Sedam osnovnih životnih vještina koje nedostaju današnjoj djeci, prema učiteljima

Djeca i mladi danas odrastaju u svijetu u kojem se mnoge svakodnevne radnje obavljaju uz pomoć tehnologije, no upravo se zbog toga sve češće postavlja pitanje jesu li neke osnovne životne vještine pale u drugi plan. Čitanje analognog sata, snalaženje na zemljopisnoj karti ili priprema jednostavnog obroka za neke više nisu vještine koje se podrazumijevaju. Na taj problem upozoravaju i roditelji te nastavnici koji primjećuju da mladima, unatoč obrazovanju i snalažljivosti, ponekad nedostaje praktično znanje za svakodnevni život.

Nove vještine za novo doba

Laurie Kopp Weingarten, obrazovna savjetnica koja pomaže srednjoškolcima pri upisu na fakultet, smatra da problem često nije u tome što roditelji i škole ne podučavaju mlade, već u tome što su prioriteti drugačiji. Kako bi se u kurikulumu našlo mjesta za kodiranje, robotiku i uređivanje videa – vještine ključne za digitalno doba – često ne ostane vremena za učenje rukopisa ili vještine tipkanja.

“Današnji mladi sigurno uče vještine za koje ja nikad nisam imala priliku. Kad sam ja odrastala, nismo ni imali tehnologiju za tako nešto”, kaže za Parents.com Kopp Weingarten. “Neke vještine se gube, dok se druge stječu.”

Nina Yevdash, učiteljica iz Chicaga, slaže se da se školski programi s vremenom mijenjaju. Prisjeća se kako je na fakultetu jedan profesor cijeli semestar posvetio podučavanju metode za praćenje napretka učenika u čitanju, gdje se na papiru bilježe pogreške.

“Profesor nam je stalno ponavljao kako ćemo tu vještinu morati savršeno znati. Do danas tu metodu s papirom i olovkom nikad nisam morala upotrijebiti u profesionalnoj karijeri jer sada za to postoji tehnologija”, objašnjava Yevdash.

Možda je čitanje zemljopisnih karata današnji ekvivalent te metode – vještina koja se starijim generacijama čini ključnom, dok djeca s telefonima u džepu na to gledaju drugačije. Ipak, neke vještine možda i dalje imaju vrijednost.

Međuljudske vještine i komunikacija

Komunikacija je ključna vještina, no stručnjaci primjećuju da se mnogi učenici s njom muče. “Vjerojatno najveći problem koji primjećujem kod mladih jest nedostatak komunikacijskih vještina ili manjak samopouzdanja u razgovoru s drugima”, kaže Kopp Weingarten.

Promjenu u društvenim vještinama primijetila je oko razdoblja pandemije, no veliku ulogu odigrali su i ekrani. Mnogim je učenicima vidno neugodno razgovarati s odraslima pa čak i s vršnjacima licem u lice, što je i razumljivo za generaciju koja je odrasla više tipkajući poruke nego razgovarajući telefonom.

“Često sam viđala djecu kako šalju poruke ljudima u istoj prostoriji umjesto da razgovaraju s njima. To se događa stalno”, dodaje ona. Melissa Tsuei, obrazovna savjetnica, kaže da je mlađim generacijama lakše izbjegavati društvene situacije, ali to je vještina na kojoj treba raditi.

“Društvena interakcija vrlo je složena. Sastoji se od mnogo elemenata koje djeca moraju naučiti s vremenom, i to kroz pogreške i sposobnost da poprave odnos”, ističe Tsuei.

Čitanje analognih satova i zemljopisnih karata

Mnogoj djeci danas je čitanje analognog sata ili tradicionalne karte nepoznanica, kaže Kopp Weingarten. Djeci koja su odrasla znajući da svatko u džepu ima telefon s digitalnim satom i GPS-om, te vještine čine se besmislenima.

Curby Alexander, profesor obrazovanja na Sveučilištu Texas Christian, ističe da je očitavanje vremena s analognog sata i dalje dio američkog obrazovnog standarda za prve razrede, no ako se ta vještina ne vježba, s vremenom se gubi. Mnogi učenici kod kuće možda ni nemaju analogni sat, a neke su škole čak prešle na digitalne.

“U ovakvim situacijama teško je utvrditi uzrok”, kaže Alexander. “Je li nedostatak sposobnosti učenika da čitaju analogne satove prisilio škole na promjenu ili su se škole jednostavno prilagodile društvu koje je uglavnom napustilo postavljanje takvih satova na javnim mjestima?”

