Pismo Srbina diglo je Britance na noge 90-ih: Kako su pomagali Tuzli koja se nalazila u teškoj saobraćajnoj i ekonomskoj blokadi

Aktuelno

Prvi kamioni s humanitarnom pomoći krenuli su iz Velike Britanije prema Bosni i Hercegovini 90-ih, a njihovi organizatori nisu imali ni dovoljno novca, ni kamione, ni hranu. Imali su samo uvjerenje da ne mogu mirno posmatrati ono što se dešava ljudima u zemlji razorenoj ratom. 

Put do Tuzle, koja nije bila nije bila okupirana niti u potpunoj klasičnoj opsadi, već je bila slobodan grad pod kontrolom Armije RBiH koji se nalazio u teškoj saobraćajnoj i ekonomskoj blokadi, trajao je gotovo dva i po mjeseca. Na tom putu bilo je pregovora, blokada, neizvjesnosti, zaustavljanja i pokušaja da se pronađe prolaz do ljudi kojima je pomoć bila neophodna.

Među onima koji nisu željeli ostati samo nijemi posmatrači bio je i Bob Myers, jedan od glavnih organizatora britanske inicijative Workers Aid for Bosnia, koja je tokom rata organizirala dopremanje humanitarne pomoći u Bosnu i Hercegovinu.

Myers nije ostao samo na organizaciji konvoja već je i sam vozio kamion prema Bosni. Više od tri decenije kasnije, s našom zemljom i dalje ga vežu prijateljstva i sjećanja, a iskustvo iz ratnih godina utjecalo je i na njegov današnji aktivizam.

Za Oslobodjenje.ba prisjetio se početka ove priče, odnosno kako se uopšte uključio u akciju pomoći za BiH.

Od televizijskih slika do odluke da se krene prema Tuzli

Na pitanje šta ga je motiviralo da se početkom 90-ih uključi u organiziranje pomoći BiH, odgovara da je presudan bio užas zbog etničkog čišćenja.

– Postoje ratovi i nasilje u mnogim dijelovima svijeta, ali ono što se događalo u Hrvatskoj, a potom u BiH, i ono što smo gledali na televizijskim ekranima, bilo je nešto posebno strašno. Gledali smo fenomen etničkog čišćenja. Za mene je to bilo odvratno. Dolazim iz veoma miješane porodice. Moji pradjedovi i prabake bili su izbjeglice koje su došle u Englesku, a oženjen sam osobom s Kariba. Ideja da ljude treba dijeliti po etničkoj pripadnosti bila mi je užasna. Mislim da je upravo to bio početak svega. Vjerujem da je to bilo zajedničko polazište za većinu nas koji smo se uključili u ovu priču, kazao je Myers.

U početku je, kaže, osjećao užas i nemoć. Dodatno ga je pogađalo medijsko predstavljanje rata kao nastavka vjekovnih sukoba među narodima.

– U početku je sve bilo jednostavno užasno. Osjećao sam da se događaju strašne stvari, ali sam se pitao šta ja uopće mogu učiniti. Osjećali smo se bespomoćno. Ta nemoć bila je povezana s načinom na koji su masovni mediji izvještavali o ratu u Bosni. Vraćali su se lijenom izvještavanju u stilu: “Da, to su balkanski narodi, oni se uvijek žele međusobno ubijati. Ljudi u Bosni svakih 30 godina probude se i požele da se ubijaju”. Tako se izvještavalo. A ako je to istina, onda ne možete mnogo učiniti. Ako je istina da ljudi jednostavno žele da se međusobno ubijaju, šta možete osim plakati?, ispričao je za Oslobođenje.

Pravi podsticaj da se nešto konkretno poduzme stigao je od čovjeka iz Srbije koji se protivio srpskom nacionalizmu i imao kontakte sa sindikatima u Velikoj Britaniji. Myers nam je otkrio da je taj čovjek ukazao na položaj Tuzle i podsjetio na raniju solidarnost rudara iz tog grada s britanskim rudarima.

