Nermin Bijedić: Svi za državu, država protiv svih

17.04.2022 18:02
 

Malo je država i naroda u svijetu koja imaju tako tešku historiju, punu ratova, sukoba, stradanja i progona kao BiH i Bosnaci. To je  država  preko čijih granica su prešle silne vojske i sve zube polomile, čije tlo je s toliko krvi natopljeno, za čiju slobodu je toliko života dato. Zato Bosnac ljubi svoju zemlju, svakim danom sve jače, odlučan da na njoj po svaku cijenu opstane.

U u toj džentskoj ljepoti,  prosječan Bosnac ne živi lahko. Moglo bi se reći teško. Sa malo znanja, sloge i dobre volje, bilo bi  puno, puno bolje. Na putu boljitka  stoji puno prepreka i neprijatelja, onih tuđinskih ali i ovih domaćih. Na ove prve Bosnac se sviko i nije ga strah. Ovi drugi ga više brinu nego plaše. Zato Bosanac, u stalnom pronalaženju odgovora na pitanja svakodnevice koja se stalno ponavljaju, nikad nema mirnog sna.

I dok Bosnaca otuđeni centri moći  kontinuirano i bezprimjereno mentalno i materijalno iscrpljuju, svugdje, na radnom mjestu, na ulici, u vlastitom domu, na nekom šalteru, dok mu lome leđa i kidaju nerve, on začuđujuće šuti i trpi.

Pitam se:„Postoji li držva, njena vlast sa svim svojim  polugama, koja ima ustavnu obavezu  da zaštiti svog građanina, Bosnaca,  tom istom građaninu, na njegovom radnom mjestu, na putu golog opstanka, stavlja više prepreka kao ovdje u BiH?“. Optimistično, nadam se  da ne postoji i da baš zbog toga može naći odgovora na sva pitanja, da ne kažem doći do pameti.

Onako tehnokratski, sa nekoliko primjera treba se osvrnut na tegobe koje normalno i svakodnevno opterćuju Bosnaca na njegovom radnom mjestu i u odnosu sa državom.  Pitanje je, kakve  uslove i kakav poslovni ambijent stvaraju neke od važnih institucija i poluga vlasti u državi BiH, na putu njenog privrednog rasta i razvoja.

Policija? Osim onoga zbog čega postoji i zbog čega ih građani plaćaju, čijim su uslugama relativno zadovoljni ima i onoga čimu malo upućeniji građanin može naći zamjerku. Na primjer,  u našem gradu, u Tuzli, uobičajeno je da iza raskrsnica na Ircu ili kod BKC, policijska patrola redovno i revnosno zaustavlja i kontroliše  dostavna vozila, kombije, kamione, kaminčiće, pik-up vozila i slično, posebno malih privatnih preduzeća. Pregledaju se papiri, otpremnice, vozačke i saobraćajne dozvole, pregleda se tehnička ispravnost, zaviruje se u gepek i tovarni prostor, kontroliše ima li ovo ili ono itd.  Kao da je „policijski sat“ kontroliše se sve,vrlo često bez ikakvih indikacija o nepravilnostima ili o kršenju zakona.

Poredeći to sa radom policije u savremenim demokratskim držvama   možemo konstaovati da je odnos BH policije, sa aspekta doprinosa pogodnosti i uslovima poslovanja, apsolutno kontraproduktivan. Kazna postaje cilj i sredstavo i teško se može izbjeći. Stiče se dojam da policija na ulici, po naređenju svojih šefova ima normiran zadatak,  koliko novca treba prikupiti, sve u svrhu punjenja budžeta. Po tome nadređena vladajuća politika vrednuje policiju i njene šefove.

U Banovićima policija ide dalje pa kombije i dostavna vozila, nakon letimičnog pregleda, šalju na dodatni tehnički pregled. To narvno košta novca i vremena? Dali je u pozadini kriminal i korupciji, ne može se tvrditia ali i policija može radili „na procenat“?  Dodatne troškove plaća vlasnik vozila odnosno vozač, bez obzira dali je vozilo  ispravno ili ne. Taj dan dostava kasni a vozač svoju teško zarađenu dnevnicu troši na državu i podmiruje tuđi sitni kriminal.

Na granicama dvije susjedne opštine s obje strane magistralnih puteva koji ih povezuju,   normalno je sresti policijske patrole, jednu iz jedne a drugu iz susjedne opštine,  sa istim zadatkom i istim ciljem. Brzina je ograničena  na 40 km/h pa ti vozi i žuri za poslom.

Najočitiji primjer je Olovo. U Olovu su radari za kontolu brzine postavljeni sakriveni u šumi ili živici iza reklamnih panoa, iza taraba,  na nizbrdici, tamo gdje nikog nema i gdje se svaki vozač malo opusti i što je normalno, vozi malo brže. To vozača po pravilu košta jednu ili dvije dnevnice, hodanje po šalterima ako ne i više. Isto je i u Kladnju.

Zanimljivo je zapaziti koliki napor ulože vozač dostavnog vozila, koji za mizernu platu , na lošem i putu punom krivina, svakodnevno, između Tuzle i Sarajeva, žuri da stigne tamo gdje mu je gazda naredio i da se živ i zdrav vrati svojoj kući.  Dok vozi tim putem, dok mu  srce intenzivno radi a krvni pritisak raste, susret sa frustriranim policajcima, koji imaju male plate, naviklih da im stavljaju u džep ili “na kafu“, je prilika da sretne nekoga ko uživa u svojoj „moći“ i tuđoj tegobi i nevolji.

