Sve se više aspekata života ocjenjuje se prema njihovom doprinosu fantomu sreće. Usrećuju li vas vaša veza, posao, vaše tijelo ili prehrana? Ako ne, radite li nešto krivo i kako to popraviti?

Šta želite od života? Vjerojatno ste u skorije vrijeme imali priliku i razlog postaviti si to pitanje. Možda želite provesti više vremena sa svojom obitelji ili dobiti ispunjeniji i sigurniji posao ili poboljšati svoje zdravlje. Ali zašto želite te stvari?

Šanse su da će se vaš odgovor svesti na jedno: sreću. Fiksiranje naše kulture na sreću može izgledati gotovo religiozno. To je jedan od razloga za djelovanje koji ne treba opravdanje: sreća je dobra jer je biti sretan dobro. Ali možemo li svoj život graditi na tom kružnom rasuđivanju?

S obzirom na važnost pitanja, izuzetno je malo podataka o tome što ljudi žele od života. Istraživanje iz 2016. godine pitalo je Amerikance bi li radije ‘postigli velike stvari ili bili sretni’, a 81 posto je reklo da bi radije bili sretni, dok se samo 13 posto odlučilo za postizanje velikih stvari (6 posto njih nije sigurno). Unatoč sveprisutnosti sreće kao cilja, teško je znati kako je definirati ili kako je postići.

Sreća na pijedestalu

Ipak, sve se više aspekata života ocjenjuje prema njihovom doprinosu fantomu sreće. Usrećuju li vas vaša veza, vaš posao, vaš dom, vaše tijelo, vaša prehrana? Ako ne, ne radite li nešto krivo? U našem modernom svijetu sreća je najbliža ‘summum bonum’, najvišem dobru iz kojeg proizlaze sva ostala dobra. U ovoj logici nesreća postaje ‘summum malum’, najveće zlo koje treba izbjegavati. Postoje neki dokazi da je opsesivna potraga za srećom povezana s većim rizikom od depresije.

U svojoj nedavnoj knjizi ‘Prosvjetljenje: Potraga za srećom’ (The Enlightenment: The Pursuit of Happiness), povjesničar Ritchie Robertson tvrdi da prosvjetiteljstvo ne treba shvatiti kao povećanje vrijednosti samog razuma, već kao potragu za srećom kroz razum. Odlučujuća intelektualna snaga moderniteta odnosila se na sreću i mi se i danas borimo s ograničenjima tog projekta.

Lako je pretpostaviti da je sreća oduvijek bila cijenjena kao najviše dobro, ali ljudske vrijednosti i osjećaji nisu trajno fiksni. Neke vrijednosti koje su nekad bile najvažnije, poput časti ili pobožnosti, izblijedjele su na važnosti, dok su emocije poput ‘acedia’ (naš osjećaj apatije) potpuno nestale. I jezik kojim koristimo opisivanje svojih vrijednosti i osjećaja, pa čak i sami osjećaji su nestabilni.

Moderna poimanja sreće prvenstveno su praktična, a ne filozofska, usredotočujući se na ono što bismo mogli nazvati tehnikama sreće. Nije briga što je sreća, već kako se do nje dolazi. Sretni smo u mediciniziranim terminima suprotnosti tuzi ili depresiji, što implicira da sreća proizlazi iz kemijskih reakcija u mozgu. Biti sretan znači imati manje kemijskih reakcija koje vas rastužuju i više reakcija koje vas čine sretnima.

Što znači dobar život?

Martha Nussbaum, istaknuta etičarka vrlina, tvrdi da moderna društva smatraju da je sreća ‘naziv osjećaja zadovoljenja ili zadovoljstva, a pretpostavlja se da pogled koji čini sreću vrhovnim dobrom, po definiciji pogled koji daje vrhovnu vrijednost psihološkim stanjima’. Knjige za samopomoć i ‘pozitivna psihologija’ obećavaju otključati to psihološko stanje ili sretno raspoloženje. Ali filozofi su skloni skepticizmu prema ovom pogledu na sreću jer su naša raspoloženja prolazna i uzroci su nesigurni. Umjesto toga, postavljaju povezano, ali šire pitanje: Koji život je dobar život?