– Pisao nam je i govorio: “Ovo nije prava priča, ovo nije stvarna slika onoga što se događa”. Poslao je mnogo pisama različitim ljudima. Iznad svega, pisao je o Tuzli, gradu koji je ostao multietnički i pokušavao odbraniti pravo svakoga da tamo živi. Podsjetio nas je da su rudari u Tuzli, kao i rudari širom bivše Jugoslavije, tokom štrajka britanskih rudara 80-ih slali novac i pružali podršku. Pitao nas je postoji li način da britanski sindikati uzvrate tu solidarnost i da pokušamo dopremiti hranu u Tuzlu. Tako je sve počelo, kazao nam je Myers tokom videopoziva.

Potpisnica ovih redova upijala je svaku njegovu riječ, a tokom razgovara dijelove uspijevala rekonstruisati u svojoj glavi. Tako je Mayers živopisno opisivao sve, kao da se jučer desilo, a ne prije više od tri decenije.

Prvi sastanak na kojem je dogovoreno pokretanje inicijative okupio je između 30 i 40 ljudi u Londonu. Većina je dolazila iz sindikalnog pokreta, a iskustva u organiziranju humanitarne pomoći nisu imali.

– Na tom prvom sastanku bilo nas je oko 30 ili 40 i dogovorili smo da pokušamo poslati kamione s hranom u Tuzlu. Ali niko od nas nije imao nikakvo iskustvo u organiziranju pomoći. Nismo imali iskustva s humanitarnim akcijama niti smo znali kako ćemo to izvesti. Donijeli smo odluku da pokušamo poslati kamione hrane u Tuzlu, ali nismo imali pojma kako ćemo to uraditi. Nismo imali novca, kamione ni hranu. Međutim, stvari su se vrlo brzo počele razvijati. Kada smo počeli prikupljati novac, postalo je jasno da veliki broj ljudi dijeli naš užas zbog onoga što se događa. Ljudi su gledali iste prizore na televiziji i pitali se šta mogu učiniti. Mi smo im ponudili konkretan prijedlog – praktičnu solidarnost. Važno je naglasiti da nikada nismo sebe smatrali samo humanitarnom organizacijom. Nismo samo nosili hranu. Željeli smo podržati ljude koji su se borili protiv podjele Bosne i Hercegovine. Naši ciljevi bili su i politički. Humanitarno i političko bili su neraskidivo povezani, naglasio je Myers.

U prikupljanje pomoći uključili su se i bosanskohercegovački izbjeglice koji su u to vrijeme stizali u Veliku Britaniju.

– Mnogi od njih bili su traumatizirani, ali kada bi saznali šta radimo, uključivali bi se. Mislim da im je na neki način pomagalo to što su odmah mogli raditi nešto korisno, nešto čime su pomagali ljudima, jer je većina njih imala rodbinu u tom području. Jedna od glavnih aktivnosti bila nam je postavljanje štandova ispred velikih supermarketa. Dobijali bismo dozvolu da postavimo štand, a svakome bismo dali letak u kojem smo objašnjavali šta radimo i pozivali ljude da doniraju hranu i novac.

U roku od nekoliko sedmica kupili smo prvi kamion. Tako je sve raslo i razvijalo se. Inicijativa se potom proširila i na druge evropske zemlje. Zainteresirali su se ljudi u Francuskoj, Danskoj, Švedskoj i drugdje. Tako je sve krenulo, ispričao je.

Dva i po mjeseca do opkoljene Tuzle

A kada su uspjeli prikupiti pomoć i nabaviti kamione, trebalo je pronaći način da stignu do opkoljene Tuzle. Prvim kamionima za to je bilo potrebno gotovo dva i po mjeseca.

