Sistem koji proizvodi slabe predmete; Gdje prestaje razjašnjenje dokaza, a počinje spašavanje optužnice?

U Bosni i Hercegovini smo se navikli da se uspjeh pravosuđa mjeri brojem optužnica i presuda. Kada bude podignuta optužnica protiv nekoga poznatog, institucije se pohvale. Kada dođe do osuđujuće presude, govori se o pobjedi pravne države. Kada optuženi bude oslobođen, krivica se najčešće traži u sudu. Takvo razmišljanje je jednostavno, politički korisno i često potpuno pogrešno.

Oslobađajuća presuda ne mora značiti da je sud zakazao. Može značiti da je tužilaštvo podiglo optužnicu koju nije moglo dokazati, da istraga nije provedena kako treba, da ključni dokazi nisu prikupljeni ili da su tvrdnje iz optužnice bile šire od onoga što je dokazni materijal mogao podržati. Može značiti i nešto još važnije: da je sud ozbiljno shvatio pretpostavku nevinosti.

Problem nastaje kada se od suda očekuje da spriječi takav ishod, ne zato što su dokazi dovoljni, nego zato što bi oslobađajuća presuda bila politički neugodna, medijski nepopularna ili predstavljena kao još jedan poraz pravosuđa.

Tada sud dolazi u iskušenje da popravi ono što su tužilaštvo i policijske agencije propustili uraditi. Naručuje novo vještačenje, traži dokumente koji nisu pribavljeni tokom istrage, poziva svjedoke koje tužilac nije predložio ili otvara pitanje koje optužba nije dovoljno istražila.

Formalno, sud u Bosni i Hercegovini ima određena ovlaštenja da izvodi dokaze i razjasni činjenice. Ali ovlaštenje da nešto uradi nije isto što i neograničeno pravo da to radi bez obzira na svrhu i posljedice.

Ovdje se nalazi jedna od najvažnijih granica krivičnog postupka. Sud smije razjasniti dokaz. Ne smije napraviti dokazni predmet koji tužilaštvo nije uspjelo izgraditi.

Sistem koji proizvodi slabe predmete

Ovu dilemu ne možemo posmatrati odvojeno od opšteg stanja pravosuđa u BiH.

Na papiru imamo sudove, tužilaštva, Visoki sudski i tužilački savjet, agencije za provođenje zakona, disciplinske postupke, elektronsko upravljanje predmetima, antikorupcijska tijela i čitav niz reformskih strategija. Imamo i mnogo sudija, tužilaca, istražilaca, advokata i službenika koji profesionalno rade u teškim uslovima.

Istovremeno, Evropska komisija je za 2025. godinu utvrdila da nije ostvaren napredak u funkcionisanju pravosuđa. Loše funkcionisanje sistema nastavilo je ugrožavati prava građana i borbu protiv korupcije.

To nije problem jedne institucije. Pravosuđe BiH je opterećeno na skoro svakom nivou.

Postoje državni, entitetski i kantonalni sudovi i tužilaštva, kao i poseban sistem Brčko distrikta. U organizacionom i jurisdikcijskom smislu riječ je o četiri pravosudna sistema koja se finansiraju iz 14 različitih budžeta. U Federaciji BiH dodatnu složenost donosi deset kantona.

Složenost sama po sebi ne mora biti katastrofa. Postoje uređene države sa više sudskih sistema. Kod nas je problem što se institucionalna rascjepkanost kombinuje sa političkim sukobima, neujednačenim resursima, različitim tumačenjima nadležnosti i slabom koordinacijom.

Građanin tu složenost ne vidi kao ustavnopravnu teoriju. On je vidi kada ne zna kojem se organu treba obratiti, kada predmet prelazi iz jedne institucije u drugu, kada nema isti pristup besplatnoj pravnoj pomoći kao osoba koja živi na drugoj adresi ili kada različiti sudovi ne tumače pravo na jednak način.

Jednakost pred zakonom ne bi smjela zavisiti od entiteta, kantona ili opštine u kojoj neko živi.

Sudovi su, uz sve to, zatrpani ogromnim brojem predmeta. Krajem 2024. godine postojalo je više od 1,8 miliona neriješenih prvostepenih predmeta izvan krivične oblasti. Više od 1,4 miliona odnosilo se na neplaćene račune za komunalne usluge.

To je apsurd koji smo pretvorili u normalnost. Sudije troše vrijeme na masovne, ponavljajuće i često nesporne zahtjeve, dok ljudi godinama čekaju odluke u radnim, imovinskim, porodičnim i drugim sporovima koji im određuju svakodnevni život.

