Brojnim zanatima u Bosni i Hercegovini se nazirao kraj i prije pandemije Covid-19, a širenje virusa je samo dodatno smanjilo zaradu zanatlija koji su istrajavali u poslu koji vole. Kazandžijski zanat je stoljećima izdržao sve udare i krize, a kazandžija Mirsad Brkanić to potvrđuje činjenicom da je Ulica Kazandžiluk na Baščaršiji jedina ostala netaknuta i da se u njoj nalaze isključivo kazandžije. No, čak ni kazandžiluk nije bio otporan na pandemiju, pa je danas nekoliko kazandžijskih radnji u pomenutoj ulici zatvoreno. Nedostatak turista u prošloj godini bio je okidač da pojedini odustanu od ovog zanata, barem trenutno. Ipak, većina je onih istrajnih, koji još rade i nadaju se oporavku bh. privrede. Da bi oporavak privrede bio evidentniji, smatraju da je vlast morala biti mnogo ozbiljnija, te da je do sada morala vakcinisati svoje stanovništvo.

PIŠE: ADEM DŽAFEROVIĆ

O utjecaju pandemije Covid-19 na zdravlje i ekonomsku stabilnost građana Bosne i Hercegovine će se još dugo govoriti. Iako svi konstantno ponavljaju kako je zdravlje svima najvažnije, te da jedan izgubljen život ništa ne može nadoknaditi, vrlo brzo se u BiH sa zdravstvenih tema skreće na ekonomske. Nije to toliko iznenađujuće, posebno za zemlju kao što je naša. Godinama se, i prije pandemije, pričalo o velikom broju nezaposlenih, o lošim zakonskim rješenjima i lošim odlukama vlasti kada je riječ o kreiranju boljeg poslovnog ambijenta. Dakle, zemlju sa lošom ekonomskom slikom i, kako to ekonomski stručnjaci vole reći, zemlju koja nikada nije ni izlazila iz ekonomske krize, pogodila je kriza na koju će teško ostati imune i mnogo ozbiljnije i organizovanije države od Bosne i Hercegovine. Stoga je razumljiva zabrinutost i privrednika, a pogotovo radnika. Brojne su porodice u BiH koje izdržava jedan radnik, a ukoliko još posao tog radnika nije u javnom, već u realnom sektoru, onda je zabrinutost za svaki naredni dan i sedmicu prisutnija, pogotovo u vrijeme kada nas svakodnevno obavještavaju o trocifrenom broju novozaraženiuh i dvocifrenom broju umrlih od posljedica zaraze virusom SARS-CoV-2. 

Zbog svega navedenog odlučili smo provjeriti kakvo je stanje u obrtništvu u Kantonu Sarajevo i kako se pandemija odrazila na tradicionalne zanate po kojima su, između ostalog, Sarajevo i stari dio grada godinama prepoznatljivi. 

Neizvjesna ljetna sezona

Predsjednik Obrtničke komore KS-a i predsjednik Upravnog odbora federalne Obrtničke komore Naser Idrizagić za Naratorium kaže da su stari tradicionalni zanati u Sarajevu u jednoj dramatičnoj situaciji. 

“Ne mogu reći da su tradicionalni zanati doživjeli potpuni krah, ali je jedna vrlo neugodna situacija zato što idemo u još jednu neizvjesnu ljetnu sezonu. Stari tradicionalni zanati na Baščaršiji uglavnom se oslanjaju na turiste i dolazak naše dijaspore, ali i na dolazak brojnih ekskurzija iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine, tako da je teška godina iza nas. U ovom sektoru i prije pandemije je slabije bilo posla u zimskom periodu, a pandemija je dodatno pokvarila i taj dio godine koji je bio profitabilan. Dakle, na zimsku sezonu 2019. se nastavila korona, pa zimska sezona 2020. i sada sa zebnjom stare zanatlije iščekuju ljeto 2021. godine”, ističe Idrizagić na početku razgovora. 

Govori kako obrtnici u cijeloj zemlji sa strahom gledaju u budućnost, ali i u institucije vlasti u BiH. 