– Nisam očekivao da će sve to imati tako veliki utjecaj na moj život. Kada sam otišao na prvi sastanak, nisam ni pomišljao da ću jednog dana krenuti konvojem prema Bosni i Hercegovini. Iskreno, bio sam veoma skeptičan u pogledu toga hoćemo li uopće uspjeti nešto uraditi. Tek kada smo počeli osjećati reakciju javnosti i vidjeli koliko ljudi podržava našu ideju, postalo je jasno da ćemo moći kupiti kamione, napuniti ih, pronaći vozače. Ali ostalo je pitanje hoćemo li uopće stići do Tuzle.

Prvim kamionima trebalo je gotovo dva i po mjeseca da iz Britanije stignu do Tuzle. Kada smo krenuli, grad je bio potpuno okružen. Pokušavali smo pronaći različite načine da uđemo, ali su kamioni sedmicama i sedmicama ostajali zaglavljeni u Hrvatskoj. Pregovarali smo s Ujedinjenim nacijama, pregovarali s HVO-om. Tek kada je uspostavljeno primirje između Armije Republike Bosne i Hercegovine i HVO-a, otvorila se ruta iz Splita prema Tuzli. Morali smo voziti sve do Splita, niz cijelu hrvatsku obalu, a zatim se vraćati prema sjeveru, kroz Bosnu i Hercegovinu, do Tuzle. Tek kada je ta ruta postala moguća, prvi kamioni su uspjeli ući u grad. I to smo nastavili raditi tokom cijelog rata. Kamioni su stalno išli tamo i vraćali se, prisjetio se Myers.

Organiziranje pomoći postalo je njegov svakodnevni život. Tri godine, kaže, gotovo da nije bilo predaha.

– Do tada sam već postao jedan od glavnih organizatora kampanje i radio sam praktično danonoćno. Ili sam bio na jednom od konvoja ili sam se vraćao u Britaniju da organiziram sljedeći. Tri godine… to je bila aktivnost bez prestanka. Imali smo velika skladišta u kojima smo sortirali hranu i ostale potrepštine, a najveći dio tog posla obavljale su bosanskohercegovačke izbjeglice. Sve smo sortirali, pakovali u kutije i pripremali za transport. Stalno smo morali biti na ulicama i prikupljati novac. Svaki peni, svaki komad hrane, novac za kamione i gorivo – sve je dolazilo s ulica. Nismo imali nikakav veliki izvor finansiranja. Nije postojao neki veliki fond iz kojeg bismo mogli uzeti novac i reći: “Evo, odvezite ga u Bosnu”, kazao je naš sagovornik koji je danas u penziji.

Ispričao nam je da je upravo zbog iznad navedenog nekada dolazilo do nesporazuma kada bi konvoji stigli u Bosnu. Misli da su ljudi pretpostavljali da su povezani s britanskom vladom ili nekim zvaničnim institucijama. 

– Sjećam se da su nam u uredu gradonačelnika Tuzle govorili: “Trošite toliko novca na gorivo, zašto jednostavno ne donesete novac?”. Morali smo objašnjavati da je upravo organiziranje konvoja omogućavalo da privučemo pažnju javnosti, dobijemo volontere, hranu i novac. Bez konvoja ne bi bilo ničega. Nije postojao neki veliki novac koji nas je čekao i koji smo samo trebali dovesti u Bosnu. Naša praktična solidarnost bila je ono što je pokretalo ljude i zaokupljalo njihovu maštu, objasnio je Myers.

Strah od snajpera ili prelazak preko planine

Na pitanje je li se plašio dok je vozio kroz ratom zahvaćenu BiH, Myers odgovara da je situacija bila pomalo paradoksalna. Dok su u Evropi često bili zabrinuti zbog dokumentacije, osiguranja i dozvola, nakon ulaska u Bosnu osjećali su olakšanje.

