Urbana legenda kaže da su u 19. vijeku u užičkom selu Kremna, s one strane višegradsko-zlatiborskog tektonsko-seizmičkog platoa, živjela dvojica Tarabića, Miloš i Mitar. Hroničari onog doba napisaše da su bili seljaci, bez škole i obrazovanja, ali bistri i pametni preko svake mjere. Vidjeli su daleko ispred svog vremena, pa su, kažu knjige, predvidjeli svakakve sudbinski značajne događaje u budućnosti – Prvi svjetski rat, stvaranje prve Jugoslavije, atentat na kralja Aleksandra, Drugi svjetski rat, Užičku republiku, dolazak mašalla Tita, rezoluciju Informbiroa, raspad druge Jugoslavije, ukazanje Lepe Brene, blokadu smanjenja akciza na gorivo u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine i povratak Šalkea u prvu Bundes ligu pod komandom Mirona Muslića. Sve su ljudi najavili svojim predskazanjima, a neuka i nepovjerljiva svjetina te sudbinske događaje opet nespremno dočekala.   

E, u jednom od tih svojih proročanstava, jedne vjetrovite i hladne decembarske, noći uz vučje zavijanje, vatru s ognjišta i svjetlost fenjera u njihovoj rustikalnoj planinskoj brvnari, Tarabići napisaše kako će doći vrijeme kad će ljudi voljeti crtati karte. Crtaće ih, kaže se u tom predanju, na salvetama, papirnim maramicama, na toalet papirima i drugim hartijama od vrijednosti. Najprije će ih, kaže se opet u tom proročanstvu, crtati dvojica glavara, jedan čija su ramena nekad ranije, dok se nije nacionalno osvijestio i razabrao, krasile zvjezdice Titovog generala, a drugi poznat po tome što je stalno, posebno kad je dolazio na Kosovo ravno, svojim podanicima poručivao kako ne čuje dobro, ali kako niko ne sme da ih bije. Proliće se, predskazaše Tarabići, zbog tih njihovih crtanja po salvetama velika krv po zemlji koja će se prostirati od Vardara pa do Triglava i ta zemlja će se raspasti zbog te njihove geografske sklonosti. Iza njih će ostati manji i sitniji crtači, lokalni politički šerifi i kabadahije, koji bi crtanjem novih karata da se uguraju u istoriju izigravajući ličnosti velikog političkog formata i da završe nezavršeno životno djelo te dvojice kartografa s početka priče. 

Tako će se, kažu Tarabići, jednog kasnog kišnog proljeća, baš onih dana kad će jedan veliki čovjek u kockastoj odori doživjeti povredu i biće mu upitan nastup na mundijalu, u jednoj varoši podno Sljemena, nadaleko poznatoj po koncertima svenarodnog tamburaša što je po oružju nadimak dobio, sastati šaroliko društvo, sve junak do junaka i svakom je, kažu, desnica jača strana. E, ti ljudi će opet nacrtati jednu kartu, ovog puta kartu zemlje Bosne, a bogami i Hercegovine. Biće ta karta obojena s tri različite boje, ali ni nalik na karte kod normalnog svijeta, nego sve u nekim kružićima i enklavicama, k’o kad je Pikaso crt’o onu svoju Gerniku – sve je u rasulu i ništa ni s čim veze nema.  

E taj, da oprostite, pekmez na platnu, tu estetsku senzaciju koju će nazvati kartom i koju će promovisati ti desničari ispod obronaka Sljemena, jedva će dočekati neki teneki ljubitelji nadrealističke geografije u Bosni i Hercegovini. Naročito jedna teta koja se udomila u toplom domu – u Domu naroda, koji će u parlamentarnoj demokratiji ostati upamćen kao dom bez kvoruma čiji stanari, zapravo neki od njih, nikad nisu u domu. 

E ta će gospoja, stoji dalje u Tarabićevim zabilješkama, te ljude ispod Sljemena, kojima je junačka desnica najjača strana, pokušati okupiti i u varoši podno planine Trebević, k’o biva, da opet raspravljaju o crtanju karata, a naročito o toj karti koja je već nacrtana. Nije to, reći će dotična gospoja, karta trećeg entiteta, nego karta etničkog čišćenja, ali zbog ranije preuzetih obaveza neće stići objasniti kako na toj karti etničkog čišćenja nema nikakvih pjega i krugova po Republici Srpskoj. Biće valjda da su tamo Hrvati iz ‘91 svi na broju… Sačuvaj Bože da bi neko pomislio kako bi tu sitnu pojedinost zaboravila pomenuti zbog odličnih odnosa svog stranačkog gazde, poznatog po svojoj natprirodnoj snazi kojom pomjera rijeke iz korita, i većinskog vlasnika Republike Srpske, čovjeka koji s lakoćom sve drži u rukama jer ga ne opterećuje tamo nekakva funkcija u institucijama.   

Biće nešto nakaradno u tom crtanju karata, upozoriše Tarabići. Dok su ljudi nekad crtali karte kako bi širili vidike bježeći iz srednjovjekovnog mraka, na Balkanu se karte crtaju kako bi se sužavala svijest ljudi i kako bi se tim kartama opet trpali u srednjovjekovne torove. 

Tako zapisaše čuveni Tarabići iz Kremne o crtanju karata. Ti stari proroci još rekoše da svaka priča ima pouku. Problem je kad je nema ko čuti i rastumačiti…

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: Ilustracija)