Razgovori su neophodni i nemaju alternativu posebno kada je riječ o društvenim i političkim zbivanjima u Bosni i Hercegovini. U tom kontekstu, akademska zajednica ima važnu ulogu u unapređenju cjelokupnog društva te svojim mišljenjem i djelovanjem može doprinijeti u procesima izgradnje budućnosti. Asim Mujkić, profesor filozofije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu ističe da već pune tri decenije politike koje su na sceni u Bosni i Hercegovini razumijeva kao etnopolitike.

„Etnopolitika počiva na predstavi da je ključni subjekt politike u zemlji ‘narod’, a ne individuum ili građanin. Taj narod vode njegovi izabrani politički predstavnici koji obično dolaze iz partija koje se predstavljaju kao partije tog naroda. Svaki opći izbori u suštini su uvijek ‘unutarnarodni’ izbori u kojima se frakcije narodne političke elite bore za vodeću poziciju predstavnika tog naroda. Izabrani narodni predstavnici onda u državnim, entitetskim ili kantonalnim institucijama pregovaraju s drugim predstavnicima drugih naroda oko pozicija i kvota koje će u narednom mandatnom periodu pripasti njima“, govori Mujkić.

Prema njegovim riječima, kako je subjekt etnopolitike etnos, narod, a ne građanin, sadržaj te politike može biti samo ono što politički predstavnici postave kao narodni cilj ili interes, što obično znači da egzistencijalni interesi i konkretni problemi individua njihovih naroda, a pogotovo individua “nenarodnih” grupa ne ulaze u razmatranje te da su za nju konkretni pojedinci potrošni.

„Etnopolitika je dopustila, na primjer, da umre novorođena beba bez matičnog broja ili da se individualno svako za sebe snalazi za vakcinaciju i zdravstveni tretman tokom pandemije. Ona se takvim problemima ne može baviti. Kao državotvorni projekt ona svaku politiku koja skreće pažnju na egzistencijalne probleme pojedinaca karakterizira kao populističko skretanje s pravih tema. A u stvari ona je otjelovljenje populizma. S obzirom da se narodni subjektivitet mora držati koherentnim i jasno razgraničenim od drugog naroda, potrebno je nivo populističkih mobilizacija držati cijelo vrijeme. Mnogi će bosanskohercegovačku političku scenu najprije okarakterizirati kao vječnu predizbornu kampanju i neće biti daleko od istine“, smatra Mujkić.

Proces demokratizacije i europeizacije

Pavle Mijović, profesor filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu mišljenja je da je nedovršenost prikladan termin s kojim se mogu etiketirati politike prisutne u javnoj sferi Bosne i Hercegovine.

„Aktualne politike se gotovo u pravilu ne bave stvarima koje su od važnosti konkretnom pojedincu te vlastite agende baziraju na pomalo naivnim, zastarjelim, a često potcjenjivačkim koncepcijama popraćenim banalnom i vulgarnom retorikom. Takav stil očito imponira određenom biračkom tijelu ali takve dezintegrativne dinamike, koje odražavaju visok stupanj patologije političke komunikacije, su potpuno nemoćne kandidirati ljudske potrebe kao dio političke agende, a kamoli odgovoriti na njih unapređujući čitavu javnu sferu te kvalitetu života“, kaže Mijović.

Dodaje da se aktualne politike bave apstrakcijama te važne, konkretne i opipljive stvari najčešće ne mogu ni predstaviti kao ispravan politički problem ili izazov, na kojega je moguće ponuditi rješenje.

„Realni društveni problemi poput socijalnih, ekonomskih, životnih, demografskih, ambijentalnih i onih drugih na koje politika ne odgovara adekvatno odražava spomenutu nedovršenost. Oportuno pristajanje na navedene politike, u realnom i svakodnevnom se svijetu pojedincu vrati često u maniri boomerang efekta“, tvrdi Mijović.

Komentirajući proces demokratizacije i europeizacije bosanskohercegovačkog društva, Mujkić objašnjava kako zbog stalnog populističkog mobiliziranja narodnog subjektiviteta kroz sistematsko podrivanje iracionalnosti i straha, etnopolitika vodi ka općoj autoritarizaciji, a nipošto ka demokratizaciji društva, pa time ni europeizaciji, ako pod europeizacijom podrazumijevamo vladavinu “europskih vrijednosti” kao što su vladavina prava, ljudska prava i slobode, individualni građanin kao politički subjekt, država socijalne pravde, antifašizam, i slično.

„Svaki režim u Europi i drugdje koji pokazuje autoritarne tendencije, na primjer onaj u Mađarskoj, takav je zbog većeg prisustva etnopolitičkih elemenata. Izborna demokratija koja u svojoj pozadini nema skup liberalnih vrijednosti zove se iliberalnom demokratijom. To sve znači da proces demokratizacije i europeizacije u Bosni i Hercegovini, u stvari tek treba da počne, što bi se moglo desiti u slučaju značajne promjene kursa Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država u svjetlu rata u Ukrajini i zločinima koje etnopolitika i etnonacionalizam ostavljaju iza sebe“, naglašava Mujkić.

