Da se u vrijeme ramazanskog posta i Bajrama kod Bošnjaka te vaskršnjeg posta kod Srba posebno obraduje dvoje djece i dvije porodice, svojim donacijama učinio je jedan bračni par Srebreničana iz Amerike koji ne želi da im se ime spominje u javnosti.

Pred početak ramazanskog posta javio mi se prijeratni poznanik i bivši sugrađanin iz Srebrenice koji sa porodicom živi u Americi. Oni su prije rata živjeli i radili u Srebrenici, ali ih je ratni vihor odnio preko okeana u Ameriku gdje su i danas. Poznavali smo se i družili prije rata tako da smo ostali i danas u kontaktu, a oni već nekoliko godina, povremeno, pojedinačno pomažu ljudima u Srebrenici. 

“U ovo praznično vrijeme radosti, darivanja i lijepih trenutaka sa najmilijima poklonima se obraduju i mladi i stariji, pa smo supruga i ja odlučili da pomognemo malo i podržimo školovanje dvoje djece, jedno bošnjačko i jedno srpsko, a nešto će i ostati da se i ostali u porodicama obraduju za praznike. Ti znaš puno ljudi, sa svima kontaktiraš pa vjerujemo u tvoj izbor i tebi ćemo za svako dijete poslati po 1200 KM pa im ti uruči. Znamo da ti bilježiš sve dobro i loše u Srebrenici, pa ako budeš pisao o tome nemoj naša imena spominjati, jer mi ovo radimo od srca kao što bi trebali i mnogi koji imaju puno više od nas, a ne zbog publiciteta”, rekao mi je.

Nakon ovakvog razgovora ni meni nije bilo lako, jer treba u moru onih kojima je potrebno izabrati  i odlučiti se samo za dvoje. Izbor je pao na dvije porodice iz, kako to se u današnjoj poslijeratnoj „novokomponovanoj“ terminologiji kaže, „iz kategorije povratnika i interno raseljenih osoba”, a i jedni i drugi su u ratnom ludilu bježali pred nekim da spasu svoj i živote svojih najbližih.

Darovi po 1200 KM za jedno bošnjačko i srpsko dijete

Porodica Sinanović iz sela Urisići ili Risići kako to mještani kažu, na tridesetak kilometara od Srebrenice prema Drini i hidroakumulaciji Perućac, se među prvim, nakon rata vratila iz izbjeglištva u Tuzli i nastavila život u selu o kojem sam svojevremeno pisao kao o „najmanjem selu sa najviše djece“ u opštini Srebrenica.

Glava porodice Mirsad Sinanović, kojeg svi poznanici i prijatelji zvali Mića, je obolio i umro ostavivši iza sebe suprugu, četvoro djece i majku koja je preminula nedugo nakon njega. Dvije starije kćerke su se već bile udale, treća je krenula na studije, a najmlađi Salmir, rođen u Risićima po povratku iz izbjeglištva, bez oca je ostao kada mu je bio najpotrebniji, tek je počeo da stasava u tinejdžera.

Kako u njegovom selu nema škole, a najbliža prijeratna osmoljetka, danas četvororazrena je u nekoliko kilometara udaljenom Osatu, Salmir poslije očeve smrti peti razred osnovne škole upisuje u Potočarima gdje sada boravi u internatu humanitarne organizacije Emaus, a vikendom putuje u selo da pripomogne majci na imanju.

Iznenađen i zahvalan na ovom daru od nepoznatih ljudi iz Amerike u video poruci kazao im je ovo.

“Hvala dragi ljudi na ovim parama koje ste mi poslali, svako dobro vam želim, a meni će one poslužiti da sebi dokupim nešto novo od garderobe, da obradujem nečim moje najbliže kad se okupimo za Bajram a ostatak ću kod mame čuvati da ima mi dati za džeparac i školu”, kazao je Salmir Sinanović.

Porodica čije dijete je takođe dobilo dar za školovanje, ali u povodu vaskršnjeg posta i Vaskrsa koji dolazi 12. aprila je takođe sa četvoro djece porodica Sekulić (nije u apsolutno nikakvom srodstvu sa autorom teksta, zbog istovjetnog prezimena, prim. aut) iz srebreničkog sela Ratkovići.

Njihova kuća u prijeratnom srpskom selu je uništena u ratu kao i sve ostale i u selu danas niko ne živi. Sekulići se nemaju gdje vratiti tako da danas svi žive u malom stanu u Srebrenici u zgradi tzv „socijalnog stanovanja“, gdje uglavnom žive izbjeglice, raseljene osobe i lica koja primaju socijalnu pomoć. Otac Milorad je u prošloj godini otišao u staračku penziju koja je zbog nedovoljno godina staža mala i ne iznosi ni 500 KM. Milorad, supruga Slađana kćerka Vesna i još troje djece, šestoro odraslih živi u stančiću sa dvije sobice u koje mogu smjestiti samo krevet na sprat.

Vesna koja je dobila novčanu podršku iz Amerike je učenica druge godine frizerske škole u Srebrenici i naredne godine će je završti. Ona je u svojoj poruci donatorima kazala i ovo:

“Hvala vam dragi nepoznati ljudi na ovom daru koji namjeravam u najvećem dijelu sačuvati da kupim najneophodniju opremu kako bih iduće godine kada završim školovanje otvorila svoj frizerski salon. Hvala vam živi i zdravi bili dugo godina i nadam se da ćemo imati nekada priliku, ako dođete ovdje da se upoznamo i da vam se još jednom zahvalim”, kazala je Vesna Sekulić.  

Sve ovo me nije iznenadilo, jer nije prvi put da mi se na takav način prijatelji iz inostranstva javljaju i šalju pomoć ljudima kojima je to potrebno. Bilo je više takvih slučajeva  i uvijek je bilo obavezno da mogu onom kome se novac uručuje kazati od koga je, ali sa molbom da se njihovo ime ne objavljuje javno.

Ti ljudi, kojima se zahvaljujem u svoje ali i ime onih darovanih, dokazuju da u ovom sve lošijem svijetu svejedno ima dobrih ljudi.

(TIP/Izvor: N1/Autor: Marinko Sekulić Kokeza)