“Po mišljenju mnogih obrtnika vlasti su do sada nedovoljno pomogle starim tradicionalnim zanatima, ali i privrednicima u cjelini. Konkretno, Vlada KS-a je uplatila 50 posto minimalnog ličnog dohotka za polovinu marta, april, maj, juni i juli, a federalna Vlada je uplatila doprinose na minimalnu platu za april, maj i juni. U razgovoru sa novim ministrom privrede KS-a Adnanom Delićem naišli smo na izuzetno razumijevanje i obećanje da će se u narednom periodu pokušati pomoći obrti koji su najviše osjetili ovu pandemiju. Nadam se da će se to ispuniti i da će se barem ta polovina minimanlne plate isplatiti do kraja prošle godine i tako na neki način ublažiti ova izuzetno teška situacija”, navodi Idrizagić. 

Dodaje kako su obrtnici u prošloj godini najviše očekivali od Vlade Federacije BiH. 

“Sve je stalo na uplati doprinosa za tri mjeseca, a mnogi su obrtnici, iako su u minusu poslovali, ostavili radnike ili dio radnika nadajući se će federalna Vlada imati razumijevanja barem što se tiče plaćanja doprinosa. Međutim, nismo naišli na neko razumijevanje, ali nadamo se će se to u narednom periodu na neki način moći kompenzirati, pa makar to bili oni privredni subjekti koji su zadržali isti broj radnika i koji su imali pad prometa od 50 i više posto. Nadamo se da će se barem kraj 2020. ispoštovati u plaćanju doprinosa i dijela plata”, naglašava on.  

Svjesni su, kaže, da je zdravlje najvažnije i da je trenutno teška situacija, ali podvlači da bi u slučaju uvođenja novog lockdowna na duži period došlo do još težeg stanja kod tradicionalnih zanata, ali i kod svih privrednika u državi. 

Kada je riječ o utjecaju pandemije na određene zanate, Idrizagić ističe da su najviše štete pretrpjeli kazandžije, limari, obućari, krojači, te oni koji se bave izradom predmeta od stakla, kože i drveta. 

“Uglavnom nekih 30 posto tih radnji je zatvoreno ili rade sa vrlo malim kapacitetom samo da se ne bi ugasili i da bi uspjeli dobiti neku pomoć. To se prvenstveno odnosi na one zanate koji su bili oslonjeni na turističku sezonu. U obrtništvu vi imate i industrija koje se bave proizvodnjom i plasmanom robe u druge države Evrope, pa tako imate obućare i krojače koji rade manje serije za tržište zapadne Evrope ili regije, tako da su i oni na svojoj koži osjetili ovu situaciju”, riječi su prvog čovjeka Obrtničke komore KS-a. 

Sami se šišaju

Sam Idrizagić je vlasnik brijačke radnje na Baščaršiji i kaže nam kako ni u njegovom poslu nije bajno. 

“U frizerskim, kozmetičkim, brijačkim i drugim salonima za uljepšavanje je također došlo do smanjenja posla upravo zbog straha ljudi od eventualne zaraze. Posao nam je smanjen za 30 do 50 posto. Imate slučajeve, pogotovo kod muškog šišanja, gdje se radi o kratkim frizurama, ljudi su uzimali mašinice i sami se šišali, i neki su tu praksu i zadržali. Žene rjeđe idu na pranje kose, idu kod frizera ako je baš nešto urgentno poput farbanja, tako da nekih češćih posjeta ovim radnjama više nema. Svaki put kada se pojave ove cifre o broju zaraženih, ljudi se odmah teže odluče doći u salon”, govori Idrizagić za kraj našeg razgovora nakon kojeg smo se uputili u Ulicu Kazandžiluk, da provjerimo kako je pandemija utjecala na zanat koji su istrajni virtuozi s čekićem održali živim stoljećima.  

Po dolasku, odmah je primjetno da gužve nema kao nekad, ni u samoj ulici, ni u  kazandžijskim radnjama. Primjetno je da je nekoliko njih i zatvoreno. Zvuk čekića kojeg uvijek čujete i prije nego uđete u ovu ulicu nekako je slabiji. Reklo bi se očekivano, jer manje zanatlija s manje entuzijazma ulazi u mjesece pred nama. 

No, jedan od onih koji još rade, i koji od ovog zanata neće odustati bez obzira na okolnosti je Mirsad Brkanić.  