Isti se argument može primijeniti i na čitanje karata, dodaje, jer GPS tehnologija zahtijeva samo unos adrese. No, ako ta tehnologija ikada zakaže ili postane nedostupna, mladi bi se mogli naći u problemu.

Pisana slova

Slično kao i čitanje sata, i pisanje rukom za mnoge mlade ljude postalo je nepotrebno. “Dominacija digitalnog teksta znači da provodimo mnogo više vremena tipkajući na tipkovnicama ili telefonima, umjesto da pišemo rukom”, objašnjava Alexander. Kako sve više škola zahtijeva da se zadaci predaju digitalno, vrijeme provedeno u tipkanju daleko nadmašuje ono provedeno u pisanju.

Pisanje pisama

U svijetu e-pošte, SMS poruka i raznih aplikacija za dopisivanje, pisanje pisama jedan je od najsporijih načina komunikacije. Kopp Weingarten dijeli anegdotu o studentu koji je morao nazvati oca da ga pita kako se šalje pismo. “Otac mu je rekao da mora nabaviti markicu. Sin mu je zatim poslao sliku naljepnica s povratnom adresom i pitao: ‘Je li ovo markica?'”, prisjeća se Kopp Weingarten.

“Na kraju je pronašao markice, ali nije znao na koju stranu omotnice ih zalijepiti. To je smiješno jer je student inače iznimno pametan i sposoban, ali jednostavno nikada prije nije trebao poslati pismo.” Iako nije popularno kao nekad, pisanje pisama ima svoje prednosti: tjera djecu da uspore, promisle što žele reći i budu promišljeniji.

Pravopis i pismeno izražavanje

Kopp Weingarten više od rijetkog pisanja pisama brine opća razina pismenosti mladih. “Djeca ne pišu dobro”, kaže ona. “Toliko su navikla na dopisivanje da pišu s netočnom gramatikom i interpunkcijom.”

Iako djeca u školi uče osnove pravopisa i gramatike, većina njihove komunikacije odvija se putem poruka i društvenih mreža, gdje se naviknu na neformalni stil. U tome ne pomažu ni alati za automatsku provjeru pravopisa, koji tinejdžerima nude točan odgovor, a da pritom ne moraju naučiti pravila.

Upravljanje novcem

Pisanje čekova postalo je rijetkost zahvaljujući internetskom bankarstvu i aplikacijama za plaćanje, no obrazovnu savjetnicu Melissu Tsuei brine što djeca odrastaju doživljavajući novac kao nevidljivi pojam u aplikaciji. Pisanje čekova ili plaćanje gotovinom, kaže, čini novac konkretnim i opipljivim. Brine je i to što djeca možda neće naučiti osnove financija i bankarstva, što je ključna vještina za odraslu dob.

Tsuei se nada da će roditelji preuzeti tu ulogu. Iako mala djeca ne mogu razumjeti složene financijske lekcije, odlazak u banku može postati edukativno iskustvo, a s najmlađima preporučuje igru pretvaranja, poput kupovine u trgovini igračaka.

a stariju djecu postoje debitne kartice za tinejdžere koje ih mogu naučiti financijskoj odgovornosti. Ključno je, kaže, spustiti se na djetetovu razinu i objasniti važnost novca na način koji ono razumije. “Jer, znate, djeca nemaju iste prioritete kao mi”, zaključuje Tsuei.

Sposobnost koncentracije

Melissa Tsuei navodi da mnogi odgajatelji prijavljuju probleme s rasponom pažnje kod mlađe djece. “Kad djeca dođu u vrtić, mnogima je teško regulirati vlastito tijelo, ostati mirni i usredotočeni”, objašnjava ona. “Naravno, to utječe na vještine koje mogu usvojiti jer se nečemu morate moći posvetiti da biste to naučili.”

Dio problema vidi u vremenu provedenom pred ekranima, gdje brze izmjene slika uvjetuju mozak da očekuje stalne podražaje. No, smatra i da se djeca teško snalaze jer su roditelji kod kuće previše angažirani. “Došlo je do zaokreta u roditeljstvu koje se usredotočilo na angažman s djecom, što je općenito pozitivna stvar. No, mislim da je to u jednom trenutku otišlo predaleko pa su roditelji počeli provoditi gotovo svaki trenutak uz djecu”, kaže Tsuei

Djeci je, ističe, potrebno vrijeme za igru koju sama vode, kako bi mogla samostalno učiti i razvijati se. Ponekad je, zaključuje, manje fokusa na izgradnji vještina, a više na igri, rješavanju problema i samostalnom snalaženju u svijetu najbolja lekcija koju djeca mogu dobiti, piše Index.hr.

(TIP/Foto: Ilustracija/Index)