Nastavlja da tome treba dodati i korupciju koja je već sada u fazi metastaze jer dubinski zasijeca sve pore društva i cijelom problemu dodaje još jednu, kako ocjenjuje, klasnu dimenziju.

„Etnopolitički sistem ne bi mogao opstati bez svoje ekonomske ili financijske dimenzije, dakle cijele mreže pobočnih veza kojim se krčme javni resursi i u kojem poput ‘Bermudskog trougla’ bestraga nestaju na desetine miliona maraka. Tako strukturiranim etnonacionalnim huntama sa dubokim koruptivnim zaleđem nipošto ne odgovara demokratizacija, a ponajmanje nekakva europeizacija. Jeftinije je držati ljude u strahu od nestanka nego im ponuditi neku viziju progresa za koju treba zasukati rukave. Uostalom nisu bosanskohercegovački populisti u tome sami. To je oprobana formula svih radikalnih desničarskih populista širom Europe i Sjedinjenih Američkih Država“, napominje Mujkić.

Procesi vođeni inercijom

I Mijović priznaje da su navedeni procesi, ako uopće i postoje u punom smislu, većinom vođeni inercijom a manje jednim iskrenim proaktivnim i sistematskim pristupom.

„Iako često korišteni od strane bosanskohercegovačkih političara, radi se najčešće o pojmovima lišenima svakog konkretnog sadržaja. Dok na deklarativnoj razini svi ističu nužnost istih, konkretne radnje ne samo da u pravilu manjkaju već i odražavaju izrazito podcjenjivački i rugalački odnos kako prema vlastitim građanima a tako i prema aspiriranim demokratskim i europskim procesima. Navedeni akteri, nimalo benigno, kao da žele bosanskohercegovačko društvo ostaviti na trajnoj periferiji europskog razvoja te na marginama demokratskog svijeta. Postoje, doduše, mnoge individualne i kolektivne aktivnosti unutar civilnog društva koje demokratiziraju i europeiziraju bosanskohercegovačko društvo te su hvale vrijedne, ali ipak njihov doseg ne može osigurati toliko potrebu sistemsku promjenu“, konstatira Mijović.

Nadalje, izjavljuje da tranzicijsku pravdu razumijeva kao društveni proces koji uvodi nultu toleranciju i odbija se prilagoditi nehumanom redu stvari, koje su se dogodile u prošlosti ili su prisutne u sadašnjem trenutku.

„U tom kontekstu držim kako bi najveća vrijednost tranzicijske pravde bila, parafrazirat ću Maxa Horkheimera, osuda prošlih i postojećih društvenih institucija i praksi kao nehumanih, i borba za alteracijom društva u cjelini. Borba za jedno bolje i humanije društvo u kojemu se nehumanosti poput zločina ili svake povrede ljudskog dostojanstva ne tolerira, dug je proces koji u konačnici može uljuditi i humanizirati odnose u društvu“, apostrofira Mijović.

Kao ključne vrijednosti tranzicijske pravde, Mujkić navodi da se one u prvom redu tiču pomirenja i rehabilitacije žrtve.

„Bosanskohercegovačke etnopolitike počivaju na nepomirenju i nepovjerenju i cijeloj spirali viktimologije koja potkopava svako dostojanstvo žrtve. Tako recimo nepriznanje zločina, odnosno stav da se genocid u Srebrenici nije desio, uz stav da Kosovo nije nezavisna država jedan je od dva noseća stuba savremenog srpskog nacionalizma. Srpski političar koji bi prihvatio obje ili jednu od ove dvije ideje završio bi poprijeko svoju karijeru. Održavanje sistema nepravde, otvoreno vrijeđanje žrtve pogonsko je gorivo etnopolitike i njenog režima“, uvjerava Mujkić.

Stanje postaje sve više neodrživo

Osvrćući se na proces izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine Mujkić ocjenjuje da je najveća odgovornost na međunarodnoj zajednici čiji su predstavnici htjeli postići proteklih mjeseci nešto na brzinu, možda čak nešto što bi nekom narednom presudom Europskog suda za ljudska prava bilo poništeno.

„Izborni zakon uistinu treba mijenjati. Međutim, ta ista međunarodna zajednica mora biti kredibilna u insistiranju na poštovanju svojih vrijednosti. Sramotno je da tri decenije glasamo diskriminirajući značajan dio bosanskohercegovačkih građana. Zastrašujuće je danas reći da ako ste Jevrej ili Rom, ili ako ste Srbin, Bošnjak ili Hrvat s pogrešnom adresom prebivališta, ili naprosto ako ste Bosanac iz Bosne ne možete biti izabrani na vodeću poziciju u državi. To je nespojivo s općecivilizacijskim vrijednostima. Ali, s druge strane, etnopolitički režim jedino može preživjeti ako se diskriminacijski mehanizmi zadrže i utvrde“, priča Mujkić.

