bilo negdje u većini katoličko, hrvatsko, ali bilo je tu i Albanaca koji su živjeli i muslimana i drugih”, navodi biskup Palić.

– Krize koje proizvode jedna drugu tjeraju ljude sa ovih prostora –

To vas, naglašava biskup, oblikuje u tom smislu da te neke temeljne pojmove suživota već tada shvatite i razumijete.

“S druge strane dakako, ono što i papa naglašava u svojoj enciklici Fratelli tutti – svi mi živimo na ovoj zemlji i svi smo mi odgovorni za nju. Ono što je jedan moj profesor rekao kada smo ga jednom pitali što on misli o ovim Nostrdamusovim proročanstvima, odgovorio je svima nama: ‘Budućnost će biti onakva kakvom je mi učinimo i nije potreban nikakav Nostrdamus da nam to kaže.’ Tako da sam ja Bogu zahvalan da sam rođen u toj zajednici vjernika, toj katoličkoj zajednici, toj hrvatskoj zajednici. Bogu sam zahvalan što mi je dao mogućnost da tada prepoznam, dakako, da smo upućeni jedni na druge i da svi možemo živjeti zajedno ne gubeći svoj identitet i svoju vlastitost, ali naravno poštujući drugo”, cijeni biskup Palić.

Govorio je i o tome koliko stalne tenzije i krize tjeraju ljude ne samo sa Kosova, iz BiH, nego i s cijelog Balkana.

“Postoje različite vrste nesigurnosti. Imamo pravnu nesigurnost, koja možda može, i jeste vidljiva i ovdje u BiH. To je kada recimo za ono što sam vidio da opterećuje ovdje odnose negdje između države i vjerskih zajednica, jeste sigurno to nekako, ne najvažnije, ali jako važno i to će biti sigurno jedno od uvjeta sutra za ulazak u Europsku uniju, a to je pitanje utvrđivanja vlasništva. Danas još uvijek imamo u BiH da su vlasništva, odnosno nešto što je bilo vlasništvo bilo koje vjerske zajednice, da je u jednom trenutku povijesti oduzeto, da je negdje prenamijenjeno ili da je jednostavno još uvijek negdje državno vlasništvo, a da vjerskoj zajednici nije vraćeno. Pitanje prava znači, to je ono prvo i početno, to je da ako mi živimo u nekoj zemlji, u nekoj državi da se čovjek mora zaštititi, odnosno da pravni sustav te države mora biti takav da mu osigurava sve ono što on smatra, što jedna ljudska osoba smatra važnom za življenje svoga života. Tako da kažem postoje različite vrste nesigurnosti. Druga nesigurnost je životna nesigurnost ili životna ugroženost. Bogu hvala, ovdje se kod nas, u BiH, ne osjeća ta životna ugroženost, barem sada. Ali, kada napetosti rađaju jedna drugu, kada su stalno prisutne onda naravno da to utječe i na osobni osjećaj ljudi da se na tom području osjećaju nesigurno”, ističe biskup Palić.

No, kaže, na žalost takve krize koje iz trenutka u trenutak proizvode jedna drugu uzrokuju sigurno i tim jednim osjećajem fizičke ugroženosti, odnosno osjećajem ugroženosti života.

“Možemo govoriti i o ekonomskoj ugroženosti. Jer, i jedna i druga kriza i pravna i ova negdje osobna ugroženost života rađa se naravno i tom ekonomskom krizom. To znači da se to područje odmah smatra kao područje nesigurno za ulaganje, a onda to ima i svoje posljedice. U tom smislu, složio bih se, da te ugroženosti i te trajne napetosti koje se javljaju sigurno pridonose odsudnom osjećaju ljudi, na temelju kojega oni dalje nastoje pronaći negdje sigurno mjesto za život. Za sada im to sigurno nude ove naprednije zapadne zemlje”, ističe biskup Palić.

S obzirom da se najavljuje teška predstojeća 2023. godina, sa puno neizvjesnosti i izazova dao je jasne poruke kako odgovornim – političarima, tako i vjernicima.

“Volio bih kada bi doista svaki onaj kojemu je narod dao u ruke jednu vrstu odgovornosti, za taj isti narod da oni doista odgovorno shvate tu svoju zadaću, to svoje poslanje i da onda u tom svom smislu doista i s velikom odgovornošću to i vrše. Naravno, kada smo govorili o iseljavanju ljudi, da crkva u tom segmentu kao ona koja nije izravno uključena u politiku, ali koja je pozvana pozivati na etičnost, na moralnost, pa naravno ukazivati i na neke anomalije, naravno da u tom segmentu možemo učiniti onoliko koliko možemo učiniti u svojim grancima, u svojim susretima i pozivima. Ali, bih volio da političari doista shvate svoju zadaću i svoje poslanje koje im je povjereno, odgovorno i da onda sve učine da ljudi imaju na kraju krajeva koristi od toga”, navodi biskup Palić.

Što se tiče vjerničke dimenzije, kaže, vjernik je svjestan i ponovno je tu polazište, ali ne samo u Božiću, nego i uopće u povijesti spasenja kako se inače zove taj period, koji je stvarnost Božije objave.

“Vjernik živi s nadom. A, ta njegova nada je upravo položena u istini da je Bog postao djelom ove naše povijesti i da mi za njega nismo slučaj nego da smo njegova voljena bića. Dakako, život se sastoji i od onih lijepih i od onih manje lijepih strana, da ne kažem, ružnih. Ali, i u tim trenucima, kao trenucima krize, grčka riječ krisi znači razlučivanje, i to su ti trenuci koji nas pozivaju, ako je doista taj trenutak nastupio preispitati svoj stav, svoj život, svoj način… I onda naravno ponovno s istom tom nadom krenuti u budućnost. Tako da bih rekao da Božić i sve ono što mi katolici slavimo ovih dana jeste velikim razlogom, ne samo lijepog osjećaja, nego prije svega nade, a ta nada počiva u činjenici da se Bog rodio u našoj povijesti i da od tada kroz povijest ne idemo sami”, poruka je biskupa Palića.

(TIP/Izvor: Anadolija)