Amir Sužanj: Udrimo naše

Imaju ovi režimi koji su izrasli direktno iz naroda, ovi što su proizvod narodne volje i što beskompromisno brane narod i državu, običaj da s vremena na vrijeme namlate ponekoga ko se oteo kontroli, ko ugrožava mir i blagostanje naroda i ko kvari ugled režima.

Pošalju fino specijalce na nekakav prigodan skup da izdraufaju tridesetak-četrdeset mušterija, naročito mladih, pa onda konstatuju kako nema ni govora da je došlo do upotrebe prekomjerne sile i kako je to laž neprijatelja režima i naroda.

Ako se pod pritiskom bezobrazne javnosti i ispostavi da je tu ipak bilo korištenja neke preventivne silice, interna kontrola će utvrditi da to nije bilo ni za žuti, a kamoli za crveni karton nekome u policiji ili drugim strukturama. Imaju pravo – specijalci moraju odraditi svoju normu, neće valjda čitava jedinica putovati 250 kilometara, a da nikoga ne propusti kroz šake. To bi bilo čisto gubljenje vremena, goriva, para za dnevnice i narušavanje ugleda policije, naročito specijalne. Tako ti je to kad prava narodna vlast udari – sve se pravo ukrivi, sve se krivo uspravi.

Imaju te policijske akcije višestruku korist. Pokažu tim nabildanim deranima, koji još nisu stasali da budu pravi snagatori i koji su, prema tvrdnjama policijskih ministara nelegalni, kako se mora znati đe je kome mjesto. Usput, veliki gazda preko visokosofisticiranih policijskih pendreka, koji imaju senzore k’o mundijalske lopte, pa se tačno može dokazati da nije bilo upotrebe sile, uputi vrlo slikovite poruke i lokalnim funkcionerima i drugim kategorijama moćnika, koji pokazuju tendenciju da postanu odmetnici. K’o biva, morebit da su se malo previše zaigrali i počeli junačiti propinjući se protiv samih vrhova režima, a baška ti to što nije nimalo primjereno i prihvatljivo uticajne režimske funkcionere kritikovati i izvrgavati ruglu pred očima naroda preko društvenih mreža. Dokle bi režim dogur’o kad bi bio previše tolerantan i pušt’o da se svako junači i da udara na najdragocjenije režimske ljude. 

Tako režim narodu priredi veličanstvenu predstavu – isti oni teško naoružani i opremljeni specijalci, koje je vlast po režimskim medijima s ponosom pokazivala kao garant da narod niko ne može i ne smije dirati, po želji režimskog gospodara i njemu bliskih funkcionera, navakat udare po mladosti istog tog naroda – da se ne bi, ne daj Bože, pokvarila i izopačila. Ima logike, djecu na vrijeme treba vaspitavati i upućivati u temeljne narodne vrijednosti, k’o što je vlast. 

Prava vlast zna kad treba da udari… Jer ako propusti pravi trenutak i bude previše popustljiva, moglo bi joj se dogoditi da joj neki strani neprijateljski centri uvezu obojenu revoluciju, pa bi tek onda nastala prava tarapana. Onda više ne bi bila dovoljna poneka periodična vaspitno-popravna akcija specijalaca, nego bi vlast svake druge hefte morala odnositi konačne pobjede protiv obojene revolucije i od 300 hiljada ljudi na antivladinim protestima na ekranima režimskih televizija praviti dvadeset pet hiljada, što nije tako jednostavan pos’o. A da ti i ne pričam da bi vladar morao gubiti svoje dragocjeno vrijeme pišući knjigu “Kako sam pobijedio obojenu revoluciju”, koja će vremenom postati najčitanija knjiga na planeti, pa će i milijarde ljudi širom svijeta, od Kine do Kube, morati gubiti svoje vrijeme čitajući tu najčitaniju knjigu. 

Ako se obojena revolucija ne spriječi na vrijeme, ode to u nedogled – vladar će doći u poziciju da više ni u prijestolnici ne može izaći napolje iz svog dvora bez dva-tri bataljona specijalaca. Na otvaranje raznih nedovršenih infrastrukturnih projekata lokalne vlasti moraće doćerivati samo one za koje znaju da neće napraviti belaj, ali mani ti to – nikad ne znaš kakvoj budali može pasti napamet da napravi pičvajz pred predsjednikom. Na mitinge podrške vlasti će morati trošiti ogromne pare – za iznajmljivanje autobusa, plaćanje dnevnica i kupovinu sendviča i sokova za vjerne podanike, koji iz raznih provincija dolaze da mitinguju, a koji su se toliko obezobrazili i postali nezahvalni da pobjegnu s mitinga čim dobiju dnevnicu i sendvič.  

Koliko god se trudio da se pred narodom prikaže kao neki važan faktor u svjetskim okvirima, režim se na kraju uvijek vrati na početak – u svoju avliju. Kad nestane drugih naroda, manjina i manjinskih grupa, balija, šiptara, ilegalnih migranata i drugih nepoželjnih kategorija, i kad režimskoj propagandnoj mašineriji ponestane inspiracije u izmišljanju neprijatelja, prava narodna vlast zna šta joj je raditi: policiju okrene na svoje. Što bi rekla stara junačka narodna pjesma – u nešto se udarati mora. 

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor:Amir Sužanj/Foto: Ilustracija)