Tokom rata nekoliko puta su me intervjuirali BBC, radio-stanice i novine. Nismo im mogli govoriti potpunu istinu. Istina je da smo tokom vožnje kroz Evropu uvijek bili napeti jer su mnogi naši kamioni bili polulegalni. Ili nismo imali odgovarajuće osiguranje ili vozači nisu imali dozvole. Kada bismo stigli u Bosnu, osjećali smo veliko olakšanje jer tamo nije bilo zakona. Ali to nismo mogli govoriti u intervjuima, kazao je Myers kroz blagi osmijeh.

Ipak, bilo je i opasnih situacija. Njihove ekipe imale su problema s pripadnicima HVO-a, a bilo je i slučajeva u kojima su ljudi potezali oružje.

– Jesmo li se plašili? Ne mislim da jesmo, barem ne većinu vremena. Imali smo neke male, kratke trenutke kada bi stvari krenule po zlu. Neki naši ljudi bili su hapšeni od HVO-a, bilo je ljudi koji su se ljutili na nas, čak i onih koji bi izvukli pištolj i sličnih situacija. Mislim da smo zaista bili napeti tek 1995. godine, pred kraj rata. Do tada smo, kada bismo se približavali Tuzli, morali prelaziti preko planine jer su svi putevi bili blokirani. Koristili smo zemljane puteve napravljene preko planina. Bili su veoma teški i strmi, a neki kamioni nisu imali dovoljno dobre kvačila da se popnu uz tako strme uspone. Svaki put kada bismo stigli do podnožja planine, znali smo da nas čeka najteži dio puta. Pitali bismo se kako ćemo sada proći, prisjetio se.

Jedan događaj iz 1995. posebno je ostao u njegovom sjećanju. Tada su im vojnici ponudili alternativnu rutu, ali je put bio pod snajperskom vatrom.

– Kada smo stigli 1995. godine, neki bosanski vojnici na dnu brda rekli su nam da imaju dobre i loše vijesti. Dobra vijest bila je da su zauzeli teritoriju koju su držali srpski nacionalisti i da sada možemo zaobići planinu koristeći pravi put. Loša vijest bila je da je taj put pod snajperskom vatrom. Dakle, mogli smo birati: krenuti putem i rizikovati da budemo izloženi snajperskoj vatri ili ponovo pokušati preći preko planine. Održali smo sastanak svih vozača konvoja. Bilo nas je oko 30. Dogovorili smo se da svako odluči za sebe. Svi koji su već ranije prolazili tim putem i prelazili planinu glasali su da rizikujemo put snajpera. Oni koji ranije nisu bili na tom putu glasali su da ponovo idemo preko planine. Na kraju smo izabrali put pod snajperskom vatrom i uspjeli smo proći bez problema, prepričava nam Myers.

Naš sagovornik kaže da su nakon povratka u Veliku Britaniju ljudi često željeli znati kako je izgledalo voziti kroz ratnu zonu, dok su oni sami bili zaokupljeni svakodnevnim problemima.

– Kada biste se vratili kući, svi bi vas pitali kako je to voziti kamion kroz ratnu zonu. Ali mi smo tada imali toliko posla. Zanimljivo je kako ljudski mozak funkcioniše. Mnogo više smo brinuli o probušenim gumama i sličnim stvarima nego o tome hoće li neko pucati na nas. Tačno je, nismo imali vremena razmišljati o tome. U svaki konvoj bilo je uloženo toliko rada. Prikupljanje hrane, novca, pronalaženje dobrovoljnih vozača, carinske procedure – sve je to zahtijevalo ogroman trud. Kada biste konačno stigli do Bosne, ostavljajući po strani činjenicu da su neki kamioni bili ilegalni, osjećali ste se toliko blizu cilja da ste vjerovali da ćete nekako stići. Do trenutka kada bismo došli u Bosnu, već smo bili uvjereni da ćemo uspjeti, rekao je Myers.

Selo u kojem je svaka kuća bila uništena iznutra

Jedno od najupečatljivijih sjećanja na prve dolaske u Bosnu i Hercegovinu vezano je za selo kroz koje je prošao na putu iz Splita prema unutrašnjosti zemlje.