Postoje određena poboljšanja. Prosječno trajanje prvostepenih postupaka, bez komunalnih predmeta, smanjeno je na 269 dana u prvoj polovini 2025. Sudovi su u dijelu građanskih predmeta rješavali više predmeta nego što su ih primali. To treba priznati.

Ali prosjek ne znači mnogo čovjeku koji čeka deset godina.

U junu 2026. godine Ustavni sud BiH utvrdio je povredu prava na odluku u razumnom roku u postupku koji je trajao 12 godina i sedam mjeseci. U drugom slučaju, koji se odnosio na preispitivanje invalidske penzije, postupak je trajao približno devet godina i deset mjeseci.

Pravo koje stigne poslije decenije često više nije stvarno pravo. To je zakašnjela institucionalna potvrda da je građanin sve vrijeme bio prepušten sam sebi.

Slaba istraga ne postaje bolja intervencijom suda

Sporost nije jedini problem. Posebno su zabrinjavajući kvalitet istraga i sposobnost sistema da vodi složene predmete korupcije i organizovanog kriminala.

Više od polovine prijava korupcije tokom 2025. godine završilo je odlukom da se istraga neće otvoriti. Gotovo 30 odsto već otvorenih istraga bilo je obustavljeno. Podignute su samo 144 optužnice za korupciju, što je činilo 1,4 odsto svih optužnica, a svega pet odnosilo se na korupciju na visokom nivou.

Broj istraga korupcije pao je sa 618 u 2016. na 359 u 2025. godini. U predmetima visoke korupcije riješenim tokom 2025, skoro 40 odsto sudskih ishoda činile su oslobađajuće presude ili odbijanja optužbe.

Te brojke ne znače da je svaka oslobađajuća presuda dokaz lošeg rada suda. Upravo suprotno. Sud mora osloboditi optuženog ako tužilaštvo nije dokazalo krivicu van razumne sumnje.

Ali veliki broj neuspješnih predmeta jeste razlog da se ispita kvalitet istraga, prikupljanje dokaza, način pisanja optužnica, saradnja tužilaca i policije, upravljanje složenim suđenjima i sposobnost institucija da prate tok novca.

Posebno je poražavajući podatak da nijedna policijska agencija, uključujući Državnu agenciju za istrage i zaštitu, tokom 2022, 2023. i 2024. godine nije Tužilaštvu BiH dostavila izvještaj o visokoj korupciji.

Kako se onda očekuje da nastanu ozbiljni predmeti?

Tužilaštvo ne može dokazati složenu korupciju bez proaktivnog policijskog rada. Policija teško može kvalitetno voditi istragu bez jasnog tužilačkog usmjeravanja. Sud ne može osuditi bez zakonitih, pouzdanih i uvjerljivih dokaza.

Kada taj lanac pukne, nije posao suda da ga naknadno sastavlja.

To je veza koja se često zanemaruje. Opšta slabost pravosuđa stvara pritisak da se nedovršene istrage popravljaju tokom suđenja. Umjesto da se pita zašto optužnica nije bila spremna, sud se dovodi u poziciju da traži način kako da predmet ipak dobije završnicu koju javnost ili institucije očekuju.

Meni je to posebno opasno zato što takva praksa može izgledati kao efikasnost. Predmet ne propada, pribavlja se novi dokaz, postupak ide dalje i na kraju možda dođe do presude. Institucije mogu reći da je sistem funkcionisao.

Nije funkcionisao.

Ako je sud morao pronaći dokaz koji je tužilaštvu nedostajao da bi se dokazalo bitno obilježje krivičnog djela, onda je sistem samo sakrio lošu istragu. Istovremeno je ugrozio pravo optuženog da o njegovoj krivici odlučuje nepristrasan sud.

Razjašnjenje nije isto što i rekonstrukcija optužbe

Sud nije dužan biti pasivan.

Sudija smije tražiti od vještaka da objasni korištenu metodologiju. Može zatražiti pojašnjenje nejasnog odgovora svjedoka, provjeriti da li se dva dokumenta odnose na isti događaj ili razjasniti tehničku grešku. Mora kontrolisati zakonitost dokaza i reagovati ako postoje razlozi za sumnju da je dokaz nepouzdan ili nezakonito pribavljen.

Takva aktivnost može koristiti odbrani, optužbi ili jednostavno pravilnom razumijevanju predmeta.