Jedan od odgovora bio bi život proveden radeći stvari u kojima uživate i koje vam donose zadovoljstvo. Život proveden u iskustvu užitka na neki bi način bio dobar život.

Ali maksimiziranje užitka nije jedina opcija. Svaki ljudski život, čak i najsretniji, ispunjen je boli. Bolni gubitak, bolna razočaranja, tjelesna bol zbog ozljeda ili bolesti i duševna bol podnošenja dosade, usamljenosti ili tuge. Bol je neizbježna posljedica života.

Za drevnog grčkog filozofa Epikura (341.-270. Pr. Kr.) dobar je život bio život u kojem je bol svedena na minimum. Trajno odsustvo boli daje nam mirnoću uma ili ataraksiju. Ovaj pojam ima nešto zajedničko s našim modernim shvaćanjem sreće. Biti ‘u miru sa sobom’ označava sretnu osobu iz one nesretne i nitko ne bi pomislio da život ispunjen boli može biti dobar život. No, je li minimalizacija boli doista bit sreće?

Što ako dobar život poveća bol koju iskusimo? Studije su pokazale da ljubav prema ljubavlju korelira sa srećom, ali iz iskustva znamo da je ljubav također uzrok boli. Što ako je bol potrebna i čak poželjna? Bolnu smrt roditelja, djece, partnera ili prijatelja mogli biste izbjeći kada biste prestali brinuti za te ljude ili njihovim potpuno izbacivanjem iz vašeg života.

Ali život bez ljubavnih povezanosti nema svrhu, čak i ako bi nas to moglo osloboditi od rastuće boli gubitka onih koje volite. No, sve dobre stvari u životu podrazumijevaju patnju. Pisanje romana, trčanje maratona ili rađanje uzrokuju patnju u potrazi za konačnim, radosnim rezultatom.

Nema dobrog ako nema onog lošeg

Epikur tvrdi da neizbježnost patnje zapravo čini ataraksiju privlačnijom. Prihvaćanje neizbježnog, dok pokušavamo minimalizirati njegovu štetu, jedini je način života. Minimizaciju boli možete koristiti i kao vodič za djelovanje. Ako vam postupak pisanja romana zadaje više boli od užitka koji očekujete od završetka, onda ga nemojte pisati. Ali ako će malo boli sada spriječiti veću bol kasnije – na primjer bol od odvikavanja od pušenja kako bi se izbjegla bol od raka – onda se ta bol vjerojatno može opravdati. Epikurejska sreća je stvar dobrog knjigovođe i smanjenja boli na najučinkovitiji mogući način.

No, knjigovođin pogled na sreću previše je jednostavan da bi odražavao stvarnost. Friedrich Nietzsche, u Genealogiji morala, vidio je da bol ne podnosimo samo kao sredstvo za veće zadovoljstvo, jer ‘čovjek … ne odbacuje patnju kao takvu; on je želi, čak je i traži, pod uvjetom da mu se ukaže značenje za to, svrha patnje’. Po Nietzscheovu mišljenju, bol se ne ublažava užitkom, već značenjem. Bio je sumnjičav da možemo pronaći dovoljno značenja da patnju učinimo isplativom, ali njegov uvid ukazuje na manu u Epikurovom pogledu na dobar život.

Tada bi život smislene boli mogao biti dragocjeniji od života bez smisla. Kao da nije dovoljno teško shvatiti što je sreća, sada moramo shvatiti i što je smislen život.

No, ako ostavimo škakljivo pitanje što život čini smislenim na jednu stranu, još uvijek možemo vidjeti da je suvremeno gledište na sreću kao summum bonum – ili najviše dobro iz kojeg proizlaze sva ostala dobra – pogrešno.