– Sjećam se prvog puta kada sam ušao u Bosnu i Hercegovinu. Dolazili smo iz Splita i prolazili pored Mostara. Nismo ulazili u grad, nego smo išli okolo. Nikada neću zaboraviti taj prizor. Vozili smo se malim seoskim putem i sve je izgledalo normalno. A onda smo ušli u jedno selo i u trenutku vas obuzme užas. Čisti užas. Primijetili ste da je svaka pojedinačna kuća bila minirana iznutra. Nije bilo nekog drugog razaranja. Polja su bila tu, usjevi su bili tu, sve je izgledalo kao da se život mogao nastaviti, ali svi ljudi bili su protjerani iz tog sela. Sjećam se toga i danas. Iako ste gledali vijesti, čitali priče i znali šta se događa, sasvim je drugačije kada vlastitim očima vidite posljedice etničkog čišćenja. Shvatite da su svi ljudi iz tog sela protjerani samo zato što su bili pogrešni ljudi, zato što su pripadali pogrešnoj grupi. To je toliko odbojno i užasno. Mislim da je taj prizor ostavio snažan utjecaj na svakoga od nas, ispričao je.

Tokom rata stekao je brojne prijatelje u Bosni i Hercegovini, kao i među bosanskohercegovačkim izbjeglicama u Velikoj Britaniji. Ta veza traje i danas, a Myers se u našu zemlju vraćao svakih nekoliko godina.

– U međuvremenu smo radili istu stvar i za Kosovo. I tamo smo slali kamione, prema rudarima na Kosovu, nakon rata. To je bilo 1999. i 2000. godine. Moja veza s cijelim regionom tako se nastavila. Ponekad bih putovao u Bosnu, a zatim nastavljao prema Kosovu. Kada prođete kroz nešto takvo i steknete prijateljstva u takvim okolnostima, ona postanu veoma duboka. Mislim da je to zbog atmosfere u kojoj su nastala. Jednostavno volim Bosnu. Ovog ljeta sam došao s partnericom, koja nikada ranije nije bila ovdje. Proveli smo sedmicu u Sarajevu, sedmicu u Tuzli, a zatim još jednu sedmicu putujući po zemlji. I ona je zavoljela Bosnu, ljude i sve što je vidjela. Bilo mi je veoma lijepo pokazati nekome drugom mjesto koje toliko volim, kazao je Myers.

Iskustvo Bosne prenio je i u borbu za Palestinu

Myers danas nastavlja svoj aktivizam, a iskustvo iz Bosne i Hercegovine, kaže, utjecalo je i na njegov angažman u vezi s Palestinom i Gazom. Zbog podrške pokretu Palestine Action u Velikoj Britaniji uhapšen je tri puta.

Riječ je o organizaciji koja je pokušavala zaustaviti isporuke vojne opreme izraelskoj vojsci, između ostalog akcijama u fabrikama kompanija koje proizvode oružje i vojnu opremu.

– Uhapšen sam tri puta po optužbama povezanim s terorizmom. Izgledam li vam kao terorista? Britanska vlada je proglasila, odnosno zabranila, kako oni to nazivaju, jednu organizaciju u Britaniji – Palestine Action. Ta organizacija pokušavala je zaustaviti kompanije za proizvodnju oružja u Britaniji koje su izraelskoj vojsci isporučivale opremu. Njihovi aktivisti ulazili su u fabrike i pokušavali oštetiti opremu kako bi spriječili njenu isporuku. Vlada je tu organizaciju proglasila terorističkom, što je smiješno. Oni ne pokušavaju nikoga terorizirati. Pokušavaju spriječiti da oružje bude isporučeno terorističkoj vladi. Ono što se potom dogodilo jeste da je veliki broj penzionera, među kojima sam i ja, uhapšen zato što izlazimo na proteste i držimo transparente na kojima piše da podržavamo Palestine Action. To se smatra terorističkim činom. Sada nas oko 4.000 čeka sudski postupak u januaru zbog optužbi za terorizam, kazao nam je Myers.

