Jasmin Imamović: Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi učini tebi

Hrvatska desnica vreba i vrši pritisak na Bosnu i Hercegovinu, na Sabor iznosi inicijative kojima zadire u unutrašnje stvari BiH, dok na mnogo opasniji način Srbija i Republika srpska, računajući na podršku Rusije, vrebaju Hrvatsku. Nedavno sam gledao dokumentarac u kojem brzi leopard juri za još bržom gazelom, umori se i stane da udahne zraka, što iskoriste spore hijene, prikradu mu se i tako umornog i zagledanog u gazelu koja mu pobježe, savladaju i rastragaju. I u životinjskom i ljudskom svijetu postoje situacije u kojima lovac može postati lovina.

Bosna i Hercegovina nikad nije napala Hrvatsku, a Srbija i vojska Republike srpske jesu devedestih godina prošlog stoljeća. Hrvatski zvaničnici nekoliko puta ugošćuju Milorada Dodika koji je na 3. vanrednoj sjednici Narodne skupštine tzv. Srpske republike, od 23. i 24.5. 1995. rekao: „Ono oko bombardovanja Zagreba, ja se slažem da treba tući Zagreb ali ne smijemo to reći.“ Goran Jelisić, zvani Adolf, komandant konc logora Luka u Brčkom, osuđen je u Hagu na maksimalnu kaznu za djelo genocida nad Bošnjacima i Hrvatima. U Prijedoru su 1992. godine bijele trake morali nositi Bošnjaci i Hrvati. I jedni i drugi u sadašnjoj Republici srpskoj, skoro ne postoje.

Srbija se intenzivno naoružava, 4.8. 2026. u Mrkonjić Gradu to reče njihov predsjednik Vučić i u svom govoru nekoliko puta spomenu „drugo poluvrijeme“, kao moleći druge da ga ne spominju jer sada je Srbija ekonomski i vojno mnogo jača nego u vrijeme „Oluje“. Na istoj manifestaciji je Milorad Dodik rekao: „Sram bilo Hrvate. Imali su za cilj završiti posao ustaške NDH“. U istom govoru je optužio Republiku Hrvatsku za agresiju na Republiku srpsku, za genocid i etničko čišćenje, pa zaključio da je „važno da Srbija bude jaka, jer je to jedini način da se pobijede Hrvati i Bošnjaci“, te podvukao da „niko neće zaustaviti integraciju Srbije i Republike srpske“.

Iz dva obilježavanja dana „Oluje“, jednog u Hrvatskoj a drugog u Mrkonjić Gradu, vidi se da Hrvatska smatra rat završenim i svoje granice definitivnim, a predsjednik Srbije Vučić, samo prvim poluvremenom nezavršenog rata, koje kao „neki spominju“. Njegov govor Dodik pojašnjava i spominje da se samo jakom Srbijom može pobijediti Hrvate i Bošnjake, dakle planira borbu i u toj borbi pobjedu nad Bošnjacima i Hrvatima. Da li je moguće da planira rat? Neko naivan bi se mogao zapitati.

Posebno je opasna Dodikova tvrdnja da niko neće zaustaviti integraciju Srbije i Republike srpske. Jasno je da se prije svega radi o opasnosti za Bosnu i Hercegovinu ali nije jasno kako ljudi u Hrvatskoj nisu shvatili da je to opasnost i za Hrvatsku? Ako bi se Dodikov velikosrpski i separatistički plan ostvario, onda bi Hrvatska bila u slijedećoj situaciji:

Dužina granice Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom je 1. 025 km. Uz tu granicu je pretežno dio Bosne i Hercegovine koji se zove Republika srpska. U vrijeme aktuelnog pritiska na Bosnu i Hercegovinu, neki hrvatski mediji su ovu granicu čak spomenuli kao granicu sa Republikom srpskom a ne kao granicu sa Bosnom i Hercegovinom. Kao da bi voljeli da da to nekada tako i bude. Dužina granice između Hrvatske i Srbije je 325,8 km. Za slučaj ostvarenja sna separatiste Milorada Dodika, Hrvatska bi dobila granicu sa Srbijom u ukupnoj dužini od oko 1. 350 km. Pošto je Dodik otvoreni a Vučić prikriveni Putinov prijatelj i pošto Moskva još od polovice devetnaestog stoljeća kreira i finansira plan velike Srbije, s obzirom da na svijetu kao posebni postoje samo „ruski svet“ i „srpski svet“, Republika Hrvatska bi de facto dobila granicu sa Srbijom i Rusijom u dužini od oko 1. 350 km. Ta dužina je približna dužini granice Ukrajine sa Rusijom. Ovdje valja podsjetiti na to da je teritorija Ukrajine 11 puta veća od teritorije Hrvatske, da ima 10 puta više stanovnika nego Hrvatska i da takva i tolika Ukrajina još uvijek ne može vratiti svoje teritorije koje je Rusija okupirala. I svakodnevno, godinama pati.

Da bi stvari bile nelogičnije i još složenije, HDZ BiH Dragana Čovića, je u otvorenoj koaliciji sa Putinovim i Vučićevim Miloradom Dodikom. Kada je Dodik pao, HDZ BiH ga je podigao, spasio i ojačao. Dodik hoće odcjepljenje srpskog entiteta a Čović bar faktički treći entitet. Da li je iko razmišljao o tome šta bi se desilo sa regijom ako bi se to, ne daj Bože i dogodilo? Raspala bi se Bosna i Hercegovina, propao Dejtonski MIROVNI ugovor, propale bi avnojevske granice jedne od republika odnosno država, bivše socijalističke fedetacije Jugoslavije. Tad bi nestalo i principa nepovredivosti avnojevskih granica iz Drugog svjetskog rata. Pita li se iko kako bi postupile države poražene u drugom svjetskom ratu? I one su nezadovoljne postojećim granicama i sanjaju o svojim bivšim granicama. Ako shvate da avnojevske granice više ne važe, šta u budućnosti mogu uraditi? Orban je bio opsjednut kartom velike Mađarske a njegov nasljednik Mađar mu osporava sve osim forsiranja karte velike Mađarske. Šta o tome misle ultra desne snage Italije? I oni su nezadovoljni smanjenjem svojih granica poslije Drugog svjetskog rata, pa svako malo spominju Istru.

Meni je, naravno stalo do mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Vjerujem u to da je za sve dobro da bude mirna Bosna, jer tad bude mirno i sve oko nje. Stabilnost i nepovredivost avnojevskih granica Bosne i Hercegovine garant je stabilnosti avnojevskih granica svih bivšejugoslovenskih država. Podržavajući teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, svi zapravo podržavaju i teritorijalni integritet svojih država.  

Zato je za sve nas na zapadnom Balkanu važno da njegujemo dobrosusjedske odnose i poštujemo suverenitet i teritorijalni integritet svake države. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, treba poštovati njen Ustav i Dejtonski MIROVNI sporazum čiji je dio Vašingtonski sporazum. Neka niko od nas ne uradi drugome ono što ne želi da drugi učini njemu.

(TIP/Izvor: federalna.ba/Autor: Jasmin Imamović)