“Fakultet nisam htio upisati, jer nisam siguran da bih imao puno koristi od njega”, kaže 22-godišnji trgovac Amir Hadžić. “A kako moja porodica nije baš bogata, nisam mogao priuštiti da četiri godine ne radim dok studiram”, dodaje.

Ipak, karijeru u lancu regionalnih trgovina ne namjerava graditi.

“Skupljam novac kako bih upisao neki od kurseva programiranja ili web dizajna. Vidim da se takvi poslovi dosta traže, a to je nešto što mogu raditi paralelno sa mojim svakodnevnim poslovima. Znam neke ljude koji rade kao programeri, biraju šta će raditi i gdje. A isto tako znam ljude sa fakultetima koji sa mnom rade u prodavnici, na kasi, jer nisu mogli naći posao u svojoj struci”, kaže Hadžić.

On nije jedini koji slično razmišlja, što pokazuje sve veći broj institucija koje za mnogo manje vremena u odnosu na fakultete nude obrazovanje u oblastima koje bi u teoriji trebale biti karta za unosnije poslovne prilike.

Jedna od poznatijih takvih obrazovnih institucija je ITAcademy, koja nastavu nudi u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Rumuniji, Moldaviji, Ukrajini i SAD-u, a zahvaljujući online sistemu praćenja programa polaznici su iz 120 zemalja svijeta, kaže Arijana Aladžuz iz LINK Groupa, pod kojim ITAcademy djeluje. Broj zemalja u kojim je ITAcademy prisutan i broj zemalja iz kojih polaznici prave nastavu pokazatelj je da sve veći broj mladih ne žele ili nisu u mogućnosti da se posvete višegodišnjem studiju.

Stručno usavršavanje

Aladžuz ističe da profesionalno usavršavanje na ITAcademy traje godinu dana, gdje polaznici stječu svjetski priznate certifikate po uspješnom završetku programa te da su programi obuke usko specijalizirani za konkretan posao u IT sektoru i u ponudi su zanimanja sa najvećom potražnjom na tržištu rada.

“Riječ je o praktičnoj nastavi i radu na realnim projektima što polaznike priprema za rad odmah po završetku obuke. Plan i program se kontinuirano ažurira i prati razvoj tehnologije i trendova, a u sklopu cjeloživotnog sistema učenja koji je ITAcademy razvila za svoje polaznike dalja nadogradnja je potpuno besplatna. Pored IT vještina polaznici akademije usavršavaju strane jezike, lične i poslovne vještine koje im osiguravaju što bolje prilike u razvoju karijere”, dodaje ona.

“ITAcademy mogu upisati mladi IT talenti već od 13 godina, brojni srednjoškolci i studenti također uspješno završavaju ovaj program, nezaposlene osobe svjesne perspektivnosti ovog zanimanja, veći broj polaznika zrelije životne dobi koji žele dalje napredovati u karijeri i ići u korak sa vremenom. Način praćenje nastave na ITAcademy je prilagođen svačijem predznanju, tempu napredovanja, slobodnom vremenu i drugim obavezama. Shodno stalnom rastu potražnje i zarade IT stručnjaka, digitalizaciji koja zahtjeva veći nivo IT pismentosti i u drugim strukama, raste i interesovanje polaznika”, kaže Aladžuz.

Odluka o kraćem, fokusiranom obrazovanju u odnosu na klasični fakultet nije samo trend prisutan u zemljama regije ili zemljama koje imaju visoku stopu nezaposlenosti.

Posao u Googleu

Čak je i veliki Google odlučio nuditi šestomjesečne kruseve, a koji bi potencijalnim uposlenicima nudili priliku da se obučavaju u oblastima koje su tražene, za samo dio vremena potreban za stjecanje diplome. Kompanija će certifikate Google Learning Certificates, koji se dobiju po uspješnom završetku obuke, vrednovati kao diplomu četvorogodišnjeg studija, za iste pozicije u kompaniji. Ovu ideju sve više podržavaju i druge velike tehnološke kompanije.