Porodica Brkanić je poznata po ovom zanatu, a dugogodišnji kvalitetan rad je prepoznao i UNESCO, koji je 2004. godine u svoju knjigu uvrstio kazandžijsku radnju Brkanić. 

Mirsad nas je ljubazno primio, iako nismo bili ono čemu se kazandžije danas najviše raduju – mušterija. Bitno je, reći će tokom jednosatnog ugodnog razgovora Brkanić, da makar neko uđe, da se ima s kim popričati, ne mora ništa ni kupiti. 

“Prošlo je 11 mjeseci otkako skoro da ne radimo. Čitavu tu zimu 2019/20. mi smo radili, proizvodili, nadali se uspješnoj sezoni, kao što je i bila svaka u prethodnih 20 godina. Dobro smo se pripremili, a to znači dobro smo se istrošili. Trošili smo pare za materijal, radne sate, posebno ovi dućani koji imaju uposlenike, iako je to sve iz reda porodice”, kaže na početku razgovora za Naratorium Mirsad Brkanić. 

Samo da mi je da vidim narod po gradu

Podsjeća kako kazandžije nisu radile od sredine marta do sredine maja prošle godine, te da su im ti dani nerada uglavnom prolazili u nadanjima da će sva hajka oko pandemije proći za dva-tri mjeseca i da će već od početka ljetne turističke sezone sve biti kao nekada. Nažalost, sve je ostalo samo na nadanjima. 

“Kad je bio lockdown prošle godine, govorio sam da mi je samo početi raditi, da vidim kako svijet hoda po gradu, ne moram ništa pazariti. Nek me i zafrkava, ali nek mi neko uđe u radnju, da koju progovorimo. Te dane nerada nam je olakšavala nada da će sve već na ljeto biti bolje. April, maj i juni smo lakše preboljeli jer nam je Kanton platio dadžbine, odnosno poreze. Tu smo, u iščekivanju ljeta, dobili nekog elana. Međutim, da vam iskreno kažem, ja ne znam ni kako je došlo ljeto, kako je prošlo, kako je došla jesen i kako je prošla. Godina je prošla u nekom iščekivanju, jako loše”, opisao je Brkanić godinu koju skoro niko u svijetu neće pamtiti po dobrom. 

Godinama, kaže on, vodi evidenciju o prometu u svojoj radnji, tako da tačno zna koliko je pandemija utjecala na njegovu zaradu. 

“Moj promet u 2020. godini je bio 25 posto od onoga što sam imao godinu ranije. Znači, to je podbačaj od 75 posto. Nismo bili ni blizu da izvučemo utroške materijala i radne snage, a kamo li da pokrijemo ostale troškove. To su bile uglavnom moje stalne mušterije. Malo je ko dolazio, stranaca ne znam je li bilo i 5 posto od ovih 25 posto zarade koje sam spomenuo. I oni turisti koji su bili su sa oprezom hodali i ulazili. Ni danas nije bolje. Evo, vidite koliko vi sjedite kod mene, nijedna mušterija nije ušla. Ali, ja volim ovaj grad, ovu čaršiju, ovu zemlju i ovaj zanat. Ja ne želim da priuštim nekome, da pokazuje kako je čaršija zatvorena i pusta. Nije mi žao upaliti svjetla i sjediti ovdje džaba čitav dan. Ova ulica je duša i biser našeg grada”, emotivno govori o poslu kojem je posvetio svoj život.   

Prisjeća se obećanja kantonalnih vlasti da će im izvršiti uplate za sve mjesece 2020. godine, ali sve je, kaže, ostalo na priči. 

“Zbog toga ne volim nikakva obećanja. Zamajavaju nas u svemu, kao da se nismo dosta naslušali obećanja, a ne mora čovjek biti u vjeri da bi znao da je laganje nešto najgore”, ističe ovaj dugogodišnji kazandžija. 

Godinama je u ovom poslu, dodaje Brkanić, pa je nešto uštedio za starosti. 

“Uposlenici su mi svi iz reda porodice, osim jedne osobe. Nisam nikome dao otkaz, nisam ni pokušao da ih stavim na državne jasle. Nisam posegnuo za onom idi na biro, dobićeš od biroa, i to je opet država. Mislim da država nama treba da pomogne, pa neka radnika kod nas”, govori naš sagovornik. 

