Sve je više građana u stanju socijalne potrebe. Na to ukazuju i podaci u Tuzlanskom kantonu. Dok redovi u javnim kuhinjama postaju sve duži, a pozivi Crvenom krstu i nadležnim centrima sve češći, za vlast u zemlji to još ne znači zvono za uzbunu.

Šahmanu Zahiroviću i njegovoj porodici je godinama hrana iz Javne kuhinje jedini spas. Supruga je operisana četvrti put, a za jednokratnu socijalnu pomoć, kaže, mora čekati mjesecima.

“Ja živim od danas do sutra, vjerujte. Imam šesnaest članova u domaćinstvu o kojim se brinem. Živim od kontejnera, malo na pijaci izvučem, što se proda, proda”, kaže Zahirović.

Sabina Zubčević prima minimalnu penziju od koje, kaže, ne može preživjeti. Hranu već sedam godina dobija u Narodnoj kuhinji, a za socijalnu pomoć ne ispunjava uslove.

“Dok dam za lijekove 400, i 200 za režije, šta meni ostaje?”, upitala ona.

Jasmin Aliji je nekada dobijao jednokratnu socijalnu pomoć koja je, kaže, minimalna.

“Srčani sam biolesnik, imam astmu, tako da sve što zaradim, u lijekove dam”, opisuje nam tešku situaciju u kojoj se nalazi.

U 2025. godini u Tuzlanskom kantonu evidentirano je 67.860 korisnika prava socijalne zaštite, što predstavlja više od 14 posto stanovnika. Iz budžeta se za stalne novčane pomoći izdvaja više od šest miliona maraka. 

“Čini mi se da bismo trebali napraviti jedan zaokret da djelujemo preventivno, da pružamo određene programe zapošljavanja i samozapošljavanja, odnosno da damo u ruke tim ljudima da oni sami stjeću, da se ne oslanjaju na ovu pomoć od države”, smatra ministar za rad, socijalnu politiku i povratak TK Fadil Alić.

Osim Javne kuhinje, povećan broj zahtjeva za pomoć bilježi se i u tuzlanskom Centru za socijalni rad i Kantonalnom crvenom križu.

“Preko osam i po hiljada zahtjeva je prošle godine dostavljeno ovom Centru. Jedan dio se, naravno, odnosi i na finansijske pomoći, ali drugi dio se odnosi i na druge vrste usluga koje ovaj Centar pruža, a koje nastaju kao odraz cjelokupne socijalne situacije, a to je jako povećan broj slučajeva nasilja u porodici, povećan broj razvoda”, objašnjava direktorica Centra za socijalni rad Tuzla Lejla Sadiković.

“Mi, vjerujte, svakodnevno imamo minimalno pet zahtjeva za pomoć, prije svega u hrani i higijeni. To su neke najizraženije potrebe, ali i ostale, obezbjeđenje sredstava za plaćanje računa, nabavku lijekova i slično”, navodi sekretar Crvenog krsta Tuzlanskog kantona Merima Sarajlić.

Tu je i izdavanje ortopedskih pomagala, dodaje Sarajlić. I pored alarmantnih podataka, siromaštva koje je sve vidljivije, političarima u zemlji, po običaju, prioritet predstavlja predizborna kampanja i uglavnom neispunjena obećanja.

Dok većina građana steže kaiš pri kupovini namirnica, penzioneri kupuju hljeb i lijekove na veresiju, na amortizaciji učinaka inflacije skoro ništa nije urađeno. Građani postaju sve siromašniji, političari sve bogatiji. 

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autorica: Mirela Zonić)