Ali postoji razlika između pitanja kojim se razjašnjava već predstavljeni dokaz i odluke da se naruči potpuno novo vještačenje zato što tužilački vještak nije obradio činjenicu neophodnu za dokazivanje krivice.

Postoji razlika između razjašnjavanja kontradikcije u iskazu i pozivanja novog svjedoka koji bi tek trebalo da poveže optuženog sa navodnim djelom.

Postoji razlika između ispravke datuma u dokumentu i pribavljanja dokumentacije koju je tužilaštvo moglo i trebalo prikupiti tokom istrage.

Naziv postupka ne mijenja njegovu suštinu. Nešto se može nazvati dopunskim vještačenjem, a da zapravo otvara novo područje istrage i uvodi činjenice bez kojih optužba ne bi mogla opstati.

Ključno pitanje nije samo da li sud ima pravo izvesti dokaz. Pitanje je zašto ga izvodi.

Ako sud kaže da mu je potrebno objašnjenje kako bi mogao ocijeniti ono što već postoji u spisu, intervencija može biti potpuno opravdana. Ako je stvarni razlog to što tužilaštvo nije dokazalo jedan element krivičnog djela, sud više ne razjašnjava predmet. On pokušava spasiti optužbu.

Tu prestaje suđenje i počinje institucionalno udruživanje protiv optuženog.

Sumnja mora koristiti optuženom

Pretpostavka nevinosti nije ukrasna rečenica koja se napiše u presudi prije obrazloženja zašto je neko kriv.

Ona određuje ko snosi teret dokazivanja i ko mora podnijeti posljedice nedostatka dokaza. Taj teret je na tužilaštvu, ne na optuženom i ne na sudu.

Ako optužba nije dokazala odlučujuću činjenicu, optuženi nije dužan ponuditi bolju verziju događaja. Ne mora dokazivati svoju nevinost. Ne mora popunjavati praznine, objašnjavati ono što tužilac nije istražio niti predlagati dokaze samo zato što tužilački predmet izgleda nedovršeno.

Princip in dubio pro reo znači da se razumna sumnja rješava u korist optuženog.

Ako svaka sumnja pokrene novu sudsku potragu za dokazima koji bi je uklonili, princip se izvrće naglavačke. Umjesto da sumnja koristi optuženom, ona postaje signal sudu da nastavi tražiti dok ne pronađe ono što optužba nije uspjela dokazati.

To nije utvrđivanje istine. To je odbijanje da se prihvati zakonita mogućnost da krivica nije dokazana.

Krivični postupak ne garantuje otkrivanje potpune istorijske istine po svaku cijenu. On mora dovesti do odluke zasnovane na zakonitim dokazima, pravičnom postupku i unaprijed poznatim pravilima. Država raspolaže policijom, tužiocima, registrima, forenzičkim kapacitetima i mogućnošću primjene zakonom propisanih mjera. Nasuprot njoj često stoji pojedinac sa znatno manjim resursima.

Ako se tužilaštvu pridruži i sud sa svojim autoritetom, optuženi više nema protiv sebe samo instituciju koja ga optužuje. Ima dvije institucije koje zajednički pokušavaju dokazati optužbu.

Zašto su sudovi u iskušenju da spašavaju predmete

Nije teško razumjeti kako do ovoga dolazi.

Tužilaštva mogu biti preopterećena, nedovoljno specijalizovana i bez potrebne istražne podrške. Složeni predmeti zahtijevaju finansijske stručnjake, digitalnu forenziku, međunarodnu saradnju, praćenje imovine, kvalitetno upravljanje velikom količinom dokumentacije i sposobnost povezivanja većeg broja osoba i transakcija.

U BiH se finansijske istrage i prošireno oduzimanje imovine i dalje koriste nedovoljno. Sukobi oko nadležnosti usporavaju postupke, a saradnja među institucijama često nije na nivou potrebnom za ozbiljne predmete.

OSCE je, prateći 55 predmeta organizovanog kriminala i korupcije sa više od 900 ročišta, utvrdio probleme sa upravljanjem suđenjima, transparentnošću, oduzimanjem imovine, individualizacijom kazni i malim brojem pravosnažnih presuda. Među praćenim optuženima, 44 odsto dobilo je uslovne osude, dok je još 38 odsto dobilo kazne zatvora do 12 mjeseci.

Kada su istrage loše, a javnost opravdano ogorčena zbog korupcije, sudija može osjetiti da bi oslobađanje optuženog značilo još jednu pobjedu nekažnjivosti.