Na drugu stranu od Tuzle, putem prema sjeveru i Orašju, koliko je stacionarnih radara za kontrolu brzine, koliko je „tronožaca“,  koliko presretača? Rekao bih, više nego putem od Orašja do Narvika u polarnom krugu.  Vrhunac svega se desio baš danas, u nedelju,  kada sam na društveni mrežama pročitao o skrivenom radaru koji se nalazi na pasareli kod Panonskih jezera. Bravo majstori.

Na ovu tezu će biti puno prmjedbi i kritika posebno od eksponenata vlasti koja će podsjećati na značaj i važnost ljudskih života. Licemjerno je to,  kad znamo da  im je novac najvažniji, kad su nam to više puta potvrdili.

Puno bolje bi bilo da tu licemjernu brigu pokažu u borbi za bolji zdravstvni sistem, za veće penzije, za veću  socijalnu pravdu a što bi u konačnici trebao biti njihov temeljni zadatak.

Inspekcije? Svaki nivo vlasti, kojih svakako u BiH ima previše, ima svoje inspekcijske službe gdje sa pitanja nadležnosti i odgovornosti, međusobno prepliću. Prije agresije na BiH inspekcije službe su bile poluge republičke Vlade a svoje kadrove regrutovali su po kriterijumu kvaliteta. Inspekcija je imala zadatak da pored kontrole provođenja zkon i propisa konstruktivno utiču na razvoj u svom domenu. Danas su inspekcijske uprave nezavisni organi čiji se kadrovi, vrlo upitnih stručnih kvaliteta,  regrutuju isključivo po stranačkoj pripadnosti, čiji je jedini i isključivi zadatak,  kontrola sprovođenja zakona i propisa po sistemu „crno-bijelo“.

I ako su formalno nezavisni, uticaj vlasti i dnevne politike je veći nego ikada pa su inspkecije i inspektori  postali dio problema a ne, kao nekad, dio rješenja.  U susretu sa strukom i problemima privrede, tako regrutovani inspektori, ne doprinose razvoju i unapređenju privređivanja, nego kao otuđeni centar moći, birokratski djeluju potpuno suprotno. Naravno, zaštita stranačkih intersa i kadrova u privredi, iz vladajuće stranke,  dio je duga pa su samim tim dometi njihovih zapisnika i rješanja u praksi vrlo ograničeni. To potvrđuje stanje sigurnosti na radu u besparicom iscpljenoj privredi, u rudarstvu ponajprije i ponajviše, koja je na najnižoj grani. Radnicima i njihovim potpuno nemoćnim šefovima jedino preostaje da se mole  Bogu da ih poštedi  od  nesreće i belaja jer ako se zlo desi nesposobna i neodgovorna vlast će, da bi pred biračima i javnošću oprala svoju odgovornost i krivicu,  prstom pokazivati na nekog nevažnog referenta ili šefčića.

Javna uprava? Društvena rak-rana. Dovoljno je vidjeti redove pred zavodima zdravstvenog osiguranja, zavodima za zapošljavnje, poreskim i inspekcijskim upravama, gradskim šalterskim službma, bankama, poštama, sudovima, notraima, domovima zdravlja, bolnicam itd, sve u eri informatičkih tehnologija i interneta,  pa da se ima dovoljno čvrst odgovor i mišljenje o javnoj upravi.

Ustrojen nakon agresije na RBiH , javna uprava i pravni sistem stvorili su kastu povlaštenih koji su zbog poštovanja etike u poslu jako dobro plaćeni, baš onako kako su to rekli strani mentori. Zbog ironije, ovi drugi, kojih ima puno više, nisu imali strane mentore pa su lošije prošli.

Sličnu privilegiju imaju svi uposlnici ministarstava, opštinskih služi, agenicija i uprava, činovnici i namještenici. Potpuno su zaštićeni, sigurni za svoje radno mjesto, sa redovnim platama i svim naknadama, koje štiti sindikat birokrata, daleko od realnosti, na svom radnom mjestu efikasni koliko im njihov moral dozvolja itd. U tom grmu krije se tzv „dubka država“ koja ovaj nepravedni i nepošteni sistem drži u životu. Ovim je sasvim jasno zašto se sve, strogo birokratski, ovjera, provjera i dokazuje dok notari sa pečatom u jednoj ruci, ovjeravaju fotokopije, ugovore, izjava i slično, sve po zakonu, dok drugom rukom broje novac. Zato vrijeme oni koji privređuju bezglavo jure od jednog do drugog šaltera od jedne do druge pisarnice da nebi zakasnili prijaviti, odjaviti, ovjeriti, ugovoriti, platiti i na kraju naplatili ono što su uradili.

Iz ovih nekoliko primjera, kao zaključak se nameće teza da je redoslijed važnosti i prioriteta na društvenoj ljetvici, u ovom segmentu, u BH društvu okrenut naglavačke. Na braniku promjena i reformi stoji država i u njoj stranački ustrojena glasačka mašinerija koja zapravo predstavlja famoznu „duboku državu“.  Ovim je još jednom potvrđana teza da je stranački interes iznad interesa države i interesa naroda.

Građani to moraju prepoznati, izaći na izbore i glasati za duboke i temeljite društvene promjene. Osim revolucije drugog puta nema.

(TIP/komentar: Nermin Bijedić dipl.ing.el/Foto: Ilustracija-N1)

Morate biti prijavljeni kako bi mogli komentarisati Prijava

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.