Prema njegovom mišljenju, ni ova godina neće biti ništa bolja za zanatlije, ali prirodno je, kaže, da se čovjek opet nada. Ovaj put, nadu vidi u vakcinaciji. 

“Prirodno je da se čovjek nada ako budemo imali tu vakcinaciju. Možda nekih 10 do 15 posto da bi bilo bolje u odnosu na 2020. ukoliko bismo se vakcinisali, ali ni to neće biti dovoljno da ostvarimo neki lični dohodak”, navodi Brkanić. 

Cijeni kako je lakše opstati onima koji ne plaćaju naknadu za korištenje objekta u kojem rade. 

“Ja ne plaćam rentu za ovaj objekat. Sretan sam što je ovo moje. Doduše, ni opštinske kirije nisu toliko ni skupe, mogu ih ljudi nekako podnijeti, ali privatne rente su puno skuplje. Ja se ne bi smio usuditi da uzmem takav dućan, a ljudi lete i na to, misle valjda da na čaršiji kroz oluke dolaze pare. Ti ljudi uglavnom propadaju i onda kukaju. Ja razumijem ljude i koji su digli kredit i koji plaćaju kiriju, a znamo da privatnik neće da smanji kiriju kao opština naprimjer. Tu su kirije po nekoliko hiljada maraka. To treba zaraditi. To je uglavnom propadanje”, smatra Brkanić. 

Nema smijeha kao nekad

Ne voli, kaže, kukati. Godinama je radio i dobro zarađivao. Primjećuje kako je pandemija utjecala i na svjetsku ekonomiju, pa je shodno tome prirodno da se posljedice osjete i u Bosni i Hercegovini. 

“Imali smo zatvorene dućane, pa kad ti prođeš čaršijom to je sve pusto, kao u ono doba 92.-95. To je čovjeka više ubijalo, ta tišina. Eh sad, što te ne ubije finansijski, ja mislim da će te ubiti kasnije mentalno. Mislim da će u našoj zemlji ljudima biti potrebna psihološka pomoć. Vidiš, ovdje više nema onog osmijeha ljudima na licu. Ti kad imaš nešto u džepu, i kad te boli, ti se smiješ. A sad te ne može ništa nasmijati kad nemaš ništa u džepu”, kaže kazandžija koji je u svojoj radnji imao priliku ugostiti i bivšeg predsjednika SAD-a Billa Clintona. 

Pojasnio je i zašto smatra da je kazandžijski zanat biser čaršije. 

“Mi smo biser u biseru. Dolaskom Osmanlija na ove prostore, ovdje je došlo oko 70 vrsta zanata. Mi imamo oko 50 naziva ulica po nekom zanatu. Te ulice i danas postoje. Ova ulica se zove Kazandžiluk i od početka do kraja ulice svi smo kazandžije. Nema ništa drugo. Kod svih ostalih su ostali samo nazivi ulica, a nigdje zanatstva. Samo smo mi opstali. Idemo u Sarače, a nemamo dvije radnje saračke, idemo u Bravadžiluk, a nemamo nijedne bravarske radnje, idemo u Kundurdžiluk, imamo jednu obućarsku radnju. Koju god ulicu da spomenem, jedna ili dvije radnje su ostale, ili čak nijedna. Uzmite zlatarsku ulicu, istinskih zlatara ostalo pet-šest, ono ostalo sve prodavnice mobitela i čega sve ne. Ja razumijem i te zanatlije koje su propale, jer država tada nije imala sluha da barem ostavi pola ulice. Ne može ti država kupovati proizvode, ali ti može pomoći na neki drugi način”, priča nam Brkanić. 

Da kazandžiluk opstane smatra da je doprinijelo to što je Sarajevo turistički grad. 

“Kada neko od turista hoće da kupi nešto i ponese u svoju zemlju uvijek gleda da kupi nešto što je autentično, tradicionalno, a mi imamo te proizvode koji su i upotrebne vrijednosti, a koji nose i autentičnost, koji su stari preko 500 godina. Iz naših proizvoda može da pije kafu, a i da ima uspomenu. Zahvaljujući institucijama mi imamo smanjenu stopu plaćanja socijalnog i penzionog, imamo te neke olakšice i mi smo opstali. Nije nam ni država dala da mijenjamo djelatnost niti smo mi to htjeli. Turisti kad dođu hrle da vide i vjerske objekte, a kad nešto hoće da kupi hoće da čuje čekić, hoće da prođe ulicom starom 500 godina koja je i ostala takva kompletna”, podvlači kazandžija koji se više od 50 godina bavi ovim zanatom.  