Ali ozbiljnost optužbe ne smanjuje standard dokazivanja. Ona povećava obavezu tužilaštva da provede ozbiljnu istragu.

Teška optužba zasnovana na slabim dokazima i dalje je slab predmet.

Sud koji oslobodi optuženog zato što krivica nije dokazana ne štiti korupciju. On štiti pravilo koje važi za svakoga, uključujući i ljude koji su nepopularni, politički moćni ili predmet opravdane javne sumnje.

Ako to pravilo ukinemo kada nam se ne sviđa mogući ishod, neće nestati samo zaštita moćnih optuženika. Nestaće zaštita svakog građanina koji se jednog dana nađe pred državnim aparatom.

Politički pritisak dodatno pomjera granicu

Sudije i tužioci u BiH ne rade u političkom vakuumu.

OSCE je u februaru 2025. upozorio da su političke prijetnje i pokušaji pritiska na sudije neprihvatljivi i da mogu predstavljati krivično djelo. Evropska komisija je zabilježila politički pritisak, miješanje, zastrašivanje i verbalne napade na nosioce pravosudnih funkcija, kao i izostanak sistemskog odgovora Visokog sudskog i tužilačkog savjeta.

Pritisak ne mora uvijek biti direktna naredba. Dovoljno je napraviti atmosferu u kojoj se oslobađajuća presuda automatski predstavlja kao dokaz korupcije sudije, dok se osuđujuća presuda slavi kao institucionalna pobjeda.

U takvoj atmosferi sud više nije pod pritiskom samo da donese zakonitu odluku. Od njega se očekuje i da proizvede društveno poželjan rezultat.

To može biti posebno izraženo u predmetima visoke korupcije, organizovanog kriminala ili drugih teških krivičnih djela. Javnost s razlogom želi odgovornost. Žrtve s razlogom traže pravdu. Ali nezadovoljstvo slabim radom tužilaštva ne smije se pretvoriti u zahtjev da sud spusti kriterij dokazivanja ili sam pronađe ono što optužba nije ponudila.

Pravosuđe koje pokušava nadoknaditi vlastitu institucionalnu slabost kršenjem funkcionalnih granica postaje još slabije.

Odbrana mora dobiti stvarnu, a ne formalnu priliku

Čak i kada je sudsko izvođenje dodatnog dokaza opravdano, odbrana mora imati stvarnu mogućnost da na njega odgovori.

Nije dovoljno dopustiti advokatu da odmah nakon izlaganja vještaka postavi nekoliko pitanja. Ako je novo vještačenje pripremano sedmicama ili mjesecima, odbrani može biti potrebno vrijeme da angažuje svog stručnjaka, pregleda metodologiju, provjeri materijal na kojem se nalaz zasniva i pripremi vlastito vještačenje.

Odbrana mora unaprijed znati koja su pitanja postavljena vještaku. Mora imati pristup dokumentima, podacima i pretpostavkama korištenim pri izradi nalaza. Ako novi dokaz mijenja prirodu predmeta, mora postojati mogućnost ponovnog izvođenja drugih dokaza i iznošenja novih završnih riječi.

U suprotnom, pravo odbrane postoji samo formalno.

Poseban problem predstavlja činjenica da će sud na kraju ocjenjivati dokaz koji je sam odlučio pribaviti. Sudski vještak ne smije automatski imati veći autoritet samo zato što ga je imenovao sud. Njegov nalaz mora biti podložan istoj provjeri metodologije, pouzdanosti i logičke dosljednosti kao svaki drugi stručni dokaz.

Sud takođe mora biti svjestan opasnosti da se psihološki veže za rezultat vlastite inicijative. Ako je sud prepoznao problem, formulisao pitanja, izabrao vještaka i naručio nalaz, može mu biti teže da kasnije prihvati da taj nalaz nije pouzdan.

Ne tvrdim da se to uvijek dešava. Tvrdim da struktura postupka stvara rizik koji se ne smije ignorisati.

Reforma ne znači više optužnica po svaku cijenu

Bosna i Hercegovina već godinama dobija dijagnoze svog pravosuđa. Evropska komisija, OSCE, GRECO, OECD, Savjet Evrope, Transparency International i domaće organizacije ponavljaju slične preporuke.

GRECO je u izvještaju objavljenom u februaru 2025. utvrdio da su od 25 preporuka iz petog kruga evaluacije zadovoljavajuće provedene samo dvije. Petnaest je djelimično provedeno, a osam nije provedeno.

