Nadji Bešić je krajem 2016. godine dijagnosticirana akutna limfoblastična leukemija. Tada je imama dvije godine, kaže njena mama Atifa Buldić Bešić, koja se prisjetila najtežeg perioda kojeg može doživjeti jedna majka.

Karcinom je ozbiljna, teška bolest i nije se lako suočiti sa takvom dijagnozom, emocijama koje naviru sa svih strana, proći kroz sve faze liječenja…

Neuporedivo gore je kada se kao roditelj suočite s tim, kada vam ljekar kaže da vaše dijete ima malignu bolest.

Zašto dijete, zašto baš ono, zašto se to meni nije dogodilo, kako će se sve završiti…, pitanja su koja vas, od trenutka kad saznate dijagnozu, počinju pritiskati.

Sa takvim pitanjima i neopisivim strahovima šta će donijeti sutra, suočila se i Atifa Buldić Bešić iz Srebrenika, majka tada dvogodišnje Nadje Bešić kojoj je krajem 2016. godine dijagnosticirana akutna limfoblastična leukemija.

Leukemija otkrivena slučajno na pregledu 

Kako se u to vrijeme u Univerziteskom kliničkom centru (UKC) Tuzla nije mogla liječiti ova bolest, malena Nadja upućena je u Pedijatrijsku kliniku Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS).

Leukemija je, prisjeća se Atifa, otrivena slučajno na ljekarskom pregledu koji im je trebao za upis u vrtić, jer Nadja nije imala nikakvih simptoma.

– Osim što je bila malo blijeda Nadja nije imala nijedan drugi simptom koji bi nas alarmirao da nešto nije uredu. To što je bila blijeda bilo je uobičajno, jer joj je sa šest mjeseci utvrđena anemija zbog čega smo joj povremeno uključivali potrebne preparate. No u tom periodu unazad šest mjeseci nismo joj provjeravali krvnu sliku, pa sam ja tada insistirala kod njene pedijatrice da se i to provjeri. Rekla bih da je to bio majčinski instinkt. Uradili smo nalaz kompletne krvne slike, ali su tražili da ga ponovimo nakon čega su nas iz laboratorije hitno uputili kod Nadjine pedijatrice, a doktorica da dijete trebamo hitno odvesti u UKC Tuzla uz konstataciju da “joj nije jasno kako uopće stoji na nogama” – prisjeća se Atifa u povodu 15. februara Međunarodnog dana  djece oboljele od raka.

U UKC Tuzla Nadja je u 24 sata podvrgnuta detaljnim pretragama, a potom upućena u KCUS gdje su ljekari potvrdili akutnu limfoblastičnu leukemiju.

– U roku od 48 sati moj život se promijenio. Naše zdravo dijete susrelo se sa tako teškom dijagnozom. Činilo mi se da se sve oko mene ruši, da nema izlaza, da je sve crno, pogotovo što je naša svijest bila takva, jer je to bila prva veza sa tom bolešću, da karcinom znači – loš ishod, terminalnu fazu i na kraju smrt. Mnogi to na kraju tako povežu, pa smo i mi – priča Atifa.

Nadji je u Sarajevu urađena punkcija koštane srži, a potom odmah i analiza koja je potvdila dijagnozu.

– Nalaz je pokazao da je kod Nadje koštana srž bila zauzeta malignim ćelijama blizu 86 posto, što nije bila ohrabrujuća vijest – dodaje Atifa.

Nakon toga uslijedili su mjeseci borbe. Atifa kaže kako joj je trebalo tri mjeseca da prihvati sve što se oko nje dešavalo.

– Tri mjeseca nisam ni sa kim razgovarala, nisam odgovarala na telefonske pozive, a svi su željeli znati kako je Nadja, kako mogu pomoći. Tad to nisam podnosila, mislila sam ako progovorim izgubit ću snagu koja mi je potrebna da se borim za dijete. Ali sad sam im svima toliko zahvalna što su bili u svakom trenutku tu za nas -objašnjava.

Udruženje i Roditeljska kuća kao svijetle tačke 

Nadjino bolničko liječenje trajalo je sedam mjeseci sa usponima i padovima, a prošla je i kroz tri ciklusa kemoterapije koja je bila agresivna i teška.

– Ono što je najpozitivnije u cijeloj našoj borbi, svijetla tačka koja nas je vodila, hrabrila, podržavala, pomagala je Udruženje Srce za djecu oboljelu od raka i Roditeljska kuća u Sarajevu koja je malo prije našeg dolaska otvorena. Nama su već peti dan u bolnicu došle u posjetu psihologinja i socijalna radnica iz Udruženja. Sjećam se anegdote koju često i danas prepričavam. Kazale su mi na šta sve moja Nadja i ja imamo pravo, kakve usluge nudi Roditeljska kuća, dok sam ih skeptično slušala misleći – da od toga nema ništa. Poslije sam se čula sa suprugom i sve mu ispričala uz konstataciju – “Bog sami zna koliko će nas još i te usluge u Roditeljskoj kući koštati te da će i ljekari nešto od nas očekivati”. Takvo smo imali mišljenje o našem zdravstvenom sistemu – govori Atifa.

A onda je uslijedilo nešto što nikada, kako kaže, neće zaboraviti.

– Osmi dan smo spuštene u Roditeljsku kuću, mjesto u kojem smo dobile najviše podrške i uživale ako se može tako kazati za period kroz koji je moja Nadja prolazila. U Roditeljskoj kući Nadjino se djetinjstvo nastavilo, mogao je doći tata i Nadjin brat. Sve vrijeme s nama je boravila i moja mama koja je pomagala, kuhala, čistila, pripremala sve ono što Nadji i meni treba – prisjeća se Atifa.

Danas je 12-godišnja Nadja zdrava djevojčica, učenica šestog razreda osnovne škole, sportašica, bosanskohercegovačka reprezentativka, osvajačica medalja u karateu na balkanskim takmičenjima i jedna od najboljih sportašica u svojoj katerogiji u našoj zemlji.

Bolest i traume su izbledjele, osim što Nadja godišnje provjeri krvnu sliku.

– Ponosni smo na nju, njenu borbu, upornost… Tokom liječenja i kemoterapije toliko je morala biti disciplinovana na način da je sve bilo programirano u minutu kad treba šta uzeti, pojesti, popiti. Njena bolest promijenila je stil života cijeloj porodici, jer smo se okrenuli zdravim stilovima života, sportu. Naravno, bolest je ostavila posljedice, ali ona se ne da, jako je odgovorna, disciplinovana, borbena. Zato moja poruka svima onima koji sada prolaze kroz teška iskušenja bila bi da nikada ne treba unaprijed donositi zaključke, padati u očaj, depresiju…, nego se boriti, misliti pozitivno, pričati o svom problemu, slušati preporuke ljekara, dozvoliti dobrim ljudima oko vas da vam priđu, daju podršku, pomognu na način kako to mogu, jer uvijek postoji nada i šansa za izlječenje, moja Nadja najbolji je primjer toga – kazala nam je na kraju razgovora Atifa Buldić Bešić.

(TIP/Izvor: Faktor.ba)