Američki filozof Robert Nozick smislio je misaoni eksperiment kako bi istaknuo točku. Nozick traži od nas da zamislimo ‘stroj koji bi vam mogao pružiti bilo kakvo iskustvo koje ste željeli’. Stroj će vam omogućiti da iskusite blaženstvo ispunjenja svake svoje želje. Mogli biste biti izvrstan pjesnik, postati najveći izumitelj ikad poznat, putovati Svemirom svemirskim brodom vlastitog dizajna ili postati omiljeni kuhar u lokalnom restoranu. U stvarnosti biste, međutim, bili bez svijesti u spremniku za održavanje života. Budući da vas stroj tjera da vjerujete da je simulacija stvarna, vaš je izbor konačan.

Prvo shvatimo što želimo – i zašto

Biste li ga uključili? Nozick kaže da ne biste, jer mi zapravo želimo raditi neke stvari i biti određeni ljudi, a ne samo imati ugodna iskustva. Ova hipotetska situacija može izgledati neozbiljno, ali ako smo spremni žrtvovati bezgranično zadovoljstvo zbog stvarnog značenja, tada sreća nije najviše dobro. No ako je Nozick u pravu, tada je rezultat od 81 posto ispitanih Amerikanaca koji su odabrali sreću umjesto velikih postignuća krivi, a studije su pokazala da bi ljudi uglavnom odlučili ne ulaziti u stroj.

Nozikov stroj za iskustvo imao je za cilj opovrgnuti suštinsku tvrdnju o utilitarizmu, ‘da je sreća poželjna i jedino poželjna kao kraj’. Godine 1826. filozof koji je napisao te riječi, John Stuart Mill zaglibio je u nesreću. U svojoj autobiografiji Mill opisuje ono što danas prepoznajemo kao depresivnu anhedoniju: ‘Bio sam u tupom stanju uma, kakvom smo povremeno svi podložni; to je nepodnošljiv za uživanje ili ugodno uzbuđenje’.

Mill nije mogao uživati ​​u životu. To bi bilo loše za većinu ljudi, ali za Milla je ukazalo na nešto još zabrinjavajuće. Od rođenja su ga učili da je krajnji cilj života maksimalizirati zadovoljstvo čovječanstva i umanjiti njegovu bol. Millov otac bio je sljedbenik klasičnog utilitarističkog filozofa Jeremyja Benthama, a sina je odgojio u skladu s Benthamovim stavovima. Bentham je otišao dalje od Epikura čineći sreću krajnjom privlačnošću pojedinačnog života i krajnjom privlačnošću morala. Za Benthama se sva moralna, politička i osobna pitanja mogu riješiti jednim jednostavnim principom – ‘najveća sreća za najveći broj’. Ali ako je to bio jedini princip po kojem se živi, ​​kako bi Mill mogao opravdati vlastito postojanje, lišeno sreće?

Kroz svoju depresiju, Mill je shvatio da je Benthamovo utilitarističko gledište, koje je zadovoljstvo uzdiglo do vrhovnog dobra, bila ‘svinjska filozofija’, prikladna samo za svinje. Nezadovoljstvo, nesreća i bol dio su ljudskog stanja i zato je ‘bolje biti nezadovoljno ljudsko biće nego zadovoljna svinja’, prema Millu. Nastavio je vjerovati da je sreća duboko važna, ali shvatio je da će ciljanje na sreću rijetko dovesti do nje, prenosi 24sata.hr.

Umjesto toga, Mill je smatrao da biste trebali ciljati na druge stvari, a sreća bi trebala biti samo ugodan nusproizvod. Ali to također sugerira da dobar život može biti i nesretan. Ono što je Mill prepoznao bilo je ono što je Aristotel tvrdio dva tisućljeća ranije – prolazni užitak sreće sporedan je za dobar život ili postizanje onoga što je Aristotel nazvao eudaimonia.