Za sve veću popularnost kurseva koji traju dosta kraće od klasičnog visokoškolskog obrazovanja dijelom su krivci i same ustanove za formalno obrazovanje.

Visoko obrazovanje širom svijeta je u teškoj krizi i ne nazire se neko rješenje u skorije vrijeme, smatra dr. Vedran Ljubović, vanredni profesor na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Poslodavci sve više traže fakultetsku diplomu za poslove za koje ona objektivno nije potrebna, pravdajući to “filtriranjem neozbiljnih kandidata”, a time ne samo da poslodavac bježi od odgovornosti selekcije najboljeg radnika, nego se produbljuju i klasne razlike, jer čak i ako je studij besplatan (a kod nas je daleko od besplatnog, obično se ne uzima u obzir smještaj u domovima, hrana, prevoz, knjige, laptop i tako dalje) neki ljudi naprosto ne mogu sebi priuštiti da ne rade nekoliko godina za vrijeme studija, ističe profesor Ljubović.

“Vođeni time, a i sveopštom moralnom degradacijom društva i obrazovanja, studenti masovno upisuju studij radi sticanja (boljeg) posla a ne iz iskrene želje za znanjem. Uz ovo ide vrlo opasno ubjeđenje novih generacija da studij treba da bude jedno zabavno i generalno ne-stresno iskustvo, da oni imaju pravo na diplomu jer bez nje ne mogu raditi posao koji žele, a njihova želja je naravno važnija od svega ostalog, a pogotovo od proste životne realnosti da ‘bez muke nema nauke’. Samim time profesori koji od studenata traže znanje bivaju proglašeni za zlikovce i sadiste, bez obzira koliko su oni znanja pružili i koliko su se potrudili da ga prenesu, pa im se prilijepe i drugi, često potpuno izmišljeni nedostaci”, kaže stručnjak sarajevskog ETF-a.

Loše navike

U svemu ovome studenti imaju svesrdnu podršku i čak podsticaj neobjektivnih i pretjerano zaštitnički nastrojenih roditelja, dodaje.

“Čak i kada je student svjestan da je pao ispit zato što nije učio, roditelj ga ubijedi da je nekako profesor kriv za to. Ovakvo razmišljanje upravo vodi ka masovnoj pojavi plagijarizma, prepisivanja na ispitima i drugih oblika neetičnog ponašanja”.

Ali u svemu ovome najveći krivci su akademski radnici to jeste profesori, smatra dr. Ljubović.

“U velikoj većini slučajeva oni žive u nekom svom idealiziranom svijetu, pridržavajući se kao za slamku spasa nekih principa i kriterija od prije 100 i više godina koji su u okruženju koje sam opisao žalosno prevaziđeni. Oni tvrde da ih tržište rada ne interesuje i da se bave isključivo znanjem, a istovremeno daju trivijalne ispite sa ponovljenim pitanjima, na spomenuti plagijarizam i prepisivanje žmire, ubjeđujući sebe i druge da su dobri rezultati na ispitima posljedica njihovog kvalitetnog rada. Većina profesora ozbiljno se bavi isključivo naučnim radom, a obrazovanje doživljavaju kao neki sporedni efekat nauke, ograđujući se od pedagogije kao nauke koja se bavi podučavanjem djece a ne odraslih osoba (pedos = dijete)”.

Ovo je naravno izvrsno za studente koji i žele akademsku karijeru, smatra profesor Ljubović, ali ostali studenti objektivno ne steknu znanja koja su im potrebna za sutrašnje radno mjesto.

Rang liste

Pa se kasnije dešava da poslodavac istovremeno traži diplomu za radno mjesto i degradira njenog nosioca tvrdeći da ga fakultet nije ničemu korisnom naučio, dodaje.

