Lamija Kršo, od dijagnoze raka do trijumfa: Kako je reakcija brata Eldara i prijatelja pretvorila traumu u pobjedu

Iako su ljekari prvobitno mislili da su bolovi posljedica išijasa, diskus hernije, nakon provedenih pretraga ljekari su u oktobru 2024. majci morali saopćiti dijagnozu – karcinom, tačnije sarkom ewing – rijedak, ali agresivni oblik malignog tumora…

Kad je zbog nesnosnih bolova u lijevoj nozi 2024. godine Adisa Kršo odvela tada 17-godišnju kćerku Lamiju u Kliniku za ortopediju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), ni slutila nije da će to biti uvod u teške mjesece koji će brzo doći.

Iako su ljekari prvobitno mislili da su bolovi posljedica kičme, išijasa, diskus hernije, nakon provedenih pretraga i patohistološkog nalaza, ljekari su u oktobru 2024. majci morali saopćiti dijagnozu – karcinom, tačnije sarkom ewing – rijedak, ali agresivan oblik malignog tumora koji se najčešće razvija u kostima ili okolnim mekim tkivima.

Nije odmah znala za dijagnozu 

– Rekli su mi da je karcinom zahvatio lijevu natkoljenicu, butnu kost i jedan dio mišića. Bila sam van sebe, sjedila sam ispred ljekara koji mi je to saopćavao, ali ga na trenutke nisam ni čula, ni vidjela. Kao da se sve oko mene rušilo. Samo sam razmišljala kako da djetetu to saopćim i kako da krenem dalje – govori na početku razgovora Adisa.

Lamija odmah nije saznala za pravu dijagnozu, majka joj je kazala da su ljekari pronašli cistu i da je ona uzrok bolova.

Pravu dijagnozu saopćila je suprugu i Laminijom starijem bratu Eldaru koji je u predstojećim teškim mjesecima bio najveći oslonac sestri u borbi sa teškom dijagnozom, ali i roditeljima.

Četvrtog novembra Lamija je podrvrgnuta prvoj kemoterapiji na Pedijatrijskoj klinici KCUS-a.

– Cijeli svijet vam se ruši, ali valjda vam u tom trenutku dragi Bog da nevjerovatnu snagu da ne pokleknete. Moja Lamija bila je takva od prvog dana liječenja – priča Adisa.

Lamija sa mamom tokom liječenja

Za 15 dan uslijedila je i druga kemoterapija, a posljedice liječenja bile su sve vidljivije.

Gubitak kose za svakoga, a posebno za mladu djevojku, duboko je emotivan i težak korak u borbi s bolešću.

Ali reakcija Lamijinog brata i njenih prijatelja pretvorila je traumu u zajedničku pobjedu.

– Kad smo se iz bolnice vratili kući, sin je pozvao druga koji je frizer, ali i Lamijine prijatelje. Sve ih je ošišao naćelavo. Bio je to prizor kojeg ću kao majka pamtiti dok budem živa. Smijeh, zadirkivanje kome ćelava glava bolje stoji… U tom trenutku smijeh i šala nisu bili bježanje od stvarnosti, nego najmoćnije oružje protiv straha – govori Adisa.

Lamija je u protekle dvije godine, tokom liječenja u KCUS-u, prošla devet ciklusa najjače kemoterapije. Nakon šest mjeseci liječenja u Pedijatrijskoj klinici, upućena je u Bolognu u Italiju gdje je prošla još tri ciklusa kemoterapije.

– U Bologni je urađena i operacija koja je trajala devet sati. Kompletna butna kost joj je izvađena i transplantirana nova kost. Nakon operacije magnetna rezonanca je pokazala da se karcinom povukao. Najvažnije je što nije osjećala bolove jer u Bologni ljekari imaju sve potrebno da olakšaju pacijentu. I naši pedijatri bili su heroji, naročito dr. Lejla Pilav, ali i Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka” koji nesebičnom brigom i pomoći čine sve da nam olakšaju – navodi Adisa.

Nakon toga stigao je patohistološki nalaz koji je pokazao kako su učinci kemoterapije bili 50 posto, čime ljekari nisu bili zadovoljni, pa su preporučili transplantaciju koštane srži.

Transplantacija koštane srži 

Prema riječima majke, ljekari u Bologni su savjetovali da se uzmu zdrave Lamijine matične ćelije i da joj se, nakon određenog perioda, vrate.

– Uslijedilo je, po meni, najteže iskustvo. Sedam dana trajala je kemoterapija, osmi dan bila je pauza, a deveti je uslijedilo vraćanje matičnih ćelija. Lamija je to dobro podnijela, ali osmi dan, zbog nalaza koji su bili na nuli, pada imuniteta, afti u ustima koji su sprečavali da jede i pije, bolova zbog kojih je dobijala morfij, temperature, niskog pritiska…, bila je na ivici da je prebace u intenzivnu njegu. I pored svega, sve vrijeme bila je hrabra i nasmijana tješeći mene riječima: “Ne brini, mama, vidjet ćeš da će nalazi biti dobri” – prisjeća se Adisa.

Tako je i bilo, pa je Lamija zajedno sa svojom mamom 25. dan od transplantacije koštane srži, umjesto da u bolnici bude 40 dana, otpuštena u Roditeljsku kuću u Bologni.

– Idemo na redovne kontrole u Italiju svaka tri mjeseca. Očekuje je još jedan rutinski operativni zahvat kada će joj iz desne noge uzeti dio kosti i ugraditi u lijevu nogu kako bi izbjegla bolove. U međuvremenu fizikalne terapije kod prof. dr. Mirsada Muftića dale su odlične rezultate, pa ko moju Lamiju sada vidi, a ne zna za njenu borbu, ne bi nikada pomislio da je sve to prošla – ističe Adisa.

Lamija je u međuvremenu završila srednju školu. Planira i da upiše fakultet, ali ove godine napravila je pauzu kako bi, kako kaže njena mama, povratila snagu.

– Poručila bih svim roditeljima čija se djeca susreću sa ovom teškom dijagnozom da je istina da ona donosi strah i neizvjesnost, ali nikada ne smije biti sinonim za predaju. Govorim to iz iskustva jer moja Lamija danas uživa u životu sa svojim vršnjacijma, izlazi, druži, smije se… – kaže Adisa Kršo.

(TIP/Izvor. Faktor.ba/Autor: A.S./Foto: Faktor)