Vjeruje da će tako i ostati i da će kazandžijski zanat izdržati sve moguće krize. 

“Rade mi sinovi, braća, unuka je treća godina srednje škole, ovaj smjer. Da vidim da se nešto gasi ovaj zanat, ne bi ni dozvolio djeci svojoj, a posebno unučadima da se uvlače u ovaj posao. Vjerujem da dokle god ima kafe da se kupi, ljudi će kupovati i džezve i mlinove i tacne. Istrpilo se mnogo štošta, pa i ovo ćemo. Sjećam se dok sam bio mlađi  da se jedva opstajalo. Imali smo ljetne sezone koje su bile dobre, ali uopšte nismo imali zimsku sezonu. Ono što ljeti zaradiš, razvlačiš čitavu godinu. Ali, od 1982. godine, od pripreme za Olimpijadu u Sarajevu, turizam se počeo razvijati i u zimskom periodu. Olimpijada je mnogo donijela afirmaciji zimskog turizma, tako da od 1984. do danas imamo dobro posjećene zimske sezone”, naglašava Brkanić. 

U periodu do 1992. godine, kazandžijama su, prisjeća se on, turisti činili oko 80 posto mušterija, dok je 20 posto činilo domaće stanovništvo. Ipak, nakon rata se, kaže, taj omjer promijenio. 

“Poslije 1995. godine, kada smo otvorili, naši ljudi su se zainteresovali za naše proizvode, kupuju i za sebe i za druge poklone, tako da je to došlo sada na 40 posto, a sada nam stranci čine oko 60 posto mušterija. Međutim, stranci su se iz godine u godinu mijenjali. Jedno vrijeme su Turci dominirali, pa su nekoliko godina poslije došli Saudijci, potom smo imali Koreju. Isto kao da im neko kaže ‘de vi malo odmorite, nek sada idu ovi drugi”, kroz smijeh nam govori naš sagovornik. 

Zbog političara će nas smatrati divljacima

Dodaje kako je on zadovoljan svim prethodnim godinama, od 1996. do 2000. godine. 

Ipak, da bismo ponovo vratili onaj stari prepoznatljivi turistički sjaj i da bi udar na ekonomiju bio što blaži, Brkanić smatra da su vlasti morale odigrati ključnu ulogu.

Razočaran je što su nadležni neozbiljno shvatili proces imunizacije, te se ponijeli sebično.  

“Prošla godina je čitav svijet bacila na koljena, pa nadam se da će ipak biti nekog boljitka. Vakcinacije kad budu širom svijeta, ljudi će se malo i osloboditi i putovati. A, šta će biti s nama? Evo, čitam u novinama, Afganistan se počeo vakcinisat. Ljudi u ratu. Gdje je tu BiH? Turisti će hrliti u one zemlje u kojima je stanovništvo vakcinisano. Svako bira da ide gdje mu je sigurnije. Zbog toga će nas ljudi u svijetu smatrati divljacima. A ko nam je to napravio? Nisam ja, a nisu ni novinari. Novinari stalno pišu, upozoravaju, ali valjda vlasti imaju dosta djela pa ne smiju još koje prišiti sebi. Mi smo sve odredili koliko će ko dobiti vakcina, te neke zamrzivače nabavili, a vakcina ni na vidiku. Eto kakva nam je ozbiljnost države. To je jako neozbiljno. Njih ne brine uopšte stanovništvo. Ko će im biti u Bosni i Hercegovini kad ljudi umiru i iseljavaju se. Političari hoće da oni sami ostanu ovdje i da ovo bude njihovo vlasništvo. Oni nama prodaju stranačke sukobe, a kad se pogase kamere uživaju u trgovini glasova i pozicija. Ne može biti da ljudi uvijek biraju zlo. Ako si mi ti udario tri šamara, ja ću se čuvati tebe da mi ne opališ četvrti. Mi im se sve nešto otimamo, a sve im se podmećemo da nas gaze”, zaključuje Brkanić. 

(TIP)