Eudaimoniju je teško prevesti u naše suvremene koncepte. Neki filozofi poput Julije Annasa, to prevode izravno kao ‘sreća’, dok drugi znanstvenici preferiraju naziv ‘procvat čovjeka’. Bez obzira na prijevod, on predstavlja osebujan kontrast našem modernom poimanju sreće.

Aristotelov pogled na procvat složen je zato jer uključuje individualno zadovoljstvo, moralnu vrlinu, izvrsnost, dobru sreću i politički angažman. Za razliku od Epikurovog računovodstvenog pogleda na bol ili Benthamovog ‘svinjskog’ pogleda na zadovoljstvo, Aristotelova ideja procvata jednako je neuredna kao i ljudi koje opisuje.

Poput našeg modernog poimanja sreće, i eudaimonija je krajnja svrha života. No, za razliku od sreće, eudaimonia se ostvaruje navikama i postupcima, a ne mentalnim stanjima. Sreća nije nešto što iskusite ili steknete, to je nešto što radite.

U svojoj Nikomahovoj etici, Aristotel je napisao: ‘Kako jedna lastavica ne čini proljeće, tako jedan dan ili kratko vrijeme čovjeka čini blaženim i sretnim’. Drugim riječima, procvat je životni pothvat jer je to nešto što svakodnevno morate kultivirati svojim postupcima. Poput utilitarista, Aristotel je tvrdio da su sreća i vrlina neraskidivo povezane.

Za Aristotela je vrlina obilježje kojim se postiže srednji ili srednji položaj između krajnosti. Na primjer, između krajnosti kukavičluka i gluposti krije se hrabrost, između krajnosti škrtog i rasipništva leži velikodušnost. Postupati tako da bi se održala ravnoteža između krajnosti je vrla akcija. Ali tamo gdje su utilitaristi sveli moral na sreću, Aristotel je smatrao da je vrlina nužna, ali nedovoljna za eudaimoniju.

Sreća je samo praksa koja se usavršava

Aristotel je tvrdio da pitanja što nekoga čini sretnim i što nekoga čini dobrom osobom nisu odvojena. Odnos između etičke dobrote i dobrog života bio je, tvrdi Annas, odlučujuće pitanje antičke filozofije. I to je i danas naše pitanje.

Za Aristotela cvjetamo vršeći svoje jedinstvene ljudske sposobnosti mišljenja i rasuđivanja. Ali razmišljanje i rasuđivanje jednako su društvene aktivnosti koliko i pojedinačne: ‘ljudi nisu izolirane osobe, a pustinjaci ne mogu vježbati ljudsku izvrsnost’. Ako procvat zahtijeva druge, onda to zahtijeva i sreća. Sreća nije toliko emocionalno stanje koliko je izvrsnost odnosa koje njegujemo s drugim ljudima.

Ali čak ni to ne može jamčiti procvat. Aristotel je prepoznao da je naša sreća talac sreće. Događaji izvan kontrole bilo kojeg pojedinca – rat, nesretna ljubav, siromaštvo i globalne pandemije – često će onemogućiti procvat (i sreću s njim).

Ova ideja moralne sreće ne potkopava potragu za eudaimonijom čak i kad je frustrira. Sreća nije mentalno stanje koje se može trajno osvojiti, već je to praksa koju usavršavamo, nesavršeno, u okolnostima koje su samo djelomično naše stvaranje.

Prepoznavanje ovoga neće osigurati dobar život, ali će odagnati iluzornu nadu u vječno zadovoljstvo. Nerazumijevanjem sreće, moderna koncepcija povećava vjerojatnost razočaranja. Niti jedan život vrijedan življenja ne bi smio ispuniti standard koji su postavili epikurejski ili utilitaristički pogledi na sreću, pa su tako njegovi moderni pristaše razočarani nedostacima ljudskog života. Umjesto toga, ciljajte s Aristotelom, prihvatite nedostatke i procvjetajte unatoč njima, piše BBC.

(TIP/Foto: Pixabay)