Kažu da državu čini teritorija i populacija. Lično vjerujem da državu čini njeno društvo. Kakvo je zaista ono? U kakvoj u stvari državi živimo?

Mi smo umorno društvo. Umorni ljudi. Živimo u okruženju kreiranom tako da građanina umara do krajnjih granica. Poredeći se sa uređenim državama, vjerovatno ćemo primijetiti da ljudi tamo, kako to popularno kažemo „na zapadu“, mnogo više rade.

Ipak, nisu umorniji od nas. Za to je zaslužna kombinacija finansijskih primanja i kvaliteta života. Uređenje kojim su okruženi, pruža im mogućnosti da ne troše mnogo svoje energije na svakodnevnicu.

Nas svakodnevnica izjeda iznutra.

Razmislimo kakav je život prosječnog čovjeka u Bosni i Hercegovini, poredeći ga sa njegovim zapadnim pandanom. Nećemo trošiti vrijeme na objašnjavanje političke situacije, ekonomske izazove, složeno uređenje i slično. Niti ćemo otkriti nešto novo, niti će nam biti malo lakše zbog toga. Jer se ovo više ne može nazvati stanjem. Ovo je sindrom.

S druge strane, svaka država ima svoje izazove. Čak i one savršeno uređene. Posvetimo se običnom čovjeku i jednom njegovom običnom danu. Takoreći, reklami za svakodnevnicu.

A gdje je pečat?

Za potrebe priče, domaćeg lika, političke korektnosti radi, nazvaćemo Alen (iako bismo ga mogli nazvati i “Naš”, ipak možemo uzeti neko neutralno i zajedničko svim trima narodima plus Ostalima; dakle, neka bude Alen). Neka potpuno slučajnom selekcijom bude muškarac. Provjerimo kako se snalazi u bosanskohercegovačkoj svakodnevnici. Alen je roditelj, zaposlen više godina u realnom sektoru, ima oko 35 godina, u braku, obrazovan.

Pratimo našeg protagonistu kako izlazi iz stana i odlazi na posao. Prije posla moraće da svrati kratko do MUP-a, da obnovi registraciju. Nije mu bilo lako platiti novac za registraciju u ovom trenutku, pogotovo što kćerka maturira idući mjesec i čekaju ga troškovi, ali auto mu je neophodno. U MUP-u je puno manja gužva od očekivane. Završiće sve za pet minuta i fura na posao. Službenica strogog izgleda, još uvijek nije stigla da popravi karmin od jutarnje kafe i cigare. Nezainteresovano uzima saobraćajnu dozvolu, a Alen joj dodaje i isprintanu uplatnicu.

„Ne može ovo ovako“, službenica progovori, njegujući glas u skladu sa izgledom. „Ovo si ti uplatio elektronski, nemaš pečat banke da je uplata prošla. Idi u banku neka ti udare pečat“.

Narednih desetak minuta šalter sala se pretvara u malo pozorište, gdje su na sceni u glavnim ulogama Alen i gospođa na šalteru. Strateški raspoređena publika sluša argumente jedne i druge strane, gdje Alen spominje 21. vijek, te da sve svoje račune plaća elektronskim bankarstvom, kako je uplata već do sada sasvim sigurno proknjižena na račun trezora.

Kompletnu argumentaciju, sada već prilično nategnutih živaca, dovršava sa omanjim arsenalom neutralnih psovki, neusmjerenih na konkretnu osobu, nego na društveno uređenje, kanton, rat, nekoliko čelnika stranaka i slično.

Gospođa sa šaltera zaključuje diskusiju, gledajući u odlazećeg Alena, starim dobrim „nije do mene“ argumentom. Publika u šalter sali je zadovoljna predstavom. Mirni su, svi nose virmane sa pečatima banke u rukama i gledaju šalter gospođu sa razumijevanjem.

Gužva nije, ali jeste pauza

U isto vrijeme, nekih 2.500 kilometara dalje, u simpatičnom gradu po imenu Vasteras, smještenom u Švedskoj, probudio se Alenov pandan, čovjek po imenu Anders. Ima 35 godina, u braku je, stalno zaposlen, obrazovan. Provjerimo kako se snalazi u švedskoj svakodnevnici.

Pratimo našeg drugog protagonistu kako izlazi iz stana i odlazi na posao. Prije posla moraće da svrati kratko do kafeterije, da pokupi kafu. Radi nedaleko od kafeterije, ali uvijek porani, jer uživa da sjedi u parku preko puta firme prije nego počne radni dan. Sunce pokazuje svoju snagu, kao i kafa.

Anders se polako rasanjuje, a tišinu parka narušava reski zvuk sa mobitela. Primio je mail u kojem piše kako mu za sedam dana ističe registracija, te da je poželjno da je obnovi. Link je ispod. Dva klika kasnije, registracija je produžena, kao i osiguranje. Ustaje sa klupe i odlazi do kante za smeće, da odbaci kartonsku posudicu od kafe.