Prema njegovim riječima, put za izmjene izbornog zakona je jasan.

„Najprije krenuti u provođenje presuda Europskog suda za ljudska prava, potom presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, a onda se baciti na onaj tehnički aspekt i utvrditi procedure koje bi cijeli izborni proces učinile transparentnijim i pravičnijim. Mi imamo na vlasti cijele političke garniture koje se boje europske pravne stečevine i transparentne izborne procedure. Takvo stanje postaje sve više neodrživo“, podcrtava Mujkić.

Mijović akcentira da je nemogućnost dogovora u vidu postizanja minimalnog konsenzusa čest i pomalo frustrirajući pratitelj bosanskohercegovačke političke scene, a uvjetovan je maksimalističkim aspiracijama i potpunoj nespremnosti kompromisima suprotstavljenih pregovaračkih strana.

„Pozicije su bile inicijalno toliko udaljene da je iluzorno bilo za očekivati da će ih iscrpljujući pregovori pomiriti te su pokazale svu političku impotenciju aktera. Politička nemoć se očitovala u činjenici da nije postojala ozbiljna želja za ukidanjem diskriminatornih odredbi Ustava, za razvijanjem jednog političkog modela osjetljivog na različitost, koje pak ne smiju biti mehanizam kontinuiranih blokada vlasti“, poručuje Mijović.

Uvjerenja je da se, unutar granica mogućeg, moglo doći do minimalnog prihvatljivog rješenje za sve strane.

„Glavni kriterij dobrog rješenje bi bio, u skladu s ‘teorijom igre’, nezadovoljstvo svih aktera postignutim dogovorom, plodom kompromisa, ali istovremeno bi bio pokazatelj racionalnog i funkcionalnog odabira političkih aktera. Neuspjeh ili fijasko političkih maksimalizama, u razvijenijim društvima, obično završava ostavkom glavnih protagonista. Nažalost, bosanskohercegovačka politika, recentna prošlost to potvrđuje, ne poznaje takav tip političke odgovornosti i stida“, jasan je Mijović.

Sankcije potpuno utemeljene

Smatra da je iluzorno očekivati dolazak Aleksandra Velikog, iako, međunarodna aktivnost može pomalo usmjeriti procese i osloboditi potencijal skriven u bosanskohercegovačkom društvu.

„Iako institucionalno i društveno nedovršena s elementima demokratskog deficita, Bosna i Hercegovina posjeduje endogeni potencijal koji može dovesti do neke vrste željene i očekivane društvene promjene. Pozitivne bazične dinamike koje u svakodnevnom životu odražavaju elemente socijalnog prijateljstva, za vjerovati je, jednom će biti artikulirane i na adekvatan politički način“, obrazlaže Mijović.

Govoreći o sankcijama kao međunarodnom korektivnom mehanizmu, mišljenja je da mogu biti dio rješenja kada su od strane domaćih aktera prepoznate kao racionalne te kada bi potaknule stvaranje kritične mase koja bi mogla inovirati političku arhitekturu, odnosno promjenu generacija.

„Čini se da to nije slučaj, te da sankcije, za koje smatram da su potpuno utemeljene, imaju ambivalentnu funkciju, koje sankcioniranim političarima dodatnu podignu rejting polarizirajući time šire društvene dinamike. Instrument sankcija predstavlja osvješćivanje iracionalnih i degenerativnih politika koje domaći akteri provode, ali da bi bio potpuno efikasan, mora biti i od prosječnog birača prepoznato kao racionalan i smislen. U bosanskohercegovačkom kontekstu to predstavlja ipak nešto veći izazov“, ističe Mijović.

S druge strane, Mujkić tvrdi da su na žalost, sankcije jedini smislen nenasilni metod sučeljavanja s iliberalnim i etnopolitičkim djelovanjem.

„Da bi sankcije bile uspješne one moraju biti kredibilne, naime, iza njih mora stajati kredibilna prijetnja i konzistentne, dakle, ne može biti dvostrukih aršina. Ne zaboravimo da smo došli do sankcija zato što se na vrijeme nije reagiralo na poteze etnopolitičara koji su postajali sve radikalniji i riskantniji za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Važno je također naglasiti da sankcije nipošto nisu proizvoljne, nego su prilagođene drugom važnom cilju Dejtonskog sporazuma, a to je stvaranje uslova za funkcionalnu i održivu demokratiju. Oni koji su do sada sankcionirani su ili korumpirani ili su kočničari demokratskih procesa ili su, kao što je obično slučaj, i jedno i drugo“, zaključuje Mujkić.