Profesor Ljubović podsjeća da je manje poznato da se takozvane rang-liste univerziteta formiraju isključivo na osnovu naučnih postignuća pojedinih uposlenika. Nerijetko se dešava da bogati univerziteti dovedu nekog nobelovca ili priznatog naučnika iz siromašnih zemalja i time sebi bukvalno “kupe” mjesto na rang-listi.

Tako je na univerzitetima iz Kine rašireno masovno objavljivanje članaka u časopisima i na konferencijama koje ostatak svijeta ne priznaje, ali po bibliometrijskim kriterijima to dovodi do visokog rangiranja i tako dalje. Zatim se objektivno loš nivo obrazovanja na “visokorangiranom univerzitetu” uzima kao nekakav kriterij za one koji možda nisu visoko rangirani, ali se trude ponuditi kvalitetno obrazovanje, govori profesor sarajevskog ETF-a.

“Sve ovo vodi ka vrlo raširenom, a po mom mišljenju pogubnom shvatanju, da je univerzitet neka vrsta socijalne mreže čiji je osnovni cilj upoznavanje budućih poslovnih partnera i gradnja veza, a obrazovanje i ostalo što se dešava je sekundarno. Pitam se, zar ne bi bilo onda jeftinije za društvo da studentima uplati neki kamp?”, kaže profesor Ljubović.

Donkihotovska borba

“Zbog svega navedenog, pojedinci koji na univerzitetu pokušavaju studentima prenijeti znanja bitna za njihovo buduće zaposlenje, i koji shvataju kao svoju dužnost i objektivno ispitivanje i ocjenjivanje studenata (traženje demonstracije stečenog znanja), vode pravu donkihotovsku borbu protiv ostatka društva: protiv studenata, roditelja, svojih indolentnih kolega, osnivača univerziteta, pa čak i poslodavaca koji generalno imaju ponižavajući odnos prema visokom obrazovanju, odnosno ne prepoznaju pozitivne trendove u njemu”.

Što se tiče acikličnog obrazovanja (kurseva), to je svakako dobro rješenje za profesije koje objektivno ne zahtijevaju fakultetsku diplomu, a to su mnoga zanimanja, posebno u našoj regiji, smatra profesor Lubović. Međutim, istovremeno s ovim ide i jedno strahovito degradiranje onih profesija koje su toliko kompleksne da je realno ipak potreban kvalitetan višegodišnji studij, kao što su inženjerstvo, medicina i slično, dodaje.

“Privatnici zapošljavaju ljude bez fakulteta, koji su na tom nivou i plaćeni, a zatim od njih očekuju da posjeduju fakultetski nivo znanja. Pojavljuju se kvazi-stručnjaci bez validnih diploma čije se mišljenje u javnosti uzima kao važnije od onih koji su diplomu stekli vrijednim radom i tako dalje. Nemam ništa protiv kurseva, ali treba se znati koje vrste poslova se mogu raditi sa kursom, a za koje je ipak potrebna diploma”, smatra profesor Ljubović.

Ovaj profesor na Elektrotehničkom fakultetu napominje da mlada osoba koji razmišlja o upisivanju kursa treba biti vrlo oprezna jer, koliko god anarhije i haosa vladalo u visokom obrazovanju kod nas, situacija sa “obrazovanjem odraslih” je daleko gora.

“Ne postoji nikakva kontrola niti nadzor, ne postoji akreditovanje, ne postoji priznavanje izdatih certifikata. Kandidat se treba najprije raspitati za renome i kredencijale instruktora, prostorne kapacitete, dostupnost opreme i učila (za kurseve za koje je to potrebno) i ozbiljnost organizacije koja ih drži – da se ne desi da firma bankrotira prije kraja kursa. Treba znati da kursevi koji ispunjavaju ove uslove u pravilu nisu nimalo jeftini, odnosno u rangu su sa cijenom jednog semestra nekog fakulteta”, navodi profesor Ljubović.