Pored kante je odbačen papir od čokoladice i plastična boca. Uvijek se iznervira kada neko nije u stanju da odloži smeće na način kako to dolikuje civilizovanom čovjeku. Ubacuje sve skupa u kantu i narednih 36 sekundi se nervira zbog pridošlica koji ne znaju ni kantu za smeće da koriste. Ulaz u kompaniju je već pred njim. Nabacuje osmijeh i posmatra automatska vrata kako mu otvaraju prolaz.

Papir srećom trpi da se velikom brzinom vratimo nazad, do našeg prvog junaka. Uvijek se oznoji kada se iznervira. Osjeti kako ga kravata guši. Srećom, banka je blizu, završiće pečat i ide nazad na policiju. Već je 8:20 sati. Kasni na posao. Nekoliko minuta kasnije, dolazi pred banku.

Red u banci se proteže na nekih stotinjak metara. Ne zbog covid protokola. Peti je dan u mjesecu i podjela penzija je počela. Vrijedni penzioneri stoje u redovima još od 7:00 sati, dugo prije nego što se poslovnica uopšte i otvara. Na posao već kasni, a registracija vozila ističe sutra. Zakasniće na posao. Odlučan je u tome. Stane u red iza simpatične bakice, koja u jednoj ruci nosi ceker, a u drugoj hrpu računa za režije. Zna da ukoliko im se sretnu oči, da će morati odgovoriti na par hiljada pitanja i slušati priču o unucima u Njemačkoj.

Dok čeka u redu, zove na posao. Kolega se javlja. Uz kraće ubjeđivanje obećava mu da će ga zamijeniti na operativnom sastanku koji počinje kroz pola sata. Kolega je oportunista. Ljubazno plasira priču o tome kako bi trebao na put za vikend, a dežurni je, pa eto ako bi mogao da ga zamijeni. Minut kasnije, Alen je sebi dogovorio radnu subotu.

Sat i po vremena kasnije, konačno ima ovjerenu uplatnicu. Trči nazad u MUP, ne vjeruje svojim očima kako nije gužva. Gužva nije, ali jeste pauza. Slijedi pola sata čekanja i tapkanja u mjestu. Za to vrijeme prima pozive od strane nekoliko klijenata, potom od direktora, koji mu diskretno daje do znanja da je trebao biti na sastanku.

Nekome radna sedmica četiri, a nekome šest dana

Idemo na kratko u Vasteras. Došlo je do iznenadne promjene. Ispratimo je, provjerimo šta se dešava. Anders gleda u monitor, lice mu obasjava svjetlost prevelikog ekrana, ili nam se samo čini, jer bi jednako tako mogli reći da mu lice obasjava i osmijeh od uha do uha. Čita e-mail direktora kompanije.

Njegov odjel će učestvovati u eksperimentalnom programu Vlade Švedske baziranom na boljem balansu poslovnog i privatnog života građana Švedske. Od narednog mjeseca, pa do kraja godine, Anders će da radi samo četiri dana u sedmici. Primanja ostaju ista. Poruka koju čita kaže da ukoliko poslovni rezultati i produktivnost ostane na istom nivou, novi režim rada ostaje zauvijek.

„Sjajno“, pomislio je Anders, „Konačno mogu da se posvetim svom hobiju. Oduvijek sam želio da imam više vremena za biciklizam“.

A 2.500 kilometara južnije, Alen konačno ulazi u firmu. Sati je 11:15. Kasni i to debelo. Sjeda za računar i na ekranu je svježe dospjela poruka. Direktor firme objavljuje zaključke sa sastanka. Zbog kašnjenja na projektu, koji je od izuzetne važnosti za kompaniju, obavještavaju se uposlenici da će u naredna četiri mjeseca sve subote biti radne. To je potrebno za planirani uspjeh kompanije u ovoj godini, te kako bi svi sačuvali svoja radna mjesta.

„Divno“, pomislio je Alen sarkastično. „Ionako smo se previše navikli na vikende“.

Nekoliko sati kasnije u Švedskoj, kraj je radnog vremena. Anders odlazi sa kolegama na piće. Zašto ne proslaviti taj slobodni dan više u njihovim životima? Sumrak je nad Vasterasom, dok mala grupa ljudi ispija svoje treće piće uz tapas. Sutra je tek još jedan, puno bolji dan.

Nekoliko sati kasnije, Alen završava sa poslom. Već je skoro 19:00. Morao je da nadoknadi jutros propuštene sate. Baca torbu u gepek i sjeda za volan. Motor već bruji, pali bez ikakvih problema. Ipak, pali se lampica na instrument tabli. Potreban je redovan servis. Alen je izuzetno kreativan psovač. Ovog puta je sastavio državu proizvođača vozila, sa rođenom majkom „onog ko ga izmisli“ uz prisustvo čovjekovog najboljeg prijatelja.

Alen uzima telefon. Zove majstora da vidi kada može da doveze auto na servis.

„U subotu buraz, malo mi je gužva“.

Sumrak je nad Sarajevom. Jedno vozilo sa gorećom lampicom na instrument tabli probija se kroz raskrsnice. Za volanom čovjek, kojem su se pogasile sve lampice. Umoran, kao pas.