Govoreći o Gazi, povlači paralelu s onim što je gledao i doživio tokom rata u Bosni i Hercegovini. Kaže da ga posebno pogađa protjerivanje ljudi i uskraćivanje prava na život na vlastitoj zemlji.

– Rat u Gazi je užasan. I ovdje se radi o istom pitanju – ljudi se protjeruju zato što su pogrešni ljudi, zato što pripadaju pogrešnoj grupi ili zbog nečega sličnog. I sam dolazim iz jevrejske porodice. Moj otac je bio Jevrej, sada je pokojni, ali mislim da je ono što radi izraelska vlada užasno. Prema mom mišljenju, to je isto kao srpski nacionalizam. Mnogo se govori o porastu antisemitizma u svijetu, ali ja smatram da je glavni uzrok današnjeg antisemitizma izraelska vlada. Njene aktivnosti u Gazi izazivaju antisemitizam. Mnogi ljudi teško razlikuju ono što radi izraelska vlada od onoga što rade Jevreji, a sama izraelska vlada tvrdi da je to jedno te isto. Zato smatram da je važno pokazati da izraelska vlada nije isto što i Jevreji, da ne predstavlja sve Jevreje. Veoma sam aktivan u pokretu solidarnosti s Palestincima, kazao je Myers.

Ipak, kaže da se u slučaju Gaze suočava s osjećajem nemoći kakav nije imao tokom rata u Bosni i Hercegovini.

– Nažalost, čini mi se da smo u slučaju Gaze zaista nemoćni da bilo šta promijenimo. To je iskrena istina. U Bosni smo mogli nešto učiniti, makar i veoma malo, ali smo barem osjećali da radimo nešto pozitivno. To je bila velika razlika, istakao je.

Na pitanje predstavljaju li mu hapšenja i sudski postupci problem, odgovara da je većina uhapšenih, poput njega, u penziji.

– Ne možemo izgubiti posao, ne možemo ostati bez radnog mjesta. Šta će uraditi? Sve nas strpati u zatvor? U Britaniji već moraju puštati zatvorenike iz zatvora jer nemaju dovoljno mjesta. Mislim da je cijela situacija velika neugodnost za vladu. Ne znaju šta da rade s nama, rekao je.

Smatra da se u Velikoj Britaniji promijenio i odnos javnosti prema kritikama izraelske vlade.

– U Britaniji je izraelska vlada mnogo godina bila veoma uspješna u tome da izjednačava Holokaust i svoje pravo da radi šta god želi. Ako biste kritikovali bilo šta što radi izraelska vlada, bili biste optuženi za antisemitizam. Naravno, to je besmislica. Mislim da ljudi u Britaniji više ne prihvataju tu laž. Ljudi više ne vjeruju da je kritiziranje izraelske vlade isto što i antisemitizam. Mislim da se danas samo vlada i određeni dijelovi medija očajnički pokušavaju držati te ideje, da ne smijemo kritikovati izraelsku vladu zbog onoga što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu, poručio je Myers.

Priča Boba Myersa svjedoči o ljudima koji su, daleko od Bosne i Hercegovine, odlučili da ne okrenu glavu pred onim što se dešavalo.

(TIP/Izvor: Oslobođenje.ba/Autorica: Nerma Ajnadžić/Foto: Tesa Sučić/Oslobođenje.ba)

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena        

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Tip.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo na provedbu cenzure ili potpuno brisanje komentara bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara, naš portal nije dužan pravovremeno obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima. Čitatelji registrovani u sistemu za komentare prethodne platforme mogu se registrovati ili prijaviti putem DISQUS, Facebook, Twitter ili Google+ korisničkih računa, koristeći novi, gore predstavljeni obrazac.