Dakle, ne nedostaje nam analiza. Nedostaje nam spremnost da se promjene provedu kada počnu ugrožavati postojeće odnose moći.

Stvarna reforma morala bi insistirati na kvalitetnijim istragama prije podizanja optužnice. Složeni predmeti zahtijevaju stalne multidisciplinarne timove, finansijske istražioce, stručnjake za digitalne dokaze i bolju koordinaciju policije i tužilaštava.

Prije potvrđivanja institucionalne odluke da se nekoga izvede pred sud mora postojati ozbiljna kontrola kvaliteta. Tužilac mora znati koja obilježja krivičnog djela treba dokazati, kojim dokazima raspolaže, koliko su svjedoci pouzdani i da li je razmotrio materijal koji govori u korist osumnjičenog.

Tužilačka odgovornost ne smije se mjeriti samo brojem podignutih optužnica. Optužnica koja privuče pažnju javnosti, a zatim se raspadne jer nije bila pripremljena, nije uspjeh.

Isto tako, tužilac ne treba biti disciplinski progonjen samo zato što je sud donio oslobađajuću presudu. I dobro pripremljen predmet može završiti oslobađanjem. Potrebno je razlikovati zakonitu profesionalnu procjenu od očiglednog nemara, nečuvanja dokaza, lošeg vještačenja i podizanja optužnice bez održive dokazne osnove.

Moraju postojati i jasnije granice sudske inicijative. Odluka o izvođenju dokaza po službenoj dužnosti treba biti obrazložena. Sud bi morao objasniti zašto je dokaz potreban, zašto se pitanje ne može riješiti na osnovu postojećeg materijala i kako će zaštititi procesni položaj odbrane.

Što se kasnije dokaz uvodi, opravdanje mora biti snažnije. Posebno je osjetljiva situacija u kojoj su tužilaštvo i odbrana završili izvođenje dokaza, odbrana već otkrila strategiju, a sud tek tada otvara novu dokaznu liniju koja jača optužbu.

To lako postaje promjena pravila nakon što je utakmica već odigrana.

Pravi test pravosuđa

Pravosuđe BiH mora biti sposobno procesuirati ministre, direktore javnih preduzeća, policijske rukovodioce, stranačke funkcionere, bogate izvođače, sudije i tužioce. Politička povezanost ne smije pružati praktični imunitet kroz kašnjenje, institucionalnu zbunjenost ili slabu saradnju policijskih organa.

Ali isti sistem mora biti sposoban reći da država nije dokazala optužbu.

Ta dva zahtjeva nisu u sukobu. Ona su dio iste vladavine prava.

Moj problem sa dominantnim narativom o pravosuđu u BiH jeste to što se često traži samo vidljiv rezultat. Želimo hapšenje, optužnicu i presudu. Mnogo manje pažnje posvećujemo pitanju kako je do tog rezultata došlo.

Ako je optužnica zasnovana na ozbiljnoj istrazi, ako je odbrana imala stvarnu mogućnost da ospori dokaze i ako je odluku donio nepristrasan sud, osuđujuća presuda ima legitimitet.

Ako je istraga bila površna, tužilaštvo propustilo dokazati odlučujuće činjenice, a sud zatim preuzeo potragu za nedostajućim dokazima, presuda možda formalno postoji, ali povjerenje u takav postupak nema čvrst temelj.

Ne možemo popravljati nekažnjivost tako što ćemo oslabiti pretpostavku nevinosti. Ne možemo liječiti nekompetentno tužilaštvo pretvaranjem suda u rezervni istražni organ. Ne možemo graditi povjerenje u pravosuđe presudama koje ostavljaju utisak da su optužba i sud radili kao jedan tim.

Bosna i Hercegovina ne pati od samo jednog kvara. Sudovi su preopterećeni, postupci predugi, institucije rascjepkane, politički pritisak stvaran, a rezultati u borbi protiv visoke korupcije porazni. Upravo zato moramo paziti da rješenje jednog problema ne postane novi problem.

Sud nije tu da osigura osuđujuću presudu. Tu je da utvrdi da li je država zakonito i pravično dokazala ono što tvrdi.

Ako nije, optuženi mora biti oslobođen.

To možda neće izgledati kao pobjeda pravosuđa u večernjim vijestima. Ali bez te granice pravosuđe prestaje biti zaštita od državne samovolje i postaje samo njen završni potpis.

(TIP/Foto: Ilustracija/AI)