U gradu koji diše za sport, među hiljadama navijača koji dolaze i odlaze, postoji jedno lice koje je postalo simbol vjernosti, ljubavi i neugasle strasti. To je Hatidža Mujezinović – teta Tidža, kako je od milja zovu Tuzlaci. Danas ima 82 godine, ali njena energija, kada je sport u pitanju, ne poznaje godine.

Njena priča nije obična navijačka priča. To je životna priča satkana od tribina, aplauza, razočarenja i vjernosti koja ne poznaje rezultat.

Sve je počelo davne 1964. godine. Jedan odlazak na stadion Tušanj bio je dovoljan da se rodi ljubav koja traje i danas. Ljubav koja nije tražila ništa zauzvrat.

“Pohađala sam Ekonomsku školu u Tuzli, koju sam završila 1964. godine. U vrijeme školovanja kratkotrajno sam trenirala atletiku, ali roditelji nisu željeli da se aktivno bavim sportom. No, te 1964. godine sam otišla prvi put na stadion Tušanj, odgledala utakmicu, i od tada do danas redovno posjećujem susrete Slobode”, priča Hatidža Mujezinović, koja ima svoje mjesto u svečanoj loži tušanjskog stadiona, ali i mjesto u prvom redu Mejdana.

Tokom godina, teta Tidža postala je nezaobilazan dio tuzlanske sportske scene. Gotovo da ne postoji utakmica – fudbalska, košarkaška, rukometna ili odbojkaška – na kojoj je nema. Njeno pitanje nikada nije bilo “kako si”, nego “kada igra Sloboda?”.

I u tome je sva njena filozofija života.

Nije je pokolebala ni skromna penzija, ni životne poteškoće, ni godine koje su se tiho nizale. Nikada se nije žalila. Samo je željela jedno, da bude tamo gdje se igra.

“Sport je definitivno moja ljubav. Nisam na utakmicama zbog interesa, niti tražim kakav ćar. Jednostavno volim biti na utakmicama, a i kada sam kod kuće na televiziji gledam sportske kanale. Na utakmice ću dolaziti sve dok me zdravlje bude služilo. I da Sloboda igra u zadnjoj ligi, opet ne bih propuštala utakmice”, decidna je Hatidža Mujezinović koja potiče iz stare tuzlanske trgovačke porodice koja je bila nastanjena u blizini Džafer Mahale.

U njenim riječima nema patetike, samo čista, ogoljena ljubav.

Nekada je sanjala da prati svoj klub i na gostovanjima. Nije joj se ta želja ostvarila, život je, kao i mnogima, postavio granice. Ali joj nije mogao oduzeti ono najvažnije, osjećaj pripadnosti.

Jer za nju, Sloboda nije samo klub. To je dio života. Dio identiteta.

“Išla bih na svako gostovanje Slobode. Ipak, nisam u mogućnosti, jer dok poplaćam račune od penzije gotovo da ne ostane ništa. Kada se igra utakmica u Tuzli ili ako ima neka na televiziji niti idem kome, niti volim da mi ko dolazi. Ne volim kada me neko svojom pričom dekoncentriše. Takav je slučaj i kada odem u pozorište”,  tvrdi Hatidža Mujezinović.

Njena priča nosi i posebnu toplinu, onu porodičnu. Kroz sport je bila povezana i sa najbližima, kroz boks koji je zavoljela zahvaljujući zetu, kroz uspomene na supruga koji je bio dio sportskog kolektiva. Sve se to utkalo u jednu veliku, životnu priču.

I danas, u devetoj deceniji života, njene želje su jednostavne i iskrene. Da pogleda reprezentaciju na Bilinom polju. Da jednom vidi Barcelonu na Camp Nou. Snove nije napustila, samo ih je naučila nositi tiho, bez buke.

A Tuzla joj je zauzvrat dala nešto što se ne može kupiti – poštovanje i ljubav.

Jer teta Tidža nije samo navijač. Ona je institucija. Podsjetnik na vremena kada se voljelo bez interesa, kada se dolazilo zbog emocije, a ne rezultata.

Na tribinama Tušnja i Mejdana, među hiljadama glasova, njen možda nije najglasniji. Ali je jedan od najvažnijih.

Jer to je glas koji traje više od pola stoljeća.

(TIP/Izvor: Fena/Autor: Edin Skokić/Foto: Fena)