Tekuće divljanje cijena, naročito hrane i goriva, država pokušava inspekcijama kontrolisati i kažnjavati, ali i sporo i zakašnjelo, ostajući nam dužna ono što je najvažnije – ko nas pljačka i dokle će to trajati?

Kada vam lopov u tramvaju, gradskom autobusu ili u gužvi u nekom tržnom centru zauvuče ruku u džep i opljačka vas, radi se o džeparošu, kome će policija, ako ga uhvati, utvrditi identitet i odraditi svoje. Kada vam ruku u džep zavuku i opelješe vas na benzinskoj pumpi ili u samoposluzi, to je usklađivanje cijena i prilagođavanje tržišnim uslovima. U prvom slučaju, riječ je o lopovu, koji dospije i u medije, a u potonjem o prekršaju, koji inspekcija uspijeva utvrditi s vremena na vrijeme, ali nas redovno “poštedi” imena i prezimena ove vrste džeparoša.

MOGUĆI SU RAZNI SCENARIJI

Baš to nam se dešava već nekoliko sedmica, posebno od početka ruske agresije na Ukrajinu, otkad vrtoglavo rastu cijene nafte, ali i drugih roba bez kojih ne možemo. U našim, po mnogo čemu baška uslovima, i tu smo originalni: na benzinskoj pumpi, naprimjer, omrkne dizel od 3,06 KM po litri, a osvane cijena od 3,36 KM, u samoposluzi zejtin je popodne 3,15, a ujutro 3,90 KM, u pekari je đevrek danas 0,25, a sutradan 0,30 KM… Država, oličena u sklerotičnim inspekcijama, sve to vidi, pa nas, kad ustanovi da je “dara dotjerala do duvara”, ubjeđuje u to da ne paničimo, da ima dovoljno robe u zalihama (a recimo u Tuzli je, ovih dana, podvig naći pšenično brašno), jer su inspekcije i vikendom na nogama. Pa nam slavodobitno javi da su imale uspješan lov: toliko i toliko prekršaja, toliko i toliko novčanih kazni (dobro će doći budžetima).

Možda bi ovo bila lijepa priča kad bi se na tome završavala. Ali, pošto je to samo vidljiv dio, ono što peče naše kože i džepove, ono što se ne vidi rađa nejasnoće u vezi s tim zašto se, najprije, primjenjuje tako dobrostiv odnos prema notornim tržišnim lopovima, a onda i zbog čega se nasjeda njihovim objašnjenjima i pravdanjima, koja nisu ni priča za malu djecu. Naprimjer: ako danas poskupi nafta, kako to da odmah skoči cijena goriva, kao da je ta skuplja nafta maloprije dopremljena na pumpu? Jasno je: lagerovano gorivo, nabavljeno ko zna kada po nižoj cijeni, hitro se plasira po cijeni novoposkupjele, što se, u ekonomskoj abecedi, zove ekstraprofitom ili, narodski rečeno, uzimanjem iz očiju. Slično je i sa cijenama mnogih prehrambenih artikala, koji su, uz prizemno pravdanje niskim i ograničenim maržama, ipak uspješan lov u mutnom, kojim se teret krize i ekonomskog nereda svaljuje na naša, najnezaštićenija pleća.

Prošlonedjeljni zahtjev da se javno saopšte imena firmi, trgovinskih lanaca, naftaških distributera i drugih iz bulumente tržišnih lopova – rođen u Parlamentu Federacije – ne samo da je napokon stigao, pa urodio najavom tog spiska tokom ove sedmice već je i dokaz da je, zaista, dogorjelo do nokata. Kad se to veže s propisima o polugodišnjem ukidanju akciza na gorivo i o diferenciranoj stopi PDV-a, usvojenim u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, slika je zaokružena. Uz oprez i “roditeljsku pažnju”, vezane za državni Dom naroda, koji je, posve nesuvislo, sjednicu na kojoj će razmatrati propise Predstavničkog doma – najavio tek za 24. mart, dakle 15 dana kasnije. Nije, valjda, zato da se cijene besprizorno utvrde na željeno bezobraznom nivou, pa da ukidanje akciza i različite stope PDV-a – budu pucanj u prazno?

Mogući su razni scenariji za raspetljavanje ovog stanja. Čak i pod uslovom da, zaista, dođe do kakvog-takvog smirivanja, da se stane ukraj otvorenoj pljački u našim nesređenim tržišnim prilikama, ostaje utisak o nesnalaženju (ili svjesnom ignorisanju, jer više cijene pune budžete?) vlasti i države. I o cijenama, i o robnim rezervama, i o (tek sada!) pripremi naftnih terminala, i o uvidu u muševere onih, mahom u privatnom sektoru (jer je državni, i u prometu naftom i u trgovini namirnicama, ravan nuli), kad je riječ. Stanje je u tolikoj mjeri otišlo “u tačku” da se i čuvene literarne ikone lopovluka i prevara Arsen Lupin, francuskog pisca Mauricea Leblanca, i Ostap Bender, ruskih klasika Ilje Ilfa i Jevgenija Petrova, doimaju kao male mace kojima prijeti kompleks manje vrijednosti.

NIJE I NE SMIJE BITI ALIBI

Dakako, ne treba imati iluzije o tome da naše tržišne prilike, kretanje cijena roba i usluga (a ne “poskupljenje cijena”, na čemu u javnom prostoru ovih dana istrajavaju oni koji ne znaju da se cijene povećavaju ili smanjuju, a da robe i usluge poskupljuju ili pojeftinjavaju) može biti pošteđeno vanjskih, naročito negativnih uticaja. Ali, to nije i ne smije biti alibi za razmahano džeparenje u maniru seoskog kokošara, koji, kroz naoko sitna poskupljenja i nerijetko formiranje cijena “od čibuka”, bez pardona pljačkaju. U svoju i u korist uspavane države, u kojoj ima onih kojima nije jasno da ona postoji zbog nas, građana, a ne mi zbog nje. I koju bi trebalo obavijestiti o tome da je obavezna pokazati nam da oni koji otimaju, varaju i uzimaju nam iz očiju – imaju ime, prezime i adresu